Večera za 6

Godinama sam mnogo slušala o planinama i planinarenju i sviđalo mi se sve to. U jednoj fazi života, prije par godina, zaključila sam da bi mi baš dobro došlo da se otisnem u divljinu, sa skupinom entuzijasta koji se žele predati prirodi i živjeti za prirodu, a i ideja da bi mukotrpan uspon pozitivno djelovao na moju fizičku formu bila mi je privlačna... Moj dojam o planinarima bio je da su to ljudi koji su malo posebniji od drugih, jači duhom i krijeposni vrijednostima, a valjda je su na mene djelovale i sve one vijesti u kojima je plemenitost HGSS-a dolazila do izražaja, jer njih sam nekako uvijek doživljavala kao planinare. Kasnije ću shvatiti da su oni, srećom, ipak odvojen svijet od onog kojem sam se ja pridružila.

Mislila sam da gore vrijede neki drugi zakoni i pravila ponašanja, i baš to je bilo ono što me dovelo u planinarsko društvo čiji član sam postala. Nada u bolji svijet, mogućnost da odlazak u planine pruži toliko željeni odmak od tašte stvarnosti i gluposti ljudskog čopora u nizinama. Kad si u divljini onda ovisiš o sebi ali i o onome drugome a to daje mogućnost nekih normalnih ljudski odnosa zasnovanih na solidarnosti, bla, bla, bla... Nemaš vremena misliti o ispraznostima i glupostima, bla, bla, bla...

U početku i nije bilo tako loše, valjda zato jer sam bila početnica i sve mi je bilo novo, i svaki novi „osvojeni“ vrh bio je znak da mogu i umijem bolje. Te godine nas se baš dosta upisalo u društvo, ne pamti se navodno kada je toliko novih članova odjednom došlo, i svi smo bili početnici, upisali smo i „planinarsku školu“, išli na predavanja, penjali se po strminama i kotrljali niz padine.

A onda se, nakon možda pola godine od kada smo tako nahrupili u društvo, oko jednog od vodiča počela formirati moćna gomilica onih kojih su, zajedno s njime, odlučili drugima pokazati da postoje i superiorniji članovi društva, koji mogu i hoće više od drugih, i kojima nije mjesto sa drugim običnim, sporim smrtnicima. Radilo se, čudna li čuda, mahom o sredovječnim ženama, većinom razvedenim, koje su nekako odveć očajnički počele nabijati na nos svima ostalima svoju drugu mladost u planinama. Ono što nisu uspjele ostvariti na tečajevima meditacije, pilatesa i ostalim zanimacijama dokonih raspuštenica, sada su pokušale postići u planinarskom društvu. Nakon nekog vremena pridružilo im se i nekoliko muških paćenika upitnih kognitivnih sposobnosti, i u našem malenom planinarskom društvu preko noći stvari su se promijenile na gore.

U planinama, kada se organizirano ide, na čelu je vodič, iza vodiča obavezno idu sporiji članovi a najbrži na začelju. Zadnja je “metla“ a to vam je pomoćni vodič koji pazi da tko slabiji ne ostane i ne izgubi se. Ali ova ekipa je brzo promijenila taj planinarski kodeks, pa su se na čelu, odjednom, nalazili najbrži, a za njima bi soptali, dahtali, stenjali oni koji nisu u tako briljantnoj formi kao nekolicina.

S vremenom su se društveni izleti počeli privatizirati. Grupica superiornih postajala je sve brojnija - neki su počeli čeznuti da upadnu u nju.Kao u srednjoj školi kad si htio da te prihvate najveće face. A poslije kad si odrastao shvatio si da su te face bile seronje.

Onda je moćna gomilica počela dovlačiti u društvo svoje rođake i prijatelje. Horor.

Došla bih na izlet i imala dojam kao da sam upala na privatnu zabavu. A ponašanje u prirodi, posebno na vrhovima, to je tek bila priča za sebe. Pomahnitale alpinistice koristile su svaku moguću priliku da opale selfie koji bi odmah direkt sa Sinjala šibale na fejsbuk. Jedna profilna tako da se vidi vrh odmah iznad glave, druga tako da Bačića kuk bude u razini sisa. Muškarci bi urlali i lupali se u prsa kao Tarzani. Nitko se nije međusobno ševio - tek to mi je bila misterija. Nekako je bilo za očekivat od toliko idiota oba spola na istom mjestu da se formira barem jedan par.

