...Kupovala...Nisam bila prezadovoljna, ali sam kupila sve što mi je trebalo.

Skoro sve...Na redu su šuze..Što jest najveći problem.

Tu je torba,

Tri nove majice..

Hlače...

I sitnice koje život znače. Kupila sam tri plave boje za kosu tako da ću Plavuša biti još tri mjeseca, anticelutitni tretman, kremice, lakić....

I sada...lakiranje noktiju...tuširanje...opuštanje...skidanje leća i spavanje...

Dani jure...

I jure...

Ja koja ne vjerujem u Potpise, vjerojatno ću kupiti jaknicu s Potpisom. Isključivo iz poslovnih razloga....Vjerojatno crvenu...Da želim si crvenu jaknu. Veselu. Neobičnu. Jaknu koja bi odskakala od ostalog dijela garderobe koja je zapravo konzervativna...

Bez obzira na sve, ali bijele prozirne hlače s crnim tangama ispod mi ne pristaju u ured...Ne pristaju mi uz ženu koja "prodaje" pamet. Iako je ona neupitna....Vjerojatno griješim. I to jako...Ali zašto bih ja bila nepogriješiva.

No to uopće nije bitno ...Ili je...Izbor je inače bio katostrafa...Ili nije...Vjerojatno sam ja bila neraspoložena...

Iskreno..Brine me ton njegova glasa...Naslućujem tugu...Ne svoju...Njegovu...Nešto se valja...Tj. čini mi se da nešto ne valja...

Neću brinuti. Slijedeći tjedan krećem na aerobic...Vježba...Vježba...Vježba...Vježba u beskraj...

Poput ovih slova...koje...

A film je on...Gledati ću film...Da ja ću ga pogledati....A gledala ga već jesam...

Ponavljanje....Regina je htjela napisati o meni priču kao Miss Universum...

I pitanja..I pitanja...i beskrajno puno pitanja...a u pitanju je zapravo samo jedna lijepa pusa...I opet pusa...I pusa...i malo manja pusa...pa veća pusa...

Pa san...pa dan...

Vidjela sam je. Bujne plave kose. Visoka. Toplih očiju. Neobična i draga. U prekrasnoj smaragdnoj haljini.
Ona je naime Regina. Neću o njoj jer ono što žene na kavama pričaju nije za javnost. A ona je očekivala mladu djevojku. Dočekala je mene. Ne tako mladu, ali da...ponekad ipak premladu.

A onda je došao on Film. Razgovor postao žestok. Prigovorio je. S pravom. Previše si naoštrena...Jesam..Zakopana u posao. I gablec. I veselim se frizuri kroz jedno dva sata.

Bik, Ovnica i Blizanka....Tri svijeta...A opet blizu. Agrest izlazi za koji dan. Bravo za blogere. Naročito neke.

Uveseljeva Loptica. Skače u neočekivanim pravcima. Zabavna je do beskraja. Uvijek odskače. Uvijek je u nekom drugom ćošku. I nije skupa.

Može se "kupiti" deset deka čokolade, sladoled s poviješću, osmijehom, pozivom....
Može se s njom i razgovarati. O svemu. Slušati će i uglavnom biti kontra. Ponuditi novo viđenje svijeta...Ljubavi. Poljupca....
A onda provali poput bujice....Teška je ....Ne može se obuzdati..Izmami suzu u oku...
A ona se nada...iako je ledište tu...Nada se jednoj maloj rozoj kućici negdje na periferiji...od jedno pedeset kvadrata....s njim...iako je nemoguće...i totalno nerealno...No Loptice Vam nikad nisu na zemlji. One skaču i skaču i uvijek ponovo i nanovo postanu igračka. I ništa više...
A suza klizi...mama mi se smije...i mamaa se smije...jer zna da su Loptice uvijek in...Uvijek će se naći netko tko bi se želio poigrati, a u prirodi svake Loptice je da se igra...Da je vesela...Nema tu ozbiljnosti kad već u slijedećem momentu može stradati njegova Kineska vaza....Ili njena duša.

....a htjela sam samo napisati

Žena s "dušom", njemu i isključivo njemu, a on dobro zna koji je to on...

....nudi pusu ujutro
....pusu kad dođe s posla
....pusu prije spavanja

....ručak po izboru
....speglanu košulju
....pola sata slušanja svaki dan
....vjernost i postojanost


Nudi...jednu drugu Lopticu...Jednu pravu nogomatnu Loptu s kojom će imati osječaj kao da je sudionik finala svjetskog prventstva u nogometu.
Onak bijelu...pa malo crnu...Marka nije bitna...
A Lopta ga voli....I voli...Iako je u svakom momentu spremna od njega odustati...jer ovu igru on vodi...Od početka...
I nisam ti kriva što si me zavolio...iako je to možda samo odraz mog oka u tvom oku...Tj...moja ljubav izlazi iz tvojih očiju...
I nema boljeg...niti poštenijeg...bez obzira na sve...
A sada na spavanje...Suza se osušila....Na tv....Milić..Mama se povukla...Zašutjela...Prsti lete...tekst više nema smisla...mijenjaju se programi...opet Milić....
Orginali, klonovi, pusa....i...
Da...i...uvijek mi Je I bilo problematično slovo.
Uglavnom: Rezime....Loptica koja skače. Vesela, šarena i gumena...Nije za izložbu, nije za diku, nije za viku...Neobičnog dizajna...i..i ...i...
Post dugačak...možda nepotreban...ali imala sam potrebe mu to reći...Javno...I nisam tužna...Uopće...Ne mogu reći ni da sam vesela...U stvari spava mi se...I idem...Spavati...Prespavati...Sutra je novi dan...Utorak....Dan kad idem na frizuru...Da biti će to dobar dan...Ne zato što idem na frizuru, nego uprava i stoga što sam Loptica...Danas dolje, a sutra....a sutra možda na vrhu duge...

Nije bila po mom ćefu. Ustala rano. Pospremala sve u ormar koji je stigao prije tri dana i trebalo mi je tri dana da sve složim....I slagala još ponešto. I još me čeka slaganja. Ali ne želim više. Nedjelja je ipak.

Jučer sam shopingirala. Opako.

Moji nećaci su dobili nove tenisice.

Ja sam dobila kauč, lampu, boju, materijal za kauč...I tako sve stvari za kuću.

Promijenila sam se. Prije mi je bilo važnije kupiti dobru kozmetiku, hlače, komad odjeće, a sad mi je najveći gušt shopingirati za kuću.

