Komentari

lousalome.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • j.

    Uf, evo večeras krstarim malo blogom, pa naiđem na ovaj post; vidim da te dugo tu nije bilo - bez uvrede zbog mojeg lošeg pamćenja, prisjećam se nekih davnih postova, ali starost je već tu, i loše pamćenje... noovo me ono baš, protreslo. Mislim, nisam niti ja nikada išao na izlete u planinarskom društvu, a prošao sam valjda nekih dvije trećine hrvatskih planina i recimo trećinu slovenskih - mislim, nije to neko hvaljenje, čisto orijentacija da vidiš o čemu pričam. Sada vidim kako je moj poriv da se u planinu ide ili sam ili sa eventualno jednim čovjekom koji ti je podrška (i ti njemu) - sasvim na mjestu. Planinari kao skupina morali bi biti senzibilizirani za najslabije, pa ići na izlete sa konceptom da se takve ne čeka - jest često po život opasno. No, mislim da ta neka potreba da se u šumi bude sam (što nerijetko i nije tako bezopasno) prvenstveno kod mene izvire iz potrebe da se očistim od gluposti koja se uobičajeno u grupama javlja, barem u nizinama.
    Zašto kažem da me protreslo - pa zato što ovako otvoreno do sada nisam čuo neko svjedočenje o tolikom gubitku empatije i odgovornosti na visinama. Pojedinačne slučajeve, to da - ali ovako, institucionalizirano... čuj, to je Zagreb, jelda... a šta ćeš; u svakom živut ima kukolja. Uglavnom, mislim da je izlaz bio taj da se nekako nježno ostale u društvu organizira, izdvoji, usmjeri na "normalne" izlete; dapače - sasvim mi je jasno kako su za oslobođenim sredovječnim ženama krenuli i mužjaci pomračena uma; to je sasvimna žalost logično.
    Evo, suze mi idu na oči kad se sjetim da jedan naš frend, čovjek se popeo na Matterhorn tih godina - nije vidio Vaganskoga vrha jer je pred nekih desetak godina po kiši i gromovima čekao mene i frenda što smo lipsali negdje od Bunovca. Valjda je to samo pitanje sreće - da naiđeš na ljude, a ne sebičnjake.
    Uglavnom, želim puno, puno lijepih trenutaka u prirodi. Evo i ja, ovog proljeća, negdje pred Prvi maj penjem se kao sivonja čitavo jutro od Planine Gornje preko Lipe pa na Stubake; i u gustoj šumi, na putu nisam sreo baš nikoga - do jedne mlađe dame, sasvim vedre, slobodne, odlučne, poletne, spretne - prava simfonija u odnosu na moju već vremenom i kilometražom oslabjelu kondiciju, okretnost i osjećaj za orijentaciju u magli; na kraju sam još ja nju pitao za put, iako uopće nije imala pojma da se otuda može u Stubake (pa je bila oduševljena tim saznanjem, gledajući vješto na nekoj karti u svome mobitelu - pronašavši mi čak i broj staze u registru) i onda smo kako i priliči popričali o vremenu (a oko nas je još bila kasnojutarnja magla iznad koje se dizalo prvo sunce) pa smo se sa dvije ili tri riječi - a svakako ponajviše očima - složili da se onakav dan ne smije propustiti. To mi je saznanje o slobodi kretanja bilo tako okrepljujuće - da živim u svijetu u kojemu i žene bez straha mogu kročiti naokolo po gustim šumama i gorama (ali valjda je tamo, o strahote, ljepše i sigurnije nego po trgovima, kako velite). Nastavio sam razdragan od svega toga s ogromnom radošću pratiti markacije staze broj tridsetičetiri i klizati nizbrdo kroz blato Tepčine Špice i Slanog potoka što mi je dopiralo gotovo do stražnjice - pa sve do legendarne Gupčeve lipe (a stari Matijaž je malko uz moj zasluženi gemišt uzdigao brk i odgunđao kako se izgleda nijesu baš posve uzalud harili sa tahijima i alapićima i svom onom bagrom).
    Neki opći zaključak: moramo u životu naučiti da svijet nije supermarket pa da sa police uzmeš sve što ti paše; da sve ima svoju cijenu i da se sve može kupiti, uzeti, potrošiti i baciti - nego da je dovoljno gledati, disati, osjećati svu tu ljepotu oko nas; taj čudesan odsjaj harmonije u svakoj kaplji, svakom oku, svakoj sekundi. Popeti se na neki vrh u označenom vremenu tu je očita i obična glupost; nekada tri sata obične šetnje po ravničarskoj hrastovoj šumi punoj blata i lokava može biti jače nego bilo što drugo :).

    avatar

    08.11.2022. (19:42)    -   -   -   -  

  • Lou Salome

    J. to si baš lijepo napisao.

    avatar

    09.11.2022. (09:04)    -   -   -   -  

  • ZlicaOdOpaka

    Ovaj opis je razlog zašto ne želim biti s "planinarima". Izostavila si trač na trač :-)).

