Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Prošla je godina od događaja opisanog u prvom postu, od dana kad sam se našao pred vratima psihijatrijske klinike. Po vjerovanju astronoma, zemlja je opisala puni krug (dobro, elipsu) oko Sunca, i sad je otprilike na istom mjestu na kojem je bila lani. Doktor Nadležni vjerojatno bi me pitao što sada osjećam, a ja prebirem po glavi čega se mogu sjetiti. Zapravo, malo toga. Kao u magli, zadnjeg tjedna listopada i ludnice na poslu, po deset, dvanaest sati dnevno radi nekakvog bedastog dodatka našem šarenom magazinu. Tada naglo opuštanje kod kuće. Bio mi je i rođendan tih dana, ali ne sjećam se tko je došao, je li uopće došao. Žena je otišla svojoj majci pomoći pred Sisvete. Otprilike se sjećam da sam si skuhao čaj te večeri, isključio mobitel, upalio televiziju i ispružio se na kauču. I tada je niotkud, iz dubine svemira ili pak iz leđne moždine, došao udar. Najednom se, iz čista mira, tresem kao šiba na vjetru, znojim i hiperventiliram. Napad panike, objasnili su mi kasnije. I dan-danas mi je to objašnjenje blesavo. Kakve panike, od čega, pred čim? Sjedim u pidžami s toplom šalicom čaja u svojoj sobi pred televizorom. Samo me obuzelo potpuno crnilo ostavljajući tek malu točku u sredini vidnog polja, a čitavo tijelo protresala mi je hladnoća i jeza koja kao da ima izvor negdje u grudima, i ja znam da mi je ledena šaka zgrabila srce, ili barem nešto oko srca, i da nema namjeru popustiti. I sve bi još bilo nekako da mi se nisu oduzeli i zaledili udovi. Gdje li je sada milosrdna smrt, mislio sam, a pred oči mi se pojavio pokojni otac, pa djed, jedan i drugi, baka, i ostali...

Rupa u sjećanju nakratko se prekida idućeg jutra kad stara i njezin muž dolaze po mene, da svi zajedno odemo u Zagorje punici. Probudili su me tamo na kauču i kao zombi se obučem i sjednem u auto. Nešto su čavrljali i mrmorili veselo, ali ništa nisam mogao razumjeti. Da bih razumio što mi netko govori, moralo je biti polako, i ravno u lice, da ga mogu vidjeti. Kad smo stigli, prisjećam se da mi se netko unio u lice i zabrinuto pitao: je li ti dobro?

Provincijsko groblje puno plastičnog cvijeća. Led u meni počeo se kristalizirati u nešto opipljivo. Samo je još djelić svijesti koji mi govori: ostavljen si potpuno sâm. I zaista. Kao u prozirnoj sobi bez vrata. U prozirnoj sobi bez vrata koja se divljački trese, i ti možeš samo vidjeti zabrinuta lica koja te gledaju i ne čuju gdje urlaš. Istovremeno se Nevidljivo Nešto smije od užitka.

Zlo je najlakše i najbrže prepoznati po tome da se ruga i raduje kad vidi patnju. Nekoć sam vjerovao da zlo ne postoji. Da je zlo, kako su govorili mudri Grci u vrijeme antike, odsustvo dobra. Danas znam da je zlo sličnije svjetlu nego tami, i da, poput svjetla, ima izvor. Danas vjerujem da je dobro odsustvo zla, baš kao što je mrak odsustvo svjetla. Postao sam oprezniji u prosuđivanju.

Nova rupa u sjećanju do povratka kući, jedino stalni, umirujući glas moje žene.
Idućeg jutra, pred vratima klinike kamo me poslao doktor Obični.

Danas, godinu dana kasnije. Znanstvenici su otkrili rupu u poznatom svemiru. Ne osjećam noću potrese u središnjoj Aziji ili Južnoj Americi. Razum mi se vratio i opet sam onaj stari, dapače, um se još više otvorio. Provalio je Zlatousti, nova energija, nove spoznaje i nove životne avanture. Nakon mnogo godina svijet je opet dobio boju. Ledena šaka učinila mi je uslugu kad me protresla. Bacila me na opasno putovanje, ali uz pomoć jedine voljene, doktora Nadležnog, prijatelja K., Readera i drugih prijatelja vratio sam se u ovaj svijet preporođen. O, da, prestrašili smo se. Ali bez razbijenih jaja nema ni kajgane, što drugo reći? Naposljetku, i ovaj blog je odigrao ulogu, ulogu snažnog konopca koji me povukao na sigurno.

Sad već osjećam da mi i ova mala preostala doza lijeka smeta. Volio bih navečer zaspati umoran, sam od sebe, kao nekad. Kad popijem pilulu ona me naglo, nekako umjetno uspava i osjećam se bez kontrole. Uostalom, i tako mislim da su mi ovi zapisi ljekovitiji od nje. Ipak, ne želim iznevjeriti doktora Nadležnog. Nije ni on mene.

Čemu ova revizija? Ničemu, zaista. Mali dokument. Danas se Sunce snažnim ramenima probilo kroz višednevnu naoblaku.
Kad zemlja obiđe svoj put, red je obilježiti trenutak.
Udariti recku na Stonehenge.