A danas jurila okolo naokaolo. I radila. I odradila. I poželjela na kavu, ali sve je ovo vrijeme prikovalo a kuću i krevet...

Pomalo se i meni oči sklapaju. Pomalo....Sutra novi dan. Opet jedan udarni tjedan, ali čudno, navikla na tempo.

On je bolje, a ja se još spremam za fitness....Doista i odista. Ovaj puta nema odustajanja.

A na tv----ništa. U ovo doba ništa i ništa i ništa....Beskraj glupih praznih emisija. Možda odem do videoteke. A tako sam lijena jer sam već previše bila danas u pokretu....

Da rezultat slaganja: četiri vreće za smeće....Pune smeća...

I tepih mi je na čišćenju. Nadam se da će sve biti ok. A trebala sam do Venecije. Odnio ju je kauč. Potrebit....Venecijo stižem ti kroz mjesec dana...Ili Dubrovniče...O da...Kako bh voljela u Dubrovnik.

Ona lijepa, pametna, dobra i draga....vrlo pametna i vrlo draga...

A ja van svih okvira...

Ona o maksimumima...ja o kućicama...i da stvar je u kučicama..

A mijenjaju se u životu. Neke se nadograđuju, na neke se stavljaju fasade, neke ostanu bez vlasnika...

Što su opet maksimumi...čiji..moji..njeni...

A pijem samo vodu. Jamničku upravo. Slažu mi ormar. Ured je pomalo dobiva oblik.

A red....

Ovaj je post posvećen lijepim crvenokosim ženama....Žene niste plave...Probajte malo biti plave...A možda se ja ovih dana zacrvenim :)))

Jutro 6.30 kava koju je skuhao očuh

Jutro 7.30 predaja tepiha klijentu na čišćenje i lavoro

Pokoja pričica i trač....o frizurama, silikonima, prirodnosti i zdravlju

Podne...finito lavoro uno...

Poziv...Jel možeš doći po mene u bolnicu...Tata

Kod prijateljice na kavi (onu koju sam kao prekrižila)....

U 13.00 u bolnici. Papiri nisu spremni. On ih čeka od deset. Svi u gužvi. Nitko nema vremena.

U 13.25 kod njega doma. Nemam vremena ni za kavu.

13.45...secondo lavoro...trabam ovo ili ono...želim ovo..zašto ovo...plati ono...gablec u međuvremenu...dijeljenje papira...i tako...javljaju da stiže ormar...drugom klijentu nisu uplatili...pa jesu...naručujem se za frizuru

U 16.55 Mr. Grey. Šala i pošalica...Ulazim kod frizera. Ja njemu. Ja bih da mi mrsiš kosu. On mora raditi...Isfrizirana za sat..

Doma svi vani. Pije se i priča...Svi kaput. Od kuće razvalina...Radio se prostor za novi ormar i mini selidba...Ugrađivali se osigurači...djeca jure...susjeda na kavi...

U 19.00 instrukcije...Kako knjižiti izvod...Za pola sata mama me šalje u apoteku. Učenik dobar...Večera, lagana..ribice s puno povrća...

Učenik završio prije pet minuta....

Blog ili autoanaliza...Pročitala danas u časopisu...

Tata zove...Jesi podigla papire. Naravno nisam. Naime njegova žena je rekla da će to učiniti. Ne možeš objasniti. Zovem nju. Pa mislim dogovorile smo se....Što je rekao liječnik.

Metastaze se proširile...

A baš je izgledao bolje. Veselilo me to bolje. Pobudilo je nadu. Čeka kao drugu kemoterapiju. Zapravo čeka....

A ja bih...A ja bih...a ja moram još napraviti neke papire..ne danas...tuširanje...rani počinak...molitva za njega i....

Sutra meni ormar, tati opet grožđe...

A dala bih mu sve grožđe ovog svijeta...Tati...

A i Sivom bih dala sve "grožđe" ovog svijeta samo da mi je danas malo mrsio kosu...A nije stvar u kosi...

Znate kako može biti fino. Slatko i mesnato...Kupila ga ujutro tati, jer samo mu grožđe paše. Nisam ga vidjela par dan i odlično je. Stanje se je popravilo nevjerojatno.

A nećak je bio sa mnom. Bolnica pa kino. I iako je djeda vidio svega treći puta u životu dao mu je pusu. Djed se toliko iznenadio jer ničim i ništa za to svoje unuče nije dao. Niti kupio lizalicu, niti čestitao rođendan. Nada.

Samo je danas dopustio da nećak pozoba koju bobicu grožđa, ovaj mu je dodao štaku i dogodila se ljubav. Možda su krvne veze među nama jače nego što si mi mislimo. Nisam nećaka pitala kako to da mu je dao pusu. Iako mi je nećak ljubilica zadnje vrijeme. Tetu poljubi za laku noć. Gospođu koja mu je kao "poklonila" deset minuta ekstra skakanja počastio je pusom. Žena pala u nesvijest, a tatu zafrkavali svi redom.
A neka. Mene je tako razveselio taj poljubac.

U sobi je umirao čovjek. Tata je bio jako uznemiren. Već sutra odlazi iz bolnice jer ga je užasno strah smrti i već ih je tri umrlo u toj sobi u zadnjih dva dana. I očito je da je bolje jer ne želi umrijeti. Bori se hvala Bogu. Neka. Toliko mi je drago bilo da je danas bolje.

Izašli smo i nećak pitao zašto je taj čovjek tako teško disao. Odgovor je bio umirao je...I opet je pitao, ali zašto je tako teško disao. Mislim čulo se je jako teta...A ja sam rekla...Ponekad se teško umire...i promijenila temu.

A onda trokutasti sendvič, kokice, mineralna, Orangina, čokoladno mlijeko i Hrabri Pero. I puno nervoze. Loša organizacija. Redovi, godišnji, nervoza, kao djeca ne mogu čekati. Nećak i ja smo šmugnuli moram priznati. Inače bi izgubili karte jer smo imali tri minute. Ali smo uredno čekali poslije u redu za kokice. Koje je prosuo. Ništa strašno.

Kao ni Miško na uzbrdici kad ja nisam mogla krenuti jer je doista malo prestrmo.

Da ponekad je prestrmo....

