Naravno gledala sam film koji je odličan. Nasmijala sam se do suza. Svekrvi koje nemam. Zamišljala sam mame svojih bivših nakon što sam ja izašla iz kuće. Njihove reakcije i komentare. I zapravo žalila što nisam imala koju i u stvarnosti da nešto od toga i iskusim na svojoj koži.

Gledala i ljubav na prvi pogled kod Sanje neki dan. I opet se smijala, od toga da je sve kemija, do sve je interes. Arsen je rekao da je ipak stvar u fizici, a ja nemam pojma. Žuži tvrdi do je nužan osmjeh od uha do uha, dobar sex, nikakvo predbacivanje...zadnje sam zaboravila. Čuvena Ana Žube govori o prijateljstvu, Mia o kemiji i da on bude lovac i tako....Ništa mi nije bilo jasno.

Što ja mislim je zapravo tako grozno da to neću napisati jer bi se zamjerila kompletnoj blogerskoj populaciji i muškom, a i ženskom dijelu. Možda je to licemjerno, ali tako je. Neću reći, nikada ni nisam, a neću ni kukati. Nije u modi, a nema ni smisla, ionako je sve u redu u mom životu. Možda nije u redu, ali je uobičajeno pa stoga se i s time nosim...

A o čemu pisati.....

Pisati ću o prelijepim kišnim danima u kojima sam spavala do podneva,
narihtanih osmijeha i dubokih dekoltea, nemarnog repa i neurednih noktiju.

Pisati ću o sivilu svoje duše kao da je riječ o najljepšoj varijanti zelene ili zlatne, pisati ću o očima koje su samo naizgled smeđe, a ponekad i žute....

I tako se moja duša zeleni. Veseli se ovoj velikoj kiši jer zna da će biti zelenija i zelenija i ljepša i bogatija. Veseli se duša onom tmurnom oblaku jer ako bi je takvu zelenu obasjalo sunce mogla bi postati prelijepa. I nekome predmet zavisti. A to ni za boga. Loptica ne smije biti prezelena, loptica ipak nekome odgovara siva.

Ili bih mogla pisati o prešućenim obećanjima. Lažnom sjaju i debelom sloju prašine i smrdeža u onih gdje bi sve moralo blistati kao suza. Ili o njoj o kojoj ne znam ništa tek da je zauvijek prva. Ili o njemu za koga nikad nemam pravu riječ. Naravno uvijek krivu i krivo, ali zapravo više nije ni važno. Ili o njoj kojoj su samo bitni novci, ili o onoj kojoj je samo bitna ona.

Važno je nalakirati nokte. Lijepo i uredno. Važno je promijeniti program.
Važno je napisati blog jer blog je moja prijateljica kojoj uvijeno šapnem što me veseli ili tišti. Važno je oslušnuti ovu kišu. Prepoznati njen jezik.

Važno je krenuti i nastaviti, ustrajati i zaboraviti, nadati se i nazvati.

Važno se je promijeniti, nasmijati se svemu i c'ella vie. Platiti račune, početi ponovo raditi i raditi i raditi, a onda jednog dana, maybe u kakvoj bundi kad one postanu totalno out postati la femme fatale.

Poput jedne Marije ili Mirjane, Tihane ili Sanje, Dubravke ili Gordane, ili Zdenke ili Tamare, svakako Josipe ili da one Mirjane, a može i one Ljiljane....

Blog i ja. Ja i blog. Najbolje prijateljice.....