Večera za 6

Godinama sam mnogo slušala o planinama i planinarenju i sviđalo mi se sve to. U jednoj fazi života, prije par godina, zaključila sam da bi mi baš dobro došlo da se otisnem u divljinu, sa skupinom entuzijasta koji se žele predati prirodi i živjeti za prirodu, a i ideja da bi mukotrpan uspon pozitivno djelovao na moju fizičku formu bila mi je privlačna... Moj dojam o planinarima bio je da su to ljudi koji su malo posebniji od drugih, jači duhom i krijeposni vrijednostima, a valjda je su na mene djelovale i sve one vijesti u kojima je plemenitost HGSS-a dolazila do izražaja, jer njih sam nekako uvijek doživljavala kao planinare. Kasnije ću shvatiti da su oni, srećom, ipak odvojen svijet od onog kojem sam se ja pridružila.

Mislila sam da gore vrijede neki drugi zakoni i pravila ponašanja, i baš to je bilo ono što me dovelo u planinarsko društvo čiji član sam postala. Nada u bolji svijet, mogućnost da odlazak u planine pruži toliko željeni odmak od tašte stvarnosti i gluposti ljudskog čopora u nizinama. Kad si u divljini onda ovisiš o sebi ali i o onome drugome a to daje mogućnost nekih normalnih ljudski odnosa zasnovanih na solidarnosti, bla, bla, bla... Nemaš vremena misliti o ispraznostima i glupostima, bla, bla, bla...

U početku i nije bilo tako loše, valjda zato jer sam bila početnica i sve mi je bilo novo, i svaki novi „osvojeni“ vrh bio je znak da mogu i umijem bolje. Te godine nas se baš dosta upisalo u društvo, ne pamti se navodno kada je toliko novih članova odjednom došlo, i svi smo bili početnici, upisali smo i „planinarsku školu“, išli na predavanja, penjali se po strminama i kotrljali niz padine.

A onda se, nakon možda pola godine od kada smo tako nahrupili u društvo, oko jednog od vodiča počela formirati moćna gomilica onih kojih su, zajedno s njime, odlučili drugima pokazati da postoje i superiorniji članovi društva, koji mogu i hoće više od drugih, i kojima nije mjesto sa drugim običnim, sporim smrtnicima. Radilo se, čudna li čuda, mahom o sredovječnim ženama, većinom razvedenim, koje su nekako odveć očajnički počele nabijati na nos svima ostalima svoju drugu mladost u planinama. Ono što nisu uspjele ostvariti na tečajevima meditacije, pilatesa i ostalim zanimacijama dokonih raspuštenica, sada su pokušale postići u planinarskom društvu. Nakon nekog vremena pridružilo im se i nekoliko muških paćenika upitnih kognitivnih sposobnosti, i u našem malenom planinarskom društvu preko noći stvari su se promijenile na gore.

U planinama, kada se organizirano ide, na čelu je vodič, iza vodiča obavezno idu sporiji članovi a najbrži na začelju. Zadnja je “metla“ a to vam je pomoćni vodič koji pazi da tko slabiji ne ostane i ne izgubi se. Ali ova ekipa je brzo promijenila taj planinarski kodeks, pa su se na čelu, odjednom, nalazili najbrži, a za njima bi soptali, dahtali, stenjali oni koji nisu u tako briljantnoj formi kao nekolicina.

S vremenom su se društveni izleti počeli privatizirati. Grupica superiornih postajala je sve brojnija - neki su počeli čeznuti da upadnu u nju.Kao u srednjoj školi kad si htio da te prihvate najveće face. A poslije kad si odrastao shvatio si da su te face bile seronje.

Onda je moćna gomilica počela dovlačiti u društvo svoje rođake i prijatelje. Horor.

Došla bih na izlet i imala dojam kao da sam upala na privatnu zabavu. A ponašanje u prirodi, posebno na vrhovima, to je tek bila priča za sebe. Pomahnitale alpinistice koristile su svaku moguću priliku da opale selfie koji bi odmah direkt sa Sinjala šibale na fejsbuk. Jedna profilna tako da se vidi vrh odmah iznad glave, druga tako da Bačića kuk bude u razini sisa. Muškarci bi urlali i lupali se u prsa kao Tarzani. Nitko se nije međusobno ševio - tek to mi je bila misterija. Nekako je bilo za očekivat od toliko idiota oba spola na istom mjestu da se formira barem jedan par.

Ovi takozvani planinari s vremenom su doveli do toga da su ljudi, koji nisu bili dio njihove ekipice, frustrirani činjenicom da je sve postalo odveć privatizirano, i da si izopćen ako nisi s njima, počeli napuštati društvo.

Vrhunac svega je bio kada sam načuhnula da se oni međusobno nazivaju "elita". Ozbiljno, ne zezam se. Da, i ja sam mislila da nešto loše čujem pa im htjedo reći “de, ponovite“. Prije nekoliko dana čuh da su počeli braniti dolazak na izlete onima malo sporijima, i to je eto baš u duhu planinarske etike. Na tisuću i nešto metara nadmorske visine naletjela sam na veće idiote nego u ravničarskim predjelima, ali eto, život je ironičan i na kraju te uvijek sustigne ono od čega bježiš.

I dalje volim planine i prirodu, možda i više nego ikad prije. Ali od sada pa ubuduće - ili sama u avanture ili s uskim krugom prijatelja koji dijele istu strast. Organizirani izleti preko društva, kako za sad stvari stoje, prošlo su svršeno vrijeme za mene.