.....

ne ispričavam se nikome....ali me ponekad neki od Vas potaknu da kažem dopustite da budem različita i da budem svoja...i ne samo meni...a ako se jako ljutim...reagiram....reagiram u autu kad vidim tko sve vozi i kako po cesti, i ljutnja je dio mene...pa zašto ne bi se malo ljutila i na blogu

......

naljute me i neki Vaši postovi...oni pljuvački po drugim ljudima i dignem glas...budem erased...i neka...jer ja sam ja....i možete me erased, ali ja jesam tu bez obzira gdje bila..i nije bitna stvar sviđanja...ne moram se dopasti svakome, nekome, nikome???e tu se pitam.....
.....

ne volim đon nastup...i mislim da nitko ne zaslužuje đon u životu...stvar uljuđenosti..i na lijep način se nekome može dati do znanja da nešto nije ok...

ljepota vs. iskrenosti...

pusa...nasuprot ravnodušnosti

....iskrenost nasuprot prihvaćanja

...Miško na strmini i vozačica koja je uspjela danas se iz istog iskobeljati...

.....

leće se zamutile...umor...lijep dan, bez oblaka čak....dašak vjetra i radikalan naslov i ja...i ja...i ja...

....a sama...teško...lako...prihvatljivo i za kraj lajtmotiv dana:

PAZI NA SVOJE MISLI, ONE ĆE POSTATI TVOJE RIJEČI

PAZI NA SVOJE RIJEČI, ONE ĆE POSTATI TVOJA DJELA

PAZI NA SVOJA DJELA, ONA ĆE POSTATI TVOJE NAVIKE

PAZI NA SVOJE NAVIKE, ONE ĆE POSTATI TVOJ KARAKTER

PAZI NA SVOJ KARAKTER, ON ĆE POSTATI TVOJA SUDBINA

...stoga moli neka moje misli, riječi i djela budu čiste, neka nikoga ne povrijedim i neka nitko ne povrijedi mene.

Smetalo nekog ili ne, ali pišem o sebi i svom doživljaju svijeta. Kupnja ogledala je simbolično plaćanje šogorici kojoj ne mogu platiti za njenu dobrotu.

Pisati o drugima....Pa malo bi to bilo tračanje zar ne. Pa čak ako se ne navode imena. Pišem stvari iz vlastititog iskustva, ono što bih voljela i ono što se nije dogodilo.

Možda je doista previše tog ja u mom životu, jer recimo mogla bih za promjenu prepisivati sms poruke ljudi koje su meni upućeni i kakve one reakcije u meni izazivaju.

Ime bloga je vlastito snalaženje u svijetu....Ili tako nekako. Pa ja sam pisala o vlastitim snalaženjima ovaj vikend. A ono što čitatelj može isčitati između mojih redova od recimo jučer...

Nisam s prijateljicom otišla na kavu jer je nemam za subotnje kave nego sam otišla s familijom na roštilj....Nedavno napisano blog je moja najbolja prijateljica....
U zadnjih deset dana nazvala sam i kontaktirala par svojim prijateljica (niti jedna nije imala vremana ni na deset minuta za običnu kavu), a ne patim od kompleksa da je tome tako jer sam ja grozna osoba nego zato što je danas takvo vrijeme jer dans svi jure i svi vole te svoje male kućice i kružoke.

Nedostatak prave prijateljice muči i moju šogoicu, koja je sasvim drugačija osoba u životu....

Lakše se snalazim s muškim dijelom populacije (i to bez ikakvih seksualnih konotacija) jer su otvoreniji i skreniji i drugačiji.

Tako da jesam jučer izašla naveče i skoro se upišala jer su neke lijepe mlade djevojke pušile travu na wc-u pa se nije moglo ući. U drugom ćošku su jedan mladi dečko šmrkao nešto bijelo, a iz obližnjeg birca je treštala kuruza tak da mi je bilo grozno.

Svejedno ostala sam do da ujutro, jer smo si taj prijatelj i ja imali puno ispričati, kao recimo i razjasniti onu situaciju oko onog prijedloga sexa od prije desetak dana, a taj isti se povjerava meni kako voli drugu (prije tri mjeseca). U međuvremenu sam saznala i sve poklone, tekstove ljubavnih pjesama i tako dalje.

Na blind date-ove što me isfuralo na ovom mediju ne idem, a i da odem zar Vas doista zanimaju sve varijante društvenih devijacija i problemi žena od 35 i 45 godine, gdje su mnoge i mnoge same.

Nije mi jasno, zašto nekog smeta ta moja samoća i priznavanje iste, te načini na koji ja sama sebe uveseljavam i činim svoj život ipak lijepim jer ne želim se odrediti tom prazninom koja vlada jednim dijelom mogu života. Ali ta praznina tu strši. Na blogu strši. I mislim sorry ljudi, ali ako Vam je grozno čitati kako jedna žena u tridesetima (koja pristojno izgleda) ima solidnu karijeru samuje...nemojte....Mnogi me znate i osobno. A da je ponekad blues je....A da više nije..Istina.

A mogu pisati i često pišem o ekonomiji i stanju na cestama na kojima sam često i isčitavam mnoge stvari između redova. Nije me briga za oficijelne stavove i ono što nam se servira u medijima..jer takva nam stvarnost nije. Neko veče. Pol devet od Zaprešića do Leskovca (20 km) trebalo mi po autocesti sat vremena. Nabrojila 40 kamiona u 20.30. A ekonomija kao stoji loše.

Istina je da ponekad se neka rečenica primjerice ne odnosi ni na vodu ni na ono što prije piše. Vrlo je osobna. I to napišem.

A najviše mi je krivo, da kad poduzmem nešto, odem na lijepi vikend podružim se s obitelji i to ovdje objavim zajedno s osjećajima veselja i sreće to tu nekog smeta. I vidi ogledalo. Nije ogledalo iznad stola da ja sebe gledam, nego zato što je to prvi iskorak moje Ane u nešto drugo, što je lijepo i novo i što ja nisam znala da ona ima..

A sad arbeit. Brat čeka ovaj komp za posao, a nedjelja je. Ja se spremam u kino..S netjakom...I dobre sam volje. Izvrsne čak.

Probudila se bez veze. Nisam mogla spavati. Unijela sam podatke a svoje poduzeće u računalo. Ma sve je ok. Iznenadilo me malo.

Vikend. Idem na roštiljanje na svoj komadić zemlje. Nisam bila tamo cijelo ljeto. Veselim se neizmjerno. Ne moram niti voziti. Opet idem čoporativno tj. familijarno.

Čitam benzin deset kuna u skorašnjici. Što se tu može. Ili ne.

Šogorica se počela baviti izradom suvenira. Ima dobre ideje, a i ja i upravo je ispred mene jedno krasno okruglo ogledalo optočeno školjkama.
Možda bude što od toga. Mislim glede posla. A možda i ne. Ma nije bitno. Danas je vikend. Jučer mi je generalno pospremila sobu. Tip to. Ogledalo sam naravno platila. Usluga za uslugu. Brat me sve više odterećuje. Napredujemo.

