Kućanice nakon 45 dana. Pravo osvježenje.....I zanimljivo. Sutra počinje vikend....Ali soap opera nakon toliko dana. Ne mogu vjerovati da blogam, gledam tv, pijem mineralnu....I odmaram. Uspjeh. Malo mira i odmora. Čekam njegovu poruku. Vidim da je tu blizu, ali ne valjda blizu kompa. Sad će doći...samo što nije....

Imam i Gloriju. Jučerašnja oluja, pomutila mnogo sisteme. Internet nije radio na mnogim mjestima....I posao kao da se nije mogao odvijati....Prije se sve odvijalo poštom, a sad kad nema e maila, posao stoji...Reklame...Blagost za moje oči....Totalno sam van tijeka vijesti stvari i događaja. Sad da počnem surfati ne bi stalo do dva ujutro. Zato neću...Mislim surfati....Odmarati ću klasično. Čitati, spavati, gledati tv....

I tipkam se....s njim...baš mi je super

Zaboravila sam kupiti kavu, nisam bacila poštu, napravila sam još jedan račun. U pogonu od ve do ve kako bi rekli Međimurci.

U nedjelju sam obilazila Zagorje. Bila u Atomskim u Podčetrtku, bila u Pregladi, Kostelu, Humu, Rogaškoj, Velikom Taboru.

A tamo legenda. Legenda o Veroniki Desinićkoj koja je samo voljela krivog (za ono vrijeme) i nastradala radi velike ljubavi....

Dvorac se obnavlja, a s njega puca prekrasan pogled na Zagorje. Bila sam fascinirana. Konačno sam saznala da je onu čuvenu sliku Dolazak Hrvata na more napravio Oton Iveković. Ispala sam u par navrata prava neznalica.

Kad sam isti izlet prepričavala mami, razveselila sam je. Jer moja pokojna baka je iz Velikog Tabora, a ja sam tamo bila u nedjelju po prvi puta u životu. Sram me je reći, ali nisam bila ni u Trakošćanu. Obilazila svijet, a nisam dobro pogledala ni svoje dvorište.

A mislim da mi mogla malo češće po lijepoj našoj. Danas sam dobila pozdrav s Biševa. Ja bih na Šoltu...A ja bih i u Dubrovnik...

A ja bih na kraj svijeta samo da....

A ne bi baš na kraj svijeta. ... Najljepše mi je u svojoj rozoj kućici i mojoj sobici....A nije baš tako....Svugdje je lijepo samo da je on blizu....a nije...a je....ma ne znam....


....sretna i sjetna....valjda Vam je jasno da me jučer pucao PMS i da sam hjela reći neke stvari o kojima godinama šutim...Šutjeti ću i dalje...Nije vrijeme da progovorim...Sve u svoje vrijeme.

Jedanaest sati naveče. Umorna....Umorna...I opet umorna... Sr(j)etna.
Htjela sam danas nešto javno reći. Otšutjela sam....A možda nisam trebala. Možda i jesam...A gotovo da sam rekla...No nisam htjela biti relativizirana. A biti ću. Ponovo ću to biti ovaj tjedan....

Možda konačno moram progovariti. Ne u tajnosti bloga, nego potpisati neke stvari, a možda je bolje šutjeti i dalje....

Ponudila sam suradnju....jer mislim da neke stvari doista znam. I to jako dobro znam....Free of charge. Jer ovdje nisu bitni novci.

Dočekana sam hladno. Tipa "tko si ti"....I taj "tko si ti" sam već doživjela pa ne jednom. Da doista "tko sam ja"....Tko je bilo tko od nas....

Bojim se da sam u nekim stvarima preradikalna. Tata mi je jučer rekao da sam puno previše ispred svog vremena. To mi je već pomalo smiješno. Ko neko veče. (bolje da šutim o tome)...Mislim da nije u pravu. Ja sam samo često i prečesto prelogična i kontra....

Zapravo ne polažem puno na razglabanja....djela je ono što mene zanima...Iako je danas on ponudio pomoć. Zahvalila sam se....Ponudio je i jučer pomoć i zahvalila sam se...