    J., tvom frendu nek' je 100 Vaganskih vrhova :-)).

    avatar

    09.11.2022. (13:23)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Kao planinarski vodič vodio sam puno planin. izleta, čak i na Šar planinu u Makedoniji i bio učesnik puno gdje su drugi vodili, na Mont Blanc, Grossglockner i druge visoke ali nigdje nisam vidio ovo o čemu pričaš jer se pravi planinari moraju držati regula koje si spomenula na početku posta. Ako se neki smatraju "elitom" neka idu skupa ali onda to ne smije biti kao službeni izlet nekog planin. društva. Kod nas je uobičajeno napraviti stazu za jaču grupu A koja ide na viši vrh i dužu stazu i grupu B koja ide na lakšu i poslije se svi skupa nađemo u obližnjem planin. domu uz feštu. Grupa se mora kretati tempom najsporijih.

    avatar

    09.11.2022. (13:52)    -   -   -   -  

  • Rista biciklista

    Loše iskustvo ali ne vjerujem da je to opća pojava u planinarskim društvima. Prirodno je da se formiraju grupe podjednakih fizičkih sposobnosti i da prema tome planiraju svoje izlete. Neprirodno je za duh planinarstva da bilo tko sebe naziva elitom.
    Osobno gdje i kad mogu idem sam ili sa još jednim prijateljem. Trojica, to mi je maksimum.

    avatar

    09.11.2022. (15:44)    -   -   -   -  

  • astrosailor

    Na sreću, u "dućanu" mogućnosti možemo uzeti što nam odgovara, pa izbjeći takve grupe-za takve ne moramo ići u visine, vidimo ih naokolo i u nizinama. Brda koliko hoćeš... Moram dodati, za te i takve mi je pozitivno da su se ipak popeli, nisu doletjeli helikopterom. Ili ostali pred gigamega TVom s daljisnkim prilijepljenim za ruku. Ostalo...zaboravljam i ostavljam ih u njihovom svijetu, i nadam se da će i oni mene ostaviti u mom.

    avatar

    09.11.2022. (15:50)    -   -   -   -  

  • j.

    @Lou, hvala, ako je to čitljivo i nekoga zanima, ili čak oraspoloži, nitko sretniji od mene :)).

    @Zlica, baš to. Pričali smo par godina poslije taj frend i ja o tome na nekoj pivi (koju sigurno nije dao da ja platim), pa mi veli, ma kaj ti je, pa ja sam svaki dan na Vaganskom, trči čovjek od Mesničke do Cmroka i natrag svaki dan :)). Inače sam na neki način o planinarima kao ljudima posebna morala već skarabuđio nekoliko znanstvenih teorija, a posebno vezano uz jedan prsten kojeg je moja Draga zaboravila na nekom dalekom, ne baš svima dostupnom kamenu i nađen je netaknut na istom mjestu za dva dana.

    Prije svega, ne treba gubiti vjeru u ljude. Možda je to jedina rečenica iz ovog upisa u koju sam potpuno uvjeren.
    E sad, moje je pitanje: da se to zbilo ispred nekog trgovačkog centra, ili negdje drugdje, ali ne na „ovakvom“mjestu, bi li prsten ostao na svojoj stijeni skoro punih četrdesetak sati?
    Dolaze li na takva, komfornijim i jednostavno - hodanju nesklonim ljudima - daleka i nedostupna mjesta - ljudi posebna kova? Ljudi koje ne zanimaju stvari, prstenje, nego punina života, ljepota prirode?
    Zamišljam desetak planinara, turista željnih spokoja i divljine, avanturista, ljubitelja prirode koji su vidjeli prsten i pomislili: neka ga tu.
    Najveći je problem što onda u tu grupu moram ubrojiti i nas, jer mi smo među očito rijetkima toga vikenda bili tamo, a toga se iskreno grozim, budući da je još Brodski napisao: zlo počinje tamo gdje jedan čovjek pomisli da je bolji od drugih.