Ponijeti ću badić iako ne znam kakva je Kupa. Ma nema veze. Inače u starim sam hlačama i natikačama i dobro se osjećam. Šminku danas neću stavljati. Osim malo maskare.

Sutra opet u kino. S netjakom. A znam da će danas biti veselja. Kartanja Belee, prave relaksacije. Ma veseli me neizmjerno. Da doista se veselim neizmjerno.

Ludilo na Poljudu. Nazvala sve redom muške prijatelje..i svi je gledaju...a sad tipkaj...jer frendice isto gledaju povijesnu utakmicu Brazil Njemačka koja se navodno prenosi u sto zemalja svijeta. Tamo su i prvi muškarci u Hrvata (nema vijesti jel navija i Jadranka-ona čuva vrle nam Banske dvore)

Mislim. Tekma...Evo i meni je ON...Postam o njoj..Naravno gladna ko pes jer obzirom da se zna da nogometaši vole manekenke, bojim se da je tako i s ostatkom populacijom osim Mr. Greya koji me isto malo više voli mršaviju (on isto gleda tekmu)....

Napadamo ko ludi. Svuda kockice.

Hvala Bogu što imamo Lijepu našu jer sad imamo odličan predložak za prepoznatljiv dizajn. Moram priznati da je vrlo televizično, a slušajući prijenos na Obiteljskom mislim da se live publika odlično zabavlja.

Ja se smješkam. Od uha do uha...A sad generalno uređivanje...Noktići i slično. Jer priznajmo..nogomet ipak tako dosadan iako znam i što je offside, out, korner, šesnaesterac i penal. A dosadan je jer ga katastrofalno komentiraju na HTV-u. Sramota. Tko li sve tamo radi. Bezličan jednoličan glas mislim onog Željka Vele. Katastrofa. Jedino me veseli kad veli Srna. A joj. Zakaj ovo nije na RTL-u pa bi bar gledala i slušala komentare Vatrenih. E to bi bilo zanimljivo.

Komentar, hoće igru prema naprijed...i ja....HTV hoću igru prema naprijed....

A viču...U boj, u boj za narod svoj...Jedna od najljepših rečenica u Hrvata...

Naizgled nikakve poveznice između ta tri pojma, a danas sam špaga između ovog troje bila ja.

Ali neću o tome pisati, jer to je preosobna stvar.

Noćas je šuštalo lišće, auto se je mukom jutro probijao kroz ogromne nakupine vode. Zanosilo me s vremena na vrijeme, a onda je pljusnulo. Jučer potpuno ravna moja se je kosa naravno zaloknala. No tragovi frizure su tu, ali i jedan zločesti prišt. A nemam trinaest. No imam the bubuljicu.

Zlovoljna, of course, ali kako sam se odlučila promijeniti otišla ujutro nepozvana na uredsku kavicu i nasmijavala prisutne. Sa svojom alergijom na vodu i slične istinite crtice iz života. Najveća je ironija kad zapravo pričaš istinu ljudi se smiju ko ludi.

Ona me je danas nazvala draga kolegice. Koje ironije, ali u skladu s novim političkim opredijeljenjem nasmijala sam se od uha do uha. I oraspoložila. I počela tjerati mak na konac. I ono što je jučer bilo na hrpi, sad je u svome pretincu. I nju natjerala da ne laže baš tako otvoreno tj. da prizna da me lagala. Tj. da konačno napravi pravu stvar. Zaradila sladoled jer sam bila od pomoći, i nisam bila otrofna, samo kratka i to vrlo. Bez dodatnih komentara. No emotions involved.

Ali mislim da sam bila jasna, ali prijazna. Logična. I pustila svakog da vrti svoj film. A ja u svom. Čekam autograme i nofce.

Glavna tema uredskog trača su bile bunde i naušnice. Mlade bi kratku bundicu, one malo starije ipak nešto drugo, ali sve baš sve imaju neku bundu u planu. Znači Vlatka nisi najgroznija žena na svijetu, ima nas još.

A naušnice...pa alergije..pa perje...pa kisela kava...pa dječje posjekotine...doživljaji mladih mama...gablec..kaj se danas kuha za ručak...klasika...žene s dušom...

Poslije se radilo. Brzo i efikasno. I tiho i točno. Popila koja čaša mineralne. Udijelio po koji osmijeh. Izmijenila po koja riječ ili dvije. A sad čekam. Čekam još tih pola sata jer danas je za otpočinjinjanje novih stvari ovdje i danas prekasno, a i mnogo toga je ispred mene.

Uglavnom ostvarujem plan. Rad od ve do ve.

Danas je tako...čak me ni kiša ne smeta..šuškanje papira..ništa nije tako strašno...i ne možete obaviti tuđi posao...jer ga ne možete i nema potrebe...

Polako razgledavam osmijehe. Na Netu of course....Da danas je sve of course.

Još jedan poziv, a onda preludij za novi pristup. Novi angle i langsam.

I osmijeh. Upravo i sada. Da upravo i sada je osmijeh na mom licu, a kiša još uvijek lije.

On plav nizak, zgodan i navodno sam. Ja rasčupana u salonu, satima na tretmanu za uljepšavanje. On čeka svoju nećakinju frizerku, koja frizira mene. Nisam duhovita, nemam šminke i iako na kraju frizura ispada odlično nema ni trunka mene danas u tom salonu. Strankinja koja priča gluposti, ne da bi se dopala, jer u konačnici on i nije tako zgodan, nego zato što sam imala iznimno loš dan iako sam čula jednu krasnu vijest.

Mr. Grey is here in two days...

A počelo je:

Ujutro sam prolila kavu na svoj svijetli tepih. Ribala ga pola sata, ali koristi nije bilo. Otišla do komitenta i tamo se morala suočiti s prigovorom da sam krivo ispunila obrazac koji doista jesam ispunila po uputama šefice iz HZZO. Dobro. Smrzla se jer sam povjerovala tračku sunca koje je izvirilo jutros tj. obukla sam suknju i sandale na gole noge. Ne više ovog ljeta...na moju žalost...

Pozvala se prijateljici na kavu koja me je odgodila za tjedan, a ja nju nakon danas na malo duže, i.....

Komp nije radio. Program nije radio. Sranja dopisi i takve stvari. Smknuta, ljuta i siva u licu....