I malo sam se zapitala. Evo sada. Zašto je jednostavno ne uzmem. Zašto je meni normalno reći ne za stvari koje mogu riješiti ili obaviti sama...Zašto ne mogu biti bespomoćna...Problem je možda što ne znam primati. Jer kad se netko u nečemu nudi, možda pomoć treba prihvatiti. Pa makar samo da ispadnem pristojna. Ili kao znak ljubavi. Volim i cijenim to što mi hoćeš pomoći. I ja to volim i cijenim....ali kažem ne....eh glupače...

Felix rekao si ptica u niskom letu....Ne Felix...Ja sam zapravo jedna drga životnja....Vuk ....Samotnjak....

Jest da sam ponekad available....ali.....

A možda si u pravu. Jer doista letim....Večeras vrlo visoko....U gornjim slojevima atmosfere gdje čak ni nema kisika...Večeras ja tamo letim....

A ponekad i sletim. Ali grane na koje doletim me naprosto ne žele ili se slome pod mojom težinom ili me ne primijete...žele drugu pticu tj. ptičicu....A nisam stijenska ptica....Razbijem se o stijene....

Dalmacija blizu. Nadomak ruke. Slušam Obiteljski. Slušam veselje običnih ljudi. Je skupo je. A valjda će se riješiti....Vizure ceste...Prekrasne.---

A sad muzika trešti...pijem Lero Zeleni čaj s limunom. Prefino. Umorna s osmjehom na licu. Bez obzira na sve. Happy sam. Iako...Iako i iako....

Dobila sam koment ptica u niskom letu, pazi da ne ateriraš..zar doista ne mogu napisati zapažanja iz vlastitog života. Čak nisam ni imenovala, firme ljude nikog. Možda sam trebala. Možda treba reći recimo ime i prezime onoga tko se bori trudi i radi, a i onoga tko radi po sistemu nitko me ne može tako malo platiti koliko mogu ne raditi.

Startala sam nisko u životu. Nikad nisam pitala za plaću, a i sad ne pitam za cijenu posla. Odradim ga. I svi mi znamo koliko neke stvari vrijede. I to jako dobro to znamo. I zadovoljna sam koliko sam bila i jesam plaćena....Ni manje ni više od tržišne vrijednosti...

Polubrat mi ima 17, završio školu, tata teško bolestan, mama na bolovanju. Mora raditi. Prvo pitanje. Za koliko. Kad će plaća. A riječ je o prilično sigurnom poslu. Nije mi jasno kako netko (pa bio mi i brat) ima tako malo godina i tako čudne kriterije. Radi i zaradi. Ali radi. Radom se valja dokazati. Znam da su danas iskrivljena mjerila, ali od rada se da živjeti. I te kako. I svi mi biramo kako ćemo živjeti...I nikom nije lako. Nikome. Svi imamo uspone i padove, negdje počnemo.

Ljudi koji naizgled imaju sve imaju često jedno veliko ništa. Imaju oni svašta, ali...ali...ali...Tj. čudno je to...Novcem se i kupuje neovisnost...ali ....ali...ali....

Ljudi koji su imali ili imaju ogromne probleme, ponekad im ti problemi donose neka pozitivna iskustva i stavove....

Neki dan sam rekla da ću se promijeniti. Da neću okretati drugi obraz. Ma hoću. Zašto bi se mijenjala. Pa nisam baš ja tako grozna....I zar je doista grozno biti velikodušan i oprostiti. I zar je doista grozno voljeti nekog bez obzira na sve, na cijelu situaciju.

A srebrnu tirkiz je donio naučnice od trešnjina drva s jantarom. Sutra jurim do zlatarke da mi ponovo probuši uši. Jer želim ih nositi. Želim ih pokazati....Ne samo zato što su lijepe jer su prekrasne. Oba para. Zato što....Nisam mu ja kriva što me ima rad....Nikad mi nije ništa rekao, ništa obećao, ništa...i ne mora....Samo kad ih gledam smiješim se...A što će biti sutra, biti će....