    Bit će da ipak ljudi koji dođu na takva mjesta, osupnuti ljepotom prizora i ne vide, ne obraćaju pažnju na takve stvari. A kada nema prilike, nema niti problema, zar ne? :)))
    Ili se jednostavno radi o pukoj statistici, slučaju, sreći?

    .......

    I onda, teorija o gledanju, ili tzv.teorija "ne ja njega, nego on mene" :)))

    Uzimaš fotić drhturavim rukama, nakon što se konačno s težinom na prijevoju uspraviš na dvije noge kao čovjek i okreneš leđa onome što si prešao, ponosno i izazovno – pa sa štapova izvlačiš uzice i provlačiš dlanove kroz njih, te izmoren i iscrpljen poslije kakvih šest sati uspona vadiš i pridižeš mobitel i pritišćeš na sliku, i dok to radiš shvaćaš kak smisao svega ovoga vjerojatno uopće nije u tome da ti vidiš tu ljepotu, jer odavna već svjestan si je kao što si svjestan lupanja svoga srca negdje pod grlom, i znaš da je tamo – ili sada tu, i da joj se ne nazire konca… nego je – sine ti u jednom trenutku ta ideja - smisao čitave te stvari zapravo u tome da se baš ti toj ljepoti pokažeš, možda čak i nametljivo i nepristojno; sam, lud i onemoćao u neko rano predvečerje; pa tako, u nekom strahu i neizvjesnosti, da li si toga uopće dostojan i vrijedan - da iziđeš smjerno, ponizno i tiho pred Njeno lice i upitaš je, nakon svega, kao da neku nepoznatu damu prvi put moliš za ples – smijem li? – i od uzbuđenja, lupanja srca, zujanja u ušima; od već snažnog večernjeg povjetarca u travkama i niskom grmlju – zapravo prečuješ njen odgovor, nego ga poslije tražiš u ovim pikselima i bojama, a u stvari u svome sjećanju i u onome što nisi fotografirao objektivom, nego očima i srcem; u vlastitoj rečenici koja se iz „nikada više“ u nekoliko sati večernje mekoće i umora pretvara u „tko zna“, dok se radostan i ispunjen kao malen dječak poslije lijepe igre vraćaš u sigurnost, toplinu i izvjesnost, gdje sve to nećeš živjeti, nego ćeš o tome razmišljati; do nekog drugog mjeseca, ili godine, ili stoljeća; dok te opet črni tvoj neki vrag ne odnese pod neku takvu stijenu, ili na nju, pa kroz svo to vrijeme zaboraviš bježiš li odavde tamo, ili otamo ovdje i zašto i čemu i od koga ili kome i koliko još. A sve što ti je ostalo, to je neka prikaza u ušima, nekakav mekan, baršunast i dalek, ali siguran zvuk toplog i utješnog glasa koji ti govori: naravno! – i koji će opet poslije trajati godinama u tvome sjećanju, kao utjeha; kao poticaj; kao osmijeh.

    Kao smisao.

    .......

    Pozdrav, i najte kaj zameriti, ovo je nekako - "moja" tema :))))

    avatar

    09.11.2022. (20:13)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    Planine su posebna vrsta hedonizma, nažalost nema me na planinarenjima koliko bi volio, nikako da se okolnosti poslože. "Privatiziranje" nikako ne može biti dobro, zato je najbolje imat manju ekipu, ne dovlačit nekog novog pa da mora pratit njihov već uhodani (brži) tempo. Kad sam u planini idem ležerno bez forsiranja nisam na trkama. Što se tiče fotkanja ok dok to ne pređe granicu.

    avatar

    10.11.2022. (11:19)    -   -   -   -  

  • so far away...

    Planinara baš kao i ljudi ima svakakvih. I sama sam u velikim društvima vidjela ovu pojavu trkača koji su si bolji i brži od ostalih i ne mare za pravilo da je grupa brza koliko je i najsporiji član. Čak ni to ne bi bilo problem da se jednostavno stvore dvije grupe s dva vodiča i mir, svatko ide svojim tempom. Vidjela sam svega opisanog, čudnog "kulta" oko nekih vodiča, ogovaranja...svega i svačega. Pa ipak obožavam planinu i ono što donosi, više volim manja društva gdje nema toliko puno tih "ljudskih drama" i isto mogu reći kako je velik velik dio najdražih mi ljudi i događaja i sjećanja ipak na planini i oko nje.

    avatar

    12.11.2022. (12:39)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...