Ovi takozvani planinari s vremenom su doveli do toga da su ljudi, koji nisu bili dio njihove ekipice, frustrirani činjenicom da je sve postalo odveć privatizirano, i da si izopćen ako nisi s njima, počeli napuštati društvo.

Vrhunac svega je bio kada sam načuhnula da se oni međusobno nazivaju "elita". Ozbiljno, ne zezam se. Da, i ja sam mislila da nešto loše čujem pa im htjedo reći “de, ponovite“. Prije nekoliko dana čuh da su počeli braniti dolazak na izlete onima malo sporijima, i to je eto baš u duhu planinarske etike. Na tisuću i nešto metara nadmorske visine naletjela sam na veće idiote nego u ravničarskim predjelima, ali eto, život je ironičan i na kraju te uvijek sustigne ono od čega bježiš.

I dalje volim planine i prirodu, možda i više nego ikad prije. Ali od sada pa ubuduće - ili sama u avanture ili s uskim krugom prijatelja koji dijele istu strast. Organizirani izleti preko društva, kako za sad stvari stoje, prošlo su svršeno vrijeme za mene.

Pozitivni ljudi. Podsjećaju na one Hello Kitty figurice koje se masovno štancaju u Kini. Ima ih među vašim prijateljima, muževima, ženama, bližoj i daljoj rodbini, šefovima, kolegama, svuda su infiltrirani. Možda imaju i neku svoju tajnu, pozitivnu ložu. Pročitali su nekoliko motivacijskih citata, sigurno im je pod ruke došla i neka od onih knjiga intenzivno ružičastih naslovnica samoprozvanih gurua koji na svojoj pozitivnosti dižu solidnu lovu. Louise Hay je tako bila pozitivna da mi je naprosto teško povjerovati da su je na kraju pojeli crvi. Ups, oprostite, potkrala mi se negativna misao u moru pozitivnosti. Moram dalje u pozitivnijem tonu. Pozitivni ljudi... Oni govore da je svatko odgovoran za svoju sudbinu i da nitko i ništa sa strane ne može utjecati na naš životni put, za sve smo mi zaslužni i za sve smo krivi, samo to osnovno načelo morate zapamtiti i sve će vam se razjasniti u životu.

Ako nam je loše sami smo krivi za to.
Nije kriv onaj tko te mobingira, kriv si ti jer si lošim mislima privukao negativca u svoj život, a sada kad je tu kriv si što mu dopuštaš da te izdominira.
Bolest je isto tu zato jer si u nekoj fazi skrenuo s puta i dopustio negativnim mislima da te nadvladaju, eto vidiš sada imaš tumor i moraš na kemoterapiju.
Pozitivni ljudi su nasmijani, što se ti tako musiš i funjiš??
Ako si zapeo na lošem poslu opet si ti kriv, jer tko te tu drži, Hrvatska je puna mogućnosti i perspektive, vidiš koliko poslova se nudi svaki dan, čak i Nepalci dolaze raditi ovdje!
Da si se u braku češće smijala i bila vedrog duha sad ne bi bila razvedena. Da si mu dala ne bi išao kod druge.
Sve je onako kako si skrojiš, sve ovisi o tebi, nemoj tražiti krivca izvana, uvijek to radiš, uvijek su ti drugi krivi. Svojim mislima kreiraš svoju stvarnost!

Pa kad te još onako s visine pozitivac pogleda i dok mu pokušavaš reći da si se stvarno trudio i da nisi nikome ništa loše učinio i da ne znaš zašto ti se sve to dešava - a on te blagim glasom sasiječe u pola rečenice i veli “da je to stvarno tako onda ti se ne bi to dogodilo, razmisli gdje si pogriješio“, i taj glas kao da stiže s Olimpa, od božanstva osobno, toliko je iznad tebe taj pozitivan čovjek na nivou koji ti nikada, baš nikada nećeš dosegnuti!

Inače, najljepše je kad ste u braku s pozitivnom osobom. Onda svaki dan u svojoj bračnoj ložnici imate prilike spoznavati svoje greške u blizini jedne tako veličanstvene osobnosti!

Sve mi se čini da postoje pozitivni i “pozitivni“ ljudi ali ne smijem to javno izgovoriti da ne bih ispala negativna. Ja naprosto obožavam “pozitivne“ ljude i njihove neosvojive tvrđave kurtoaznih osmjeha kojima me obasipaju. Obožavam kada me podsjete da sam ja glavni krivac za sve. Nadam se da ću jednom kad odrastem biti kao oni jer u suprotnom nisam zaslužila da postojim.