Rano je. Mislim nije rano, ali s obzirom da je danas nedjelja rano je.

Kava preda mnom. Oči tj. leće se još mute. Kosa nepočešljanja. Zvona na Crkvi. Misa....Poziv na susret s Bogom.

A ja nema potrebe ići. Ponekad ga zamolim ili zahvalim, onako za sebe u svom krevetu.

Ramišljam. Ako krenem s pospremanjem. Krepaću jer sad mi je vruće, a opet ako na obrireš prašinu i speglam neću to stići cijeli tjedan.

Ne bi se smjelo u nedjelju, ali....posao ne pita ponekad....

Ma dosta o poslu. Neće me ubiti dva sata rada, a onda danas slijedi pravi odmor. Plivanje, roštiljanje, sunčanje. Danas ne marim za frizuru. Još sam je neki dan samo oprala i kosa mi je poput lavlje grive. Pa čak je i interesantna. Mame nema danima i morala sam iz ormara posegnuti za stvarima koje nikad ne nosim. Tako su sad na meni jedne hlače stare tri godine kose sam sve skupa oukla tri puta u živoutu. Ovo je doista četvrti. Kupiš krivo. Ne stoje ti. Bar ti sebe ne vidiš u tom komadu odjeće. A onda prođe neko vrijeme i sve je ok.

Isto mi je s pićima. Imam faze. Pijem jedno (sve bezalkolno),, pa promijenim. Trenutno mi je jako fina Orangina. Jamnicu pijem svaki dan, ali Orangina mi je sada super. Prije je to bio Ledeni čaj (i sad je ok, ali ga ne bi kupuila), prije toga Coca Cola.

Navike nekih, zapravo mislim dobrog dijela potrošača se mijenjaju. I nisu tu u pitanju novci. Neki jednostavno prestanu piti pivu da se riješe trbuščića, neki kavu prestanu šećeriti da bi izbjegli koju kilu.
Proizvođima je danas teško računati na vjernost jer postoji obilje kvalitetnih i srodnih proizvoda, i unatoč tome da neki od nas mahinalno prazne police, sve je više onih koji zapamte što je dobro i to ponovo traže i kupe. Pogotovo kad je u pitanju novi proizvod. Neobične kombinacije poput zelenog čaja i limuna. Tvrde mi da fenomenalno osvježava...Probaću...

Iako to nije moj običaj isprobavati, ali hoću. Željna sam novi okusa, boja i mirisa. Nekog puca proljeće. a Lopticu ljeto.

Vremena za pametan tekst baš i nemam. Jurila i super objedovala kod Ribiča. To je onaj čuveni restoran u Velikom Trgovišću. Godinama drže iste cijene i istu kvalitetu. Zagrebački na tanjuru of course. Posluga super ljubazna. Čak je zapuhao i vjetrić.

Moj prijatelj (zvat ću ga Josip) koji je neki dan imao problema pri nabavki mobitela je danas dobio 1000 kuna na kladionici. Zamolio me da ga odvezem po dobitak. I jesam. Prekinula sam posao i odvezla ga.

Počastila me njegova mama kapučinom i kolačima. Mama mu je izvrsna. Vesela i puna života. Najviše je muči što si ne može više priuštiti auto u životu. Poučila me kako da siđem s rinzola, a ne udarim donjim dijelom prednjeg kraja. Poslušala i sve je u redu. .

Kako su oni lijepa i skladna obitelj. A dom im je prekrasan. Nisu untra hihgh tech stvari, ali zato je u tom domu duh te obitelji koji je nepobjediv. I vole ih ljudi i čast mi je biti pozvana u tu kuću.

Unatoč općoj pa mogu reći promjeni ciljeva u životu, opet postoje dobri i zadovoljni ljudi. S kojima se može poprićati o cijenama, štednjacima, vanjskoj trgovini, strikerima....Naravno gledali smo nogomet. Netko više netko manje.

