Smetalo nekog ili ne, ali pišem o sebi i svom doživljaju svijeta. Kupnja ogledala je simbolično plaćanje šogorici kojoj ne mogu platiti za njenu dobrotu.

Pisati o drugima....Pa malo bi to bilo tračanje zar ne. Pa čak ako se ne navode imena. Pišem stvari iz vlastititog iskustva, ono što bih voljela i ono što se nije dogodilo.

Možda je doista previše tog ja u mom životu, jer recimo mogla bih za promjenu prepisivati sms poruke ljudi koje su meni upućeni i kakve one reakcije u meni izazivaju.

Ime bloga je vlastito snalaženje u svijetu....Ili tako nekako. Pa ja sam pisala o vlastitim snalaženjima ovaj vikend. A ono što čitatelj može isčitati između mojih redova od recimo jučer...

Nisam s prijateljicom otišla na kavu jer je nemam za subotnje kave nego sam otišla s familijom na roštilj....Nedavno napisano blog je moja najbolja prijateljica....
U zadnjih deset dana nazvala sam i kontaktirala par svojim prijateljica (niti jedna nije imala vremana ni na deset minuta za običnu kavu), a ne patim od kompleksa da je tome tako jer sam ja grozna osoba nego zato što je danas takvo vrijeme jer dans svi jure i svi vole te svoje male kućice i kružoke.

Nedostatak prave prijateljice muči i moju šogoicu, koja je sasvim drugačija osoba u životu....

Lakše se snalazim s muškim dijelom populacije (i to bez ikakvih seksualnih konotacija) jer su otvoreniji i skreniji i drugačiji.

Tako da jesam jučer izašla naveče i skoro se upišala jer su neke lijepe mlade djevojke pušile travu na wc-u pa se nije moglo ući. U drugom ćošku su jedan mladi dečko šmrkao nešto bijelo, a iz obližnjeg birca je treštala kuruza tak da mi je bilo grozno.

Svejedno ostala sam do da ujutro, jer smo si taj prijatelj i ja imali puno ispričati, kao recimo i razjasniti onu situaciju oko onog prijedloga sexa od prije desetak dana, a taj isti se povjerava meni kako voli drugu (prije tri mjeseca). U međuvremenu sam saznala i sve poklone, tekstove ljubavnih pjesama i tako dalje.

Na blind date-ove što me isfuralo na ovom mediju ne idem, a i da odem zar Vas doista zanimaju sve varijante društvenih devijacija i problemi žena od 35 i 45 godine, gdje su mnoge i mnoge same.

Nije mi jasno, zašto nekog smeta ta moja samoća i priznavanje iste, te načini na koji ja sama sebe uveseljavam i činim svoj život ipak lijepim jer ne želim se odrediti tom prazninom koja vlada jednim dijelom mogu života. Ali ta praznina tu strši. Na blogu strši. I mislim sorry ljudi, ali ako Vam je grozno čitati kako jedna žena u tridesetima (koja pristojno izgleda) ima solidnu karijeru samuje...nemojte....Mnogi me znate i osobno. A da je ponekad blues je....A da više nije..Istina.

A mogu pisati i često pišem o ekonomiji i stanju na cestama na kojima sam često i isčitavam mnoge stvari između redova. Nije me briga za oficijelne stavove i ono što nam se servira u medijima..jer takva nam stvarnost nije. Neko veče. Pol devet od Zaprešića do Leskovca (20 km) trebalo mi po autocesti sat vremena. Nabrojila 40 kamiona u 20.30. A ekonomija kao stoji loše.

Istina je da ponekad se neka rečenica primjerice ne odnosi ni na vodu ni na ono što prije piše. Vrlo je osobna. I to napišem.

A najviše mi je krivo, da kad poduzmem nešto, odem na lijepi vikend podružim se s obitelji i to ovdje objavim zajedno s osjećajima veselja i sreće to tu nekog smeta. I vidi ogledalo. Nije ogledalo iznad stola da ja sebe gledam, nego zato što je to prvi iskorak moje Ane u nešto drugo, što je lijepo i novo i što ja nisam znala da ona ima..

A sad arbeit. Brat čeka ovaj komp za posao, a nedjelja je. Ja se spremam u kino..S netjakom...I dobre sam volje. Izvrsne čak.