Klijent još nije uplatio a dužan je preko 16 dana i već mi je tada bilo pol dvanaest, a uza sve to tata je očekivao od mene da ja....mislim što...interveniram kod Boga...koliko god ga voljela, posjećivala ja ne mogu promijeniti ni dijagnozu ni prognozu...a voljela bih unatoč svemu. I ne zamjeram mu nimalo, ali nemojte ni meni...

Rekla sam dosta i otišla na frizuru. Plavija sam nego ikad, a brat me zafrkava da imam frizuru iz prošlog destljeća.....Naime sad sam, a la Rachel koja je ionako izgubila bitku od Angeline....Ma nije Angeline, nije žena kriva što je i lijepa i neobična i zna voljeti i davati se na drugačije načine...I što je Brad izabrao nju....Jer ipak je on birao iako je obećao, čvrsto i duboku što su diljem svijeta potvrđivale prekrasne crno bijele fotografije njega i Jen...on Day the.

Zaboravila sam reći da sam gladna, jako jer dijetu sprovodim, ma koliko god moj prijatelj Fenix govorio kontra, muškarci sanjaju o vitkim Valkirama, a ne normalnim curama iz susjedstva....tj. ženama koje s trideset i nešto imaju i malo oblina (prirodnih čak), a ne do nam Bog celulita. Još kad se sjetim da mi je prije neki dan frend predložio sex, jer kao on sam, ja sama, prirodne potrebne, došlo mi je da ga tresnem kamenom po glavi. Znam da voli drugu, a ja bi kao bila za rekreaciju. Sreća po njega što nije bilo dovoljno velikog kamena u blizini. A i po mene. Jer bi bila Carica svih Crnih kronika. Nema prijateljstva. Do idućeg svjetskog rata.

U stvari ja nemam blage veze. I to je činjenično stanje. Ne o poslu, tu znam svašta, ja ne znam:
- govoriti nešto što nije
- gugati i laskati
- smijati se od uha do uha kad imam loš dan (uvijek se nasmijem na dobar vic)
- ne znam izazvati the butterfly effect u osobi suprotnog spola, a sama treperim nekad na G. I danas na Mr. Grey
- i tresnuti nekog kamenom kad to zasluži ili se barem dobro izvikati

Odlučila sam stoga:
- raditi ko konj
- još raditi ko konj
- kupiti najljepši osmjeh na tržištu
- postati filmska zvijezda
-udati se za siromašnog drvosječu iz Kanade koji nema pojma tko sam

Kako postati filmska zvijezda:
- Otići u Bollywood i kao jedina Plavuša dobiti ulogu glavne negativke
ia ostalo će pasti s neba

Parelelno razvijati blogersku karijeru i dospjeti na naslovnicu barem tri puta u narednih stoljeću jer hej...tu ste bili more than 20000 puta i to ne od samog početka mog piskaranja....

Joke, ali tu i tamo padnem u nesvijest kad vidim kakve me face komentiraju, neki su pravi bogerski Celebrities, a ne mislim na majmunka posla (moram malo i do nje)....

Depresija je službeno out...

I nema je više jer ja sam future fimska zvijezda i nema ljudi...ak ste pametni u red...sad kad je vrijeme...kad sam još sama i nesigurna i imam celulit. Jer kad njega nestane...Gotovo je. Na scenu stupa nova Loptica, šarena, skakutava i vesela....i uobražena i grozna i razmažena i nositi ću samo Gucci. Ma što Vlatka mislila o tome.

I please. Danas Vas je tu bilo sedamdeset i jedan koment....Ljudi, pa navalite, sezona još uvijek je kiselih krastavaca....bljak komentari su dobrodošli, a one dobre neću ni da vidim.

Rano ranila, krenula, smrzla se u glavi propuh. Rezime prvog dana nakon godišnjeg. Čudom se čudim koliko neki ljudi uspiju izrovariti u tjedan dana i čudom se čudim kako službenica HZZO u Jukićevoj i ona u Velikoj Gorici imaju dijametralno suprotna stajališta glede ispunjavanja određenog dokumenta. Uglavnom knjigovođa nikad nema pojma...

Danas sam ispala par puta magarac i to...a jurila i žurila da se odmorim. Sad cijeli dan prevrćem hrpu papira i pažljivo, jako pažljivo gledam što me sve može snaći i ne naći da naći.

Znam ja da me određene osobe vole, i to jako i veoma i iskreno, ali u pitanju je druženje kojeg ni pa ni i ni.

Evo zašto je blog moja najbolja prijateljica:

Svaki dan je tu, tj. kad god ja poželim pronaći komp i uključiti se u svijet.

Kritizira me ponekad, ali vrlo rijetko.

PMS hvala na pitanju imam, i to se ne da izbjeći.

Proživljavam takva s.... zadnje vrijeme da mi je blog zapravo vedar što po meni i tko po meni sve gazi i što si neki iz real worlda dozvoljavaju tj. da budem točnija što sam im ja sve dozvolila tako da mi je i brat u zadnje vrijeme postao odvjetnik i počeo prvo meni, a onda po redu čitati bukvicu, pa čak i tati koji vjerojatno proživljava zadnje dane.

I to od najbanalnijih stvari.

Jer recite zar nije vrlo žalosno da ni najbolja prijateljica nema s Vama vremena deset minuta popiti kavu, a uz blog pijuckam istu tu kavu i otresam dušu. Pa kad se zamijene teze ili čak i ne....blog jest moja najbolja prijateljica.

I danas jesam u rozom i duša jest zelena i mirna poput lijepe čiste rijeke. Koji vir, nema žalosti ni ljutnje samo konstatacije i promatranje mijena i podlosti i ponekog lažnog osmijeha.

Ono što te ne ubije te ojača.

U biti na stolu su dvije šalice s kavom. Jedna kisela kava i jedna dupla i fina. Jako fina. I pijuckam. Jer sve je riknulo u međuvremenu, a ja samo mogu listati papire, i listati i listati i malo nešto pospremiti. I biti otrovna, a to neću. Kad se borim isključimo je to bez emocija i samo pucam argumentima i šibam arktičkim pogledom od -50. Većini prisjedne, a bome i meni jer ne želim i nisam takva, ali takav je svijet i ponekad moram tako.

Što se ja sekiram. Nova dijeta se već sprovodi. Ponovo se ozbiljno razmatraju blind date-ovi, danas radim do iznemoglosti, a sutra idem na frizuru.

A život jest lijep, poseban i izvanredan, nesvakidašan, neobičan i svoj. Ispred iza i u meni, svašta se tu nađe, pa čak i pokoja bombica.