Koliko znam vodio je Brazil. Više nemam pojma....a zar je važno. Mislim jadni oni koji me danas zagooglaju u potrazi za rezultatom, a ja ko pravo žensko nemam pojma.

Upravo sam si sračunala koliko vrijedi taj posao koji radim. Biti će veselo.

Ovaj mjesec, lipanj, radila sam pakleno, a stvarno nemam pojma koliko ću to uspjeti i naplatiti. No vjerujem. Vjerjujem u ljude, jednostavno vjerujem.

Jer ako Josip može, onda svi mogu.

Telekomunikacijske kuće su već danima u tko zna kakvim akcijama. Pardon mjesecima. Cijene usluga padaju u nesvijest. Svi se trude, ali.

Jučer razgovaramo ja i prijatelj. Ima Siemensa starog četiri godine. Raspada se. Na pretplati je i skuplja bodove da dobije novi mob.

Odmah sam mu objasnila akcije, jednog i drugog mobilnog operatera, popili piće i krenuli kod ovlaštenog partnera sklopiti ugovor. Dućan radi do 9 navečer. Uđemo 20 minuta prije završetka radnog vremena i izvijeste nas da nemaju vezu s centrom i da dođemo sutra. Prijatelj je invalid i na štakama. Počne on konverzaciju, tj. traži od prodavača da mu objasni sve moguće i nemoguće akcije. Nakon 5 minuta ugodnog čavrljanja spomene da radi na općini što je istina i drugi prodavač uleti koliko već pričate mogao si mu prodati taj mobitel. I taj drugi riješi sve u pet minuta. Odjednom veza radi, sve je ok. Moj prijatelj kupuje mobitel svojih snova i dvije minute prije kraja radnog vremena izlazimo iz dućana. Prodavačima se jednostavno nije dalo. E da, usput su grdili tog mobilnog operatera, a njihov su ovlašteni partner. Pa da grdiš onoga od koga živiš...pred mušterijom i ne znam koliko je pametno. I nije baš. Ja znam da je najveći problem što plaće kod ovlaštenih distributera za isti posao i onaj kod naših telekomunikacijskih tvrtki su nebo i zemlja. Ali možda ne bi bilo loše da im ti ljudi ne stvaraju lošu reklamu da uvjetuju njihovim vlasnicima tih firmica, tj. da ljudi imaju barem 80% plaće kao djelatnici HT-a ili VIP-a. Ovako gazda trpa lovu u džep, ljudi ne žele raditi i stvaraju negativan publicitet.

Priča je lijepo završila. Moj prijatelj je bio veseo kao malo dijete. Naredna dva sata je bio duhom odsutan i opčinjen mobitelom i sretan kao malo dijete. I bilo mi je jako drago radi toga. Ako netko zaslužuje sreću to je doista on....

probudila se u 6,

pila kavu u 7

točila benzin u 7.15

kod klijenta bila od 7.30

povećanje ug. konačno i potpisano

završila u 13.30

doma u 14

kod tate u 14.45

Pred liftom grupica ljudi u srednjim tridesetim i dijete. Ulaze. Razgovaraju se i žena nikao da stisne tipku na koji će kat. Naime oni se moraju dogovoriti. U liftu dese ljudi i ja. Pitam. Hoćete li gospođo? Iznenađeno se okrenula. Kao štro ja hoću. I ja stisnula svoj kat. Ona konačno stisnula svoj kat. Muškarac u društvu reče sažalno :"Vrućina". Odgovorila sam s kratko da. A što ću mu reći. Mislim što ću ja njemu objašnjavati. Da sam tužna i žalosna i koliko god živim život kada dođem u bolnicu svaki put sam svjesnija da njemu vrijeme cure. I meni je teško. I htjela bi do njega što prije. I stvarno poludim kad netko se u bolnici ponaša kao u obližnjem kafiću. Mislim ne poludim, ali postojem hladna i distancirana i ledeno kažem....Hoćete li gospođo?

