Deset godina prije. Mama i ja u hodniku. Srce puno straha. Slušale su se vijesti. Brat i očuh u Oluji. Napreduje se prema Kninu, zastoj Petrinja (a tamo bijahu naši) Svaka dva sata do štaba. Tko je poginuo. I bivši je bio u Oluji. Vijesti kao vihor. Vijorila se zastava na Kninskoj tvrđi, a Dvor na Uni još nije bio naš.

Sve je dobro prošlo. Svi su došli živi zdravi. I danas hvala bogu pravi.

Danas se slavilo. Naši su dečki dobili dvije Žuje. A čim se vratimo s godišnjeg kupujemo lijepu hrvatsku zastavu. Da se vijori u ovakvim prigodama. I za Prvi maj, ali i za Kolinje.

Zaključili smo da je Juga propala jer su je zaklele svinje. Naime toliko ih se poklalo za Dan republike da je ta država morala propasti jer se se svinje sigurno obratile nekom svom božanstvu da dokine takvu državu koja svoj dan slavi tako da svinje masovno završavaju u škrinjama :)))

Ali danas se slavi Oluja. Hrvati ratnici. Ono što nas nisu nikada učili na Povijesti u ono doba. Da su Hrvati i Hrvatice borci bez premca. Oduvijek bili. Jesmo mali, ali za nas se zna i sve više nas se cijeni. I radom, odgovornošću, ljubaznošću i borbom možemo samo naprijed. I biti će. Jer ja vjerujem da je naša Lijepa naša doista posebna i svoja. Bez obzira na sve. Uključujući i tajkune i strane banke i ne znam što. Trava je ipak danas zelenija....I svijet ipak drugačiji.