No polako i vedro...Polako i vedro....Polako i vedro...Moja mantra iako nimalo ne vjerujem u ništa što ima korijene istočno od Dunava.

A sad idem baciti kiselu kavu. Što će mi. A i ove fine sam previše popila. Voda. Voda je to što meni treba.

Da a ona je lijepa, prekrasna i predivna. Doista prekrasna.

Naravno gledala sam film koji je odličan. Nasmijala sam se do suza. Svekrvi koje nemam. Zamišljala sam mame svojih bivših nakon što sam ja izašla iz kuće. Njihove reakcije i komentare. I zapravo žalila što nisam imala koju i u stvarnosti da nešto od toga i iskusim na svojoj koži.

Gledala i ljubav na prvi pogled kod Sanje neki dan. I opet se smijala, od toga da je sve kemija, do sve je interes. Arsen je rekao da je ipak stvar u fizici, a ja nemam pojma. Žuži tvrdi do je nužan osmjeh od uha do uha, dobar sex, nikakvo predbacivanje...zadnje sam zaboravila. Čuvena Ana Žube govori o prijateljstvu, Mia o kemiji i da on bude lovac i tako....Ništa mi nije bilo jasno.

Što ja mislim je zapravo tako grozno da to neću napisati jer bi se zamjerila kompletnoj blogerskoj populaciji i muškom, a i ženskom dijelu. Možda je to licemjerno, ali tako je. Neću reći, nikada ni nisam, a neću ni kukati. Nije u modi, a nema ni smisla, ionako je sve u redu u mom životu. Možda nije u redu, ali je uobičajeno pa stoga se i s time nosim...

A o čemu pisati.....

Pisati ću o prelijepim kišnim danima u kojima sam spavala do podneva,
narihtanih osmijeha i dubokih dekoltea, nemarnog repa i neurednih noktiju.

Pisati ću o sivilu svoje duše kao da je riječ o najljepšoj varijanti zelene ili zlatne, pisati ću o očima koje su samo naizgled smeđe, a ponekad i žute....

I tako se moja duša zeleni. Veseli se ovoj velikoj kiši jer zna da će biti zelenija i zelenija i ljepša i bogatija. Veseli se duša onom tmurnom oblaku jer ako bi je takvu zelenu obasjalo sunce mogla bi postati prelijepa. I nekome predmet zavisti. A to ni za boga. Loptica ne smije biti prezelena, loptica ipak nekome odgovara siva.

Ili bih mogla pisati o prešućenim obećanjima. Lažnom sjaju i debelom sloju prašine i smrdeža u onih gdje bi sve moralo blistati kao suza. Ili o njoj o kojoj ne znam ništa tek da je zauvijek prva. Ili o njemu za koga nikad nemam pravu riječ. Naravno uvijek krivu i krivo, ali zapravo više nije ni važno. Ili o njoj kojoj su samo bitni novci, ili o onoj kojoj je samo bitna ona.

Važno je nalakirati nokte. Lijepo i uredno. Važno je promijeniti program.
Važno je napisati blog jer blog je moja prijateljica kojoj uvijeno šapnem što me veseli ili tišti. Važno je oslušnuti ovu kišu. Prepoznati njen jezik.

Važno je krenuti i nastaviti, ustrajati i zaboraviti, nadati se i nazvati.

Važno se je promijeniti, nasmijati se svemu i c'ella vie. Platiti račune, početi ponovo raditi i raditi i raditi, a onda jednog dana, maybe u kakvoj bundi kad one postanu totalno out postati la femme fatale.

Poput jedne Marije ili Mirjane, Tihane ili Sanje, Dubravke ili Gordane, ili Zdenke ili Tamare, svakako Josipe ili da one Mirjane, a može i one Ljiljane....

Blog i ja. Ja i blog. Najbolje prijateljice.....

Susreli ste nekog. Sviđa Vam se više ili manje. Recimo više. Najbolji način da provjerite da li je doista slobodan jest da ugovorite izlazak subotom uveče. Tu sve maske padaju. Jer oni neslobodni moraju farbati kupaonu to veče tj. udovoljati svojim suprugama, prijateljicama ili tko zna kome. Ili su na putu (to mi je omiljena fora) ili se moraju baviti znanstvenim radom (e to mi se je jako sviđalo)

I onda Vas smjerno zovu u nedjelju ili koji drugi dan kad su slobodni i kao što se Vi imate ljutiti kad se je on ispričao ili ne znam što. A to što ste Vi nanjušili paniku prilikom nevinog pitanja za izlazak subotom uveče, u njegovom glasu nikom ništa.

Preferiram one iskrenije. Jest zauzet sam, ali....

I tako Vi hoćete ili ne živjeti s tim ali.

Zvoni mobitel. Idealno vrijeme za dogovoriti druženje. Ali ja nemam volje i ignoriram ga. Naravno jedan od onih koji "farbaju" i misle da sam ja toliko naivna da ne razumijem o čemu je tu riječ. Od mene naravno tišina. A postoje ljudi kojima se uvijek javljam koji to naprosto odrade. Svojim ponašanjem i ljubaznošću i brigom. Pristojnošću.

A ovo je ljeto žuljevitih nogu, posjeta frizeru svaki tjedan i nemirnog Pirovačkog mora.

A sutra sutra idem na proštenje. Danas gledam u novinama slike Gospi kojima se moli hrvatski puk,a ja bojim se da sam ja svoje molitve davno izmolila.

Sada dan po dan. Odluka po odluka. I tako sve redom.

Bilanca ovog ljeta je sedam dana odmora i jedan ormar koji stiže najesen.

Kucka komp. Jel on ili nije. Sigurno nije. Ma nema veze. Idem njegovati svoja stopala i sanjati o običnom date s običnim muškarcem kojemu bi ja bila prva. Čak nije bitno jedina.

Idem sanjati o najboljoj prijateljici koja bi uzvratila moj poziv, i idem poklopati finu domaću kokošju juhu s domaćim rezancima.

Da danas izlazim. Do bolnice, a poslije u kino s netjakom. Ili mamom. Ili sama. Treba kupiti te čarobne naušnice, konačno probušiti uši...zapravo imam već kolekciju. Potrebno je samo malo dobre volje da ih i pokažem. Mislim naušnice....