Prva sam izašla. Čula sam komentar. Koja živčana baba. Njen naravno. Nije imala toliko pristojnosti da pričeka da se zatvore vrata lifta.

Mislim stvarno kad se netko otrese na Vas na ulici, bolnici, bilo gdje, da li ikada pomislite da je taj netko imao razlog. I da taj razlog nije teška današnja biometeorološka situacija. Da ste ga naljutili i potencirali nešto što je tog čovjeka ili ženu istinski zaboljelo.
....

nastavak, šetnja Jarunom, piće, druženje i odmaranje.

...lagano sam pocrvenila....nisam više živčana, ali još me drži blue...

...idem prati kosu....biti će liijepa i vesela..mislim kosa

Printer kupila prije 45 dana. Sada je jednu trećinu jeftiniju u stvari 400 kuna što su recimo jedne natikače. Prije dva tjedna sam htjela kupiti fotić sad je već slični performansi 100 kuna jeftiniji (druge marke). Televizor 72 ekran je pol jeftiniji nego prije godinu dana. A ne padaju samo cijene tehnike. Ovih dana su se počele rušiti cijene voća i povrća, a kroz dva tjedna nas očekuju ljetne rasprodaje.

Upravo čitam da se pamučna majica može kupiti za 12 kuna, a čak nije iz Kine. Ne mogu više ništa vjerovati.

Jasno je meni i da je Miško izgubio na cijeni, ali omjeri cijena roba me sve više iznenađuju. Pojeftinili su memorisijski stickovi, cd-ovi, a 500 komada papira je ispod 100 kuna što znači da jedan košta 4 lipe. Jasna mi je i onda cijena fotokopiranja od 16 lipa. Vrlo mi je jasna....

Ali mi nisu još uvijek jasne neke cijene. Kao recimo da je prosječna cijena apartmana za 4 osobe ove godine narasla na 50 eura na dan. Tjedan dana 350 Eura. Da sezona traje i 8 tjedana to je 2450 eura, od čega postoje ne kažem određeni troškovi, ali zadnji krevet u kome sam spavala onomad u Istri je imao madrac star jedno 20 godina, a upravo čitam da je novi 250 kuna.

I kad se sjetim cijena vanpansionskih usluga pol mi je dvanaest. Ali na moru ne šparam. Ako idem, a idem, onda mi nije žao jednog soka, ručka ili sladoleda. Da i unaprijed se traži pol love. A ko meni garantira, da kad se ja pojavim u tom terminu recimo neće biti mjesta ili .... ma ne znam. Normalno je da se ljudi žele osigurati, ali sve mi je to malo mrvicu pretjerano.

Jer da svaki dan idem u toplice, s ručkom u restoranu bi potrošila 80 kuna i benzin nek me košta 30, dakle za sedam dana maksimalno 1000 kuna, a na Jadranu je to utopija. Ili nije. Toplice nisu Jadran i naše stvarno zaostaju desetljećima za slovenskima, ali....

Pitam se koliko su u stvari realne neke cijene. Iako znam da su cijene u konačnici rezultat popune i potražnje. Što ljudi više traže neku destinaciju ili proizvod ili uslugu cijene rastu. A cijene ne moraju padati zato što proizvod nije tražen, nego zato što konkurencija nametne rat cijena. Objektivno naš Jadran, nema konkurenciju. Najljepše je more na svijetu i košta. I zapravo neka. A ja ću raditi, raditi, raditi i možda zaraditi za svoj neki grunt na Jadranu. Ima dana. A grunt na Jadranu bi me jako veselio. Recimo Brač ili Šolta bi mi savršeno odgovarali. A i Zadar mi je sasvim ok. Dapače. Može i Makarska. A za grunt u Dubrovniku morala bih svim komitentima podići cijene barem 100% i šparati narednh 10 godina,

Zapela sam. Promatrala sam kako su se u tom programu prije radile stvari. Opet sam došla do jedne prečice, a umjesto da radim jedno započela sam drugi opsežan posao. Izgleda da neće biti tako strašno. U stvari glede posla zapravo i ništa nije tako strašno. ... Malo sam se istina ispuhala. Malo i previše. Stvari ne ide onako kako želim i danas kada sam željela rasčistiti jednu poslovnu situaciju dotične osobe nije bilo.

