Naizgled nikakve poveznice između ta tri pojma, a danas sam špaga između ovog troje bila ja.
Ali neću o tome pisati, jer to je preosobna stvar.
Noćas je šuštalo lišće, auto se je mukom jutro probijao kroz ogromne nakupine vode. Zanosilo me s vremena na vrijeme, a onda je pljusnulo. Jučer potpuno ravna moja se je kosa naravno zaloknala. No tragovi frizure su tu, ali i jedan zločesti prišt. A nemam trinaest. No imam the bubuljicu.
Zlovoljna, of course, ali kako sam se odlučila promijeniti otišla ujutro nepozvana na uredsku kavicu i nasmijavala prisutne. Sa svojom alergijom na vodu i slične istinite crtice iz života. Najveća je ironija kad zapravo pričaš istinu ljudi se smiju ko ludi.
Ona me je danas nazvala draga kolegice. Koje ironije, ali u skladu s novim političkim opredijeljenjem nasmijala sam se od uha do uha. I oraspoložila. I počela tjerati mak na konac. I ono što je jučer bilo na hrpi, sad je u svome pretincu. I nju natjerala da ne laže baš tako otvoreno tj. da prizna da me lagala. Tj. da konačno napravi pravu stvar. Zaradila sladoled jer sam bila od pomoći, i nisam bila otrofna, samo kratka i to vrlo. Bez dodatnih komentara. No emotions involved.
Ali mislim da sam bila jasna, ali prijazna. Logična. I pustila svakog da vrti svoj film. A ja u svom. Čekam autograme i nofce.
Glavna tema uredskog trača su bile bunde i naušnice. Mlade bi kratku bundicu, one malo starije ipak nešto drugo, ali sve baš sve imaju neku bundu u planu. Znači Vlatka nisi najgroznija žena na svijetu, ima nas još.
A naušnice...pa alergije..pa perje...pa kisela kava...pa dječje posjekotine...doživljaji mladih mama...gablec..kaj se danas kuha za ručak...klasika...žene s dušom...
Poslije se radilo. Brzo i efikasno. I tiho i točno. Popila koja čaša mineralne. Udijelio po koji osmijeh. Izmijenila po koja riječ ili dvije. A sad čekam. Čekam još tih pola sata jer danas je za otpočinjinjanje novih stvari ovdje i danas prekasno, a i mnogo toga je ispred mene.
Uglavnom ostvarujem plan. Rad od ve do ve.
Danas je tako...čak me ni kiša ne smeta..šuškanje papira..ništa nije tako strašno...i ne možete obaviti tuđi posao...jer ga ne možete i nema potrebe...
Polako razgledavam osmijehe. Na Netu of course....Da danas je sve of course.
Još jedan poziv, a onda preludij za novi pristup. Novi angle i langsam.
I osmijeh. Upravo i sada. Da upravo i sada je osmijeh na mom licu, a kiša još uvijek lije.
Post je objavljen 17.08.2005. u 15:09 sati.