Jutros ustala rano. Krenula malo kasnije. Razlog cigarete. Naime ja ne pušim, ali moja šogorica da. Zadnja se jutros ustala a nije se moglo krenuti dok ona nije popušila u miru četiri cigarete. Kad se ja sjetim da sam takva bila. Grozno. Krenuli autocestom u 8.20. U 11.30 u Zaprešiću, s jednim stajanjem. Ipak bi bilo previše za klince vožnja u komadu. Autocesta prekrasna,a Hrvatska različita da različitija ne može biti. S jedne strane Sv. Roka 25 i sunce, a s druge 15 i magla. Žarko sam željela vidjeti Malu Kapelu. I jesam. I putovanje jest bilo brzo, a doma nas je dočekao roštilj.

Kila i pol mesa za nas sedam pojedena u ciglih pola sata, procjenjeno u restoranu na 600 kuna s pićem. Kod nas 150. Jest da je restoran restoran, ali razlika u novcima je ogromna, što jest bitno nakon stanjenog novčanika poslije godišnjeg.

Pravac krevet i spavanje do pet. Malo posao i sad blog.

Izvještaj s godišnjeg:

Bila sam hrabra i kupala se.
Nisam ulovila ni Slovenca, ni Slovaka, ni Mađara, ni Nijemca ni na pol sat a kamoli na noćnu žurku.
Jole je visok 165, taman za mene, ali nije ni oka na me svrnuo.
Potrošeno manje od predviđene svote, kao kupiti ću naušnice, a doma me dočekala hrpa računa pa tako i porez na auto koji sam prodala. Sad se kao žali plati pedeset kuna. Ma sram ih bilo.

Telefonski račun mi je dosegao nebeske visine. Moram se malo iskontrolirati.

I sad idem u kino i gotovo.

Dosta mi je ljetnog ljenčarenja.

Da i slavim Gospu prekosutra. Ko i većina Rvata

Oblak, crvenilo i more. Još samo dva dana i put Zagreba.

Šteta..bilo je lijepo.

Danas je živjela 299 godina i 364 dana. Preostao joj bijaše joj samo jedan jedini dan jer opće je poznato da nijedna sirena ne može doživjeti više od tristo godina. Kosa joj odavno bijaše sijeda, a od njenog lijepog tijela nije ostalo ništa. Davno to bijaše kad ista je mogla pjevati poput najljepšeg slavuja s kopna.

U onoj priči ona leti u zračne vile, ali prava je istina je trgovala svoj glas kako bi ponovo dobila rep i bila sirena.

A bijaše nekad najljepša. A bijaše nekad princeza. Sada je samo sirena s jednijem jedinim danom ispred sebe.

Gledala je voljene obale posljedni puta. Zelenile su se. Ne pamti da su se ikada tako zelenile u ovih tristo godina. Još jedanput je pokušala zapjevati , a onda se sjetila da ona to odavno više ne može.

Ne može jer je voljela krivoga, ne može jer je pokušala doseći zvijezde..a ostadoše joj tamne dubine.

Dan je prekrila noć. Našla je svoje mjesto. Tamo, tamo će biti zauvijek pod onim okruglim kamenom.

Vrijeme...tj. nevrijeme. Oblaci, kišica, ladno more. Nemogući uvjeti za nas furešte. Još i Internet naplaćuju 15 kuna pol sata, a Žuju 15 kuna, a nismo na Hvaru.

Spavala cijelo popodne. Bore su nestale. Porukice lete Hrvastkom, svi odmaraju točnije svi spavaju. Neki kartaju, a neki gledaju nogomet. I žali se muški dio populacije zašto tog fuzbala nema vše. Netjak je ove godine đak prvak. Zna da tipkam, ali prebrzo mu izmiču slova i ne može tčitati ta mala pisana. Napisao je danas prvu razglednicu i pokupio prvu zvjezdicu i puno školkica. Mlađi netjak trenira starce.

Naravno čitam svu domaću lijepu literetaturu. Jučer Večernji i Globus. Das Večernji i Nacional. Sutra valjda Večernji i Arenu. Ili Alan Forda.

Naravno ni ne sumnjate da sam u ova dva dana dobila lijepu preplanulu boju... Dukatovog sira. Na meni je badić. A lude li žene. I u kratkim hlačama i majici bez rukava, a vani nije više od 18. Kad je meni ljeto u glavi. Svi su mi horoskopi obećavali ljubav, a sad kad sam na odmoru posao mi navodno po tim isptim horoskopima ide izvrsno. Valjda zato kaj ne radim.

Da još jedan bivši se oženio. Već ih ima dosta. Bivših i sada oženjenih. Mama mi kaže. Ah moja mama. Koga to zanima.

Mene ni najmanje. Pala je šala u vožnji do mora. A i vidjela dimnjačara prije mjesec dana pa si nešto zaželjela. To je najpouzdaniji znak da će se to i ostvariti. Živjeli dimanjačari. A bome će biti potrebiti i u Dalmaciji. Vrijeme je za sezonu grijanja.

Naravno nadam se sutra sunčanonom danu i PLIVANJU.

Obrisao se blog. Srtandarno. Na moru. Razbarušene kose. Odmaram. Gledam. Vjetar u oku. Pogled na posebnu plavu boju našeg Jadrana. Najljepšeg mora na svijetu. I priča o djevojkama koje skaču s šibenskog mosta. Hrabre i lijepe. Naglasak na hrabre.

Prijatelj u Tisnom. Mami me NP Krka, Kornati....Ples u Hacijendi. Treba se odlučiti. Ma vraga treba se samoo odmoriti.

Pusa svima, a ne samo njima.

Deset godina prije. Mama i ja u hodniku. Srce puno straha. Slušale su se vijesti. Brat i očuh u Oluji. Napreduje se prema Kninu, zastoj Petrinja (a tamo bijahu naši) Svaka dva sata do štaba. Tko je poginuo. I bivši je bio u Oluji. Vijesti kao vihor. Vijorila se zastava na Kninskoj tvrđi, a Dvor na Uni još nije bio naš.

Sve je dobro prošlo. Svi su došli živi zdravi. I danas hvala bogu pravi.

Danas se slavilo. Naši su dečki dobili dvije Žuje. A čim se vratimo s godišnjeg kupujemo lijepu hrvatsku zastavu. Da se vijori u ovakvim prigodama. I za Prvi maj, ali i za Kolinje.