Pomalo sam počela čitati novine. Tako da znam da je Ančić konačno osvojio turnir. Vjerujem ne prvi. Wimbledon je na obzoru. U meni nada. Da će netko od naših ponoviti ono nezaboravno Goranovo ljeto. Iako je to nemoguće. Ili tko zna. Muški dio populacije naveliko priča u Njemačkoj. Izgleda da će cjelokupan muški rod na prvenstvo. I neka im. Kažu kruha i igara. A krasni znaju biti dečki. Tako da mene zorom ranom dočeka kava. I čašica razgovora. A teme. I Tesla i suncobrani, sve što nema veze s poslom.

Danas su mi ogrebali Miška. Bila sam jako nesretna. Niš nije strašno. Malo je ulubljen, ali me sekira kaj svaki moj auto mora imati neki potpis, a ovaj puta ne mojom krivnjom. Kažu da se neda ništa napraviti. I tako je moj Miško izgubio dio svoje savršenosti. Jest da mu je zimus otpalo pol blatobrana, ali to je riješeno. Ovo neće biti. A nema veze. Ili ima.

A nisam baš pravedna. Pitaju me za želje. Mogu li van.... Odlučila sam se danas za posao. Više neću. Više posao neće biti prvi. Ima drugih i ljepših i važnijih stvari na ovom svijetu.

Sutra ga idem posjetiti. Sutra...Tko zna što donosi sutra. Njegov poziv. Koji me toliko veseli. A da sam danas znala. Ali nisam. A ne mogu se više izgovarati. Vrijeme je za druge stvari. Posao da, ali samo koliko je nužno....I to je to...Da to je definitivno to....

Report slijedi....Jesam li ili nisam....

Počela sam tipkati post. Kriva tipka i pola posta otišlo u nepovrat.

Plan i djelovanje ukratko. Promišljanje, analiza nasuprot djelovanju temeljem često i nedostatnih informacija.

Planovi u svijetu gdje se sve mijenja mogu biti samo okvirni. Recimo isplanirate upisati fakultet s 18, s 23 završiti, godinu dana obilaziti svijet, godinu dana raditi, upisati post diplomski, završiti sresti čovjeka svog života....

Lijepo u teoriji. U praksi često ljubav Vašeg života Vam se može desiti s 22. Zbog svog plana i razmišljanja ima vremena ne djelujete i trideset i nešto ili više ili manje realizirati ste sve. Poslovni plan na 100 %, a emocionalan na nekom mizernom postotku.

Postoje i određene indoktrinacije, strahovi i s oproštenjem bedastoće. Tako je danas jedna neiformirana studenica novinarstva pitala uvaženog dr Klein kako to da se na vikend puštaju duševni bolesnici koji su imanentna opasnost za okolini.

I on je odgovorio. Zar ne bismo trebali zatvoriti sve do 25 da ne izlaze na cestu i ubijaju nedužne ljude. I ne jedamput. I još su iz finih obitelji.

Interesantno je što se smatra fina obitelj. Bitan je saldo na računu, porijeklo, obrazovanje...a je li baš tako.

Što je sa skladom, ljubavi, brizi za bližnje, hrabrosti da se ustraje u nekim svojim odlukama i dobrotom u srcu.

Danas dobrota nije u modi. U stvari kako kod koga. Kod mene jest. Ali ja sam (ovo sam čula od dvije različite osobe u dva dana) malo u budućnosti. Nije da je to želim biti. Volim ja ovu sadašnjost. Volim svog Miška, svoje prijatelje, svoj srebrni tirkiz, voljela sam i njegovo plavo oko i...ali nitko mene ništa ne pita. Bar imam takav dojam ponekad. Nitko ne poštuje moje želje,

Odustala sam od života na dva dana, ali...ali...i opet ali...Ne mogu odustati. Moram biti tu, a čak i lažljiva lica. Tati ne mogu reći istinu. Prestrašna je i nikakva korist od toga da mu je kažem. Misli da ima jaku upalu. I bolje je da tako misli. Iako osjećam strah. Ja sam tu da mu odagnam strah.

