Napokon prva temeljito prospavana noć još od dana kad sam se sretno „vratio iz Yume“. Nakon što sam fizički uspješno prebrodio narkomansku krizu koja u literaturi ne postoji pa je i nema, još i sad me prilično jako trese psihička kriza. Da, vrlo mnogo nesanice, i negdje oko dva ili tri ujutro kao crv sumnje pojavi se misao kako možda ipak nije sve u redu sa mnom i kako bi bilo divno čvaknuti jednu otrovnicu od sto miligrama i zaspati, zaspati! Ali odolim svaki put! Tvrdoglavo, čak mazohistički: nećeš, majci! Ne znam kako bih izdržao tu sramotu da se opet pojavim doktoru Nadležnom na vratima, doktore, doktore, ja bih još onih vaših pilula.
Strpljenje je moćno oružje. Ustanovio sam to još davno, na mnogo konkretnih primjera i slučajeva, i nema razloga da i sada ne pomogne. Pogotovo nakon čudnog putovanja u Ledenu Prazninu. Svakodnevne sitne krize i problemi su obične pizdarije. Ali kao svaki čovjek koji je slomio nogu, u početku malo pažljivije hodaš.
I tako sam sinoć, premoren od tko zna koje slabo prospavane noći i čitavog dana, legao već negdje oko jedanaest s namjerom da pogledam, onako iz kreveta, holivudsku verziju Solarisa. Lukavi dio tog plana bio je iskoristiti monotoniju filma za uspavljivanje. I uspjelo je! Probudio sam se oko jedan, sunce je na prozorčiću, a ja osvježen i čio krećem u napad na kuhinju da pripremim ubitačno protuzimsko jelo kojim ću dočekati voljenu kad se vrati s ovotjednog posla koji je uspjela ugrabiti na nemilosrdnom tržištu rada. Kuhinja ječi od mog pobjedničkog klicanja:
Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju*
* Mak Dizdar: Zapis o nespini
Post je objavljen 29.11.2007. u 14:06 sati.