Zaključili smo da je Juga propala jer su je zaklele svinje. Naime toliko ih se poklalo za Dan republike da je ta država morala propasti jer se se svinje sigurno obratile nekom svom božanstvu da dokine takvu državu koja svoj dan slavi tako da svinje masovno završavaju u škrinjama :)))

Ali danas se slavi Oluja. Hrvati ratnici. Ono što nas nisu nikada učili na Povijesti u ono doba. Da su Hrvati i Hrvatice borci bez premca. Oduvijek bili. Jesmo mali, ali za nas se zna i sve više nas se cijeni. I radom, odgovornošću, ljubaznošću i borbom možemo samo naprijed. I biti će. Jer ja vjerujem da je naša Lijepa naša doista posebna i svoja. Bez obzira na sve. Uključujući i tajkune i strane banke i ne znam što. Trava je ipak danas zelenija....I svijet ipak drugačiji.

Kiša rominja. Jedva sam se dovezla do Zaprešića. Klijent mi hitno traži dostavljača. Plaća od 250 kuna naviše. Dnevna isplata. Pa ko voli nek se javi na mail. Provjeriti ću ga sutra.

S druge strane tata je na rubu. U pitanju su dani ili je ovo samo teška faza. Nastojim ne razmišljati. Nastojim živjeti.

Preda mnom kava mineralna i sladoled. Ovo je ljeto, ljeto sladoleda.

Ovo je ljeto ljeto kave...Ovo je ljeto ljeto mineralne.

On duge tamne kose. Pomalo nabit. Mnoštvo jezika u njegovoj glavi. Tanki prsti.

On, kratke tamne kose. Visok i dalek. Jedno bok i ništa jurim žurim...

On nizak i plavog oka. ... I mnoštvo odgovora u glavi, ali bez pravog pitanja.

On crn i daleko. Na otoku, na sinjem imoru. Susret za koji tjedan. Pred daleki put.

A danas....Za ljubav nije bilo mjesta. No feelings...
Samo tipkala i tipkala i tipkala....Spremala i odlagala i spremala i odlagala. I tako cijeli dan. Koji je postao prekratak. Nije bilo vremena za običnu razmjenu misli. Ideja. Za ljubaznost. Neobaveznu kavu. Nije bilo vremena za ručak, osmijeh. A sada je zovem. Ne zato što mi je obećala dar, nego zato što mi treba prijateljica. Koja će mi reći. Joj Loptice kako krasno izgledaš. Joj Loptice, živi svoj život. Joj Loptice isključi mob i odi na to naše Jadransko nam more i uberi sol.....

A otišla bih spavati, a ne spava mi se. Odgovor na mobu...Bok nazovi kasnije....Odgovor životu...Dođi prije kasnije, nisi moj tip, zaslužuješ to i to. Nisam spreman, nisi spremna, ovo i ono...Klasična priča. Ili ne.

Ispred mene Žutilo od štampe. Neka. Ovaj je tjedan bio tjedan bez friza. I nije bio bitan. Nikome nije bio bitan...Ili je... Mob šuti. Pozivi upućeni uzalud. I čeka me bela. Nema se snage. Ili ima. A sad još malo kave, malo aqua minerale i malo sladoleda. Ovoljetni izbor. Uz crvene sandale koje su preživjele drugi popravak. Ready for g.o.

Tipkamo se nakon pakiranja. A za job mislim ozbiljno.

Da još dva dana do zasluženog godišnjeg. Veseli me neizmjerno iako je ovaj tjedan pun nekih sitnih nezgoda. Prvo mi je izgorila lampa na Mišku, nova košta 77,19 kuna, a onda je printer prestao davati znakove života, a pržilica na kompu mi ne radi odavno...Sve je odneseno na servis, moj konto umanjen za 160 kuna i sada sve radi. U međuvremenu je otišla i pećnica, ali taj će popravak doći na red nakon godišnjeg.

Ovaj tjedan nema frizure. Ne želim se time opeterićivati. Ovaj tjedan će kosa biti u urednom repu, a onda u subotu buć opet u lijepo naše plavo Jadransko more.

Da sada trebam još kupiti antivirusni program, taman sa završetkom godišnjeg, a evo ga...printer je opet malo kašljucnuo. Pa star je svega tri mjeseca. Ni toner nisam promijenila...

Kupila sam ormar. Krasan i lijep i dolazi tek 10.9. Soba mi je puna registratora pa sam to morala riješiti. I jesam. Onu subotu kad sam odjurila na more. Sve sam riješila. Jučer sam uglavnom spavala, a danas...Upravo si razmišljam, kebab, ribice ili samo mineralna.

Nisam gladna, samo me lagano boli glava...i zamišljam plažu u daljini, zamišljam...a joj...svašta si ja zamišljam.

Moram pohvaliti Dalmatince tj. posebno jednog Mirka iz Volksbanke. Čovjek sušta ljubaznost i jednostavno i temeljito nama neukima objašnjava zavrzlame njihovog elektroničkog bankarstva. Koje je odlično riješeno iako malo teže za razumjeti. Ali tako je to.

Ponekad nije jednostavno razumjeti i ne treba se niti razumjeti. Ponekad treba znati samo slušati.

Jutros me je s vikenda na moru, preciznije na Krku ispratio miris mora. Na Mišku je pregorila lampa koju nisu znali zamijeniti na dvije pumpe. Hvala Bogu nije bilo policije. Sada krećem polako. Upravo razmišljam o tome da odem doma malo odspavati ili da korektno odradim današnji dan kako sam najavila.

Ipak ću raditi. Krk je krasan. Zelen. Iznenađujuće. Istina nedostaje onaj miris Dalmacije, ali sve je čisto i uredno. I lijepo. Kosa mi je čupava, morsko izdanje danas. Oči umorne. Ipak me umorilo dva sata vožnje.

I bila je gužva. Da jutro je bila gužva prema Zagrebu, još veća prema moru.

A odmarala sam samo jedan dan. A i to me je smirilo, dalo novu snagu za ova četiri radna dana. Jer u petak krećem na pravi odmor. Ovo je bila tek najava, preludij.

Opet sam se veselila plavetnilu našeg Jadrana, onoj jedno poseboj boji. Sutonu. Plivanju. Spavanju i odmaranju.

I veselila se kako se ljudi ovdje kod nas dobro zabavljaju, kako lađe poput bijelih golubica brode našim morem.

Tišina je u uredu. Još pet minuta i krećem. Polako. Da danas neću juriti. Danas ću biti spora i polagana. Nema razloga za žurbu. Istina dočekala me ironija jedne osobe koja...ma ne znam...teška je..i ja sam ponekad...ali da doista je teška...jer je problem što ja znam riješiti ono što ona nije riješila dva mjeseca. Istina dobila sam nalog, ali....Bolje je ostati po strani poneka.

Do mene mineralna. Kava ispijena, Upravo idem po još jednu. Oko zeleno, prsti spori, a slova se miješaju.

Da danas loptica miruje.