Stizale su porukice. Jedna za drugom. On je i tisuću kilometara daleko shvatio da sam mirna i pribrana. I čak se šalio. I ja.

A tata. Njegova bivša tj. moja mama mu je jučer bila u posjeti. Htio je da dođe. I bilo je tu puno veselja. U tako teškoj situaciji ona mu je izmamila suze na oči od smijeha. Razgovaralo se o jetricama na kolinju pajceka, o tome kako su nekad prije četrdest godina na plesnjacima sve maćke bile tajnice, a zapravo su bile samo obične kućne pomoćnice. Kako su se sreli. Što su voljeli (ona njegovu crnu kosu, a on se nije izjasnio)....

Danas je i brat s ženom i nećakom bio kod njega. Nisu se vidjeli godinama. Brat ništa nije pričao. Zgrozilo ga samo koliko je mršav. Nije imao volje pričati. Sutra moram malo popričati s nećakom. Da vidim kako mu se dopao djed kojeg nikad nije vidio. Mlađi nije išao jer je ustao u šest i bio nemoguć. Ići će drugi puta.

A ja sam obavijestila sve njegove prijatelje. I gdje je i sve. Mamina sestrična je ostala šokirana što sam se javila. S mamom se je posvađala prije godinu dana i prekinut je bio kontakt. Ja sam nazvala i sve joj rekla o tati. Bili su si dobri dvadest godina. Nisam izgradila taj porušeni most, ali sam donijela vreću cemena..

I danas mi je mama priznala. Da nema mene vjerojatno bi samo jednog dana pročitala osmrtnicu i iznenadila se. A nije da mene nije on jako povrijedio. Je i ne jednom. Mnogo puta, ali je tata.

I mnogi drugi su me povrijedili. I opet nazovem. Ne zato što ih trebam (iako naoko to može izgledati kao razlog) nego da nađem načina da se opet uspostavi neka veza kontakt. Da vide da sam im u duši oprostila.

Iako njemu nisam. I priznam mu i izvrsnost i ineteligenciju, zahvalna sam mu na pomoći, ali moram priznati da me je jako povrijedio. I danas mogu s njim razgovarati. Biti prijazna, ali u duši mi je crni mrak. Jer užasava me njegova licemjerje, nedostatak hrabrosti i etiketiranje...No znam da ću oprostiti. Jer ja sam takva.

Ni njoj nisam oprostila. Iako me opet pozvala k sebi. Ali zaboravila je na moj rođendan. Nije uzvratila moje pozive. I ne bi još otišla. Dojadilo mi biti nečiji gost jednom godišnje. Ako ti nisam potrebna malo češće, onda zapravo nismo ni prijateljice...I znam da ću joj oprostiti i slijedeći put joj otići.

A kakva sam doista. Njegove su riječi eterična. Tada sam se pitala što to znači, ali eter je zapravo zrak. A bez zraka se ipak ne može.

S drugom je, kao i svi moji bivši, a i lijepo moje srebreno. Svi su oni s drugima, a pitam se ...doista se u duši pitam tko je zapravo i kada bio sa mnom. Tko me je voli(o) onakvu kakva jesam. Bez ostatka.

I znam odgovor. I vole me. Ali....ali...ali...drugi puta o tom ali....sada ipak moram napisati taj roman. Vrijeme je za Poglavlje V kapi rose.

Od partija ni p....Naime tata je doista teško bolestan. Danas kad sam čula riječi liječnice da prognoze nema tj. da je stanje vrlo loše i ....

Bila sam kod njega. Nisam znala što bi kupila. Ništa ne smije. Sjetila sam se kava s aparata. Donijela mu. Popio ju je nadušak.

Hvala Bogu na aparatima za kavu.

Tata volim te.

Nema komentara na prethodni post, a bilo Vas je. Usporila sam. Bila na frizuri, veselila se prijateljevim položenim ispitima. Slušala ljubavne jade drugog. A pozvona sam u subotu na dva partija. Kamo ići. Vratiti se starim prijateljicama koj vidim jednom godišnje i čujem se nekoliko puta telefonom ili ići u novi krug, ljudima s kojima se čujem svaki dan. Nisam pametna. Mjesecima me nitko ne zove na partijanje, a sad dva partija u jednom danu. Teška dilema. Ili nije....Razmisliću

Krenula zorom. Pijevci još nisu pjevali. Prvo sam popila kavu i onda otišla ga odvesti u bolnicu. Nije bio spreman. Nisam zamjerila jer je bio jako tužan. Smanjuje se svakim danom i kad je to rekao, morala sam u sebi potvrditi. Žena mu je vezala cipele. Da.Moj si tata više ne može vezati cipele....Popila još jednu kavu i krenula put Agrama. Začudo nije bilo gužve i pred bolnicom ga iskrcala u sedam sati. Za desetak minuta sam bila kod prvog klijenta....Krenula sam udarno. Posao sam radila s pažnjom i brzo.

U susjednoj kancelariji jedna njihova zaposlenica je dobila danas otkaz. Trajalo je ne znam petnaest minuta, pola sata, sat. Žena je plakala....a ja sam samo dalje radila svoj posao, i dalje s puno pažnje i brzo.

Otišla sam ranije nego inače, ali doista zato što sam sve napravila. Pa i više od planiranog. Htjela sam se nekom izjadati...Nije bilo nikoga. Svi danas jure u to doba dana...Otišla na gablec i nazvala mamu. Jedem sad svaki dan Piroščardi za 20 kuna. Ukusno i fino. Ja i građevinski radnici koji rade na famoznim Hoto vilama i poneki njihov šef: Brdo raznih ljudi zapravo. Bila sam i u Zadru neki dan, ali je puno skluplje tj. 50% najmanje:Fino, ali tam se već i vode poslovni partneri na ručak.

Kod drugog klijenta sam bila Točno u podne. I opet sam radila i brzo i pažljivo i elanom.

A onda je došao lijep dio dana. Prekrasan zapravo i sve sam zaboravila. Pa makar na jedan sat.

Treći klijent kao poslastica. Već je bilo šest. Novi knjigovodstveni program u DOS-u koji nema pomoćnih tipki. I čekam instrukcije za dan dva za navigavanje kroz program.

I puno priče. tri sata priče za bezveze. I slaganja papira. Nikako mi nije jasno da ljudi ne odlažu papire na neka logična mjesta. Tj. samo sve stavljaju na kup. Maksimalno na kup. Pa tako jedno dest hrpica koje nemaju veze jedna s drugom tj. papiri nemaju veze jedni s drugima. A dobro. Zato meni plaćaju. Mislim da slažem i radim sve ostalo. I ja slažem i slažem i složim i odradim jer....

Na moj prvi radni dan (kao kancelarijskog štakora) jedna mudra Vlasta me je pitala da li ja znam čitati. I znala sam. I još mi je rekla, da sutra iz nekog razloga ja tu neću raditi tj. da nikad ne znam koji mi je dan zadnji na nekom poslu (bolovanje, smrtni slučaj i tako, otkazi još nisu bili u modi) i da ostavim sve za sobom završeno i pospremljeno, da bi se netko iza mene mogao snaći. I tako ja to radim. Sve uvijek pospremim. I nitko se nije žalio iza mene da mu nešto nije jasno. Ili da bi me nešto pitao. U biti ukinula sam samu sebe. Ne i u svom d.o.o. Jer uvijek se nađe netko kome treba nešto složiti. U papirnatom dijelu, a i nekom drugom. I zato imam posla preko glave. Ali neće zadugo. Obećajem sama sebi.

Glava klone. Sljepoočice lagano pucaju. Na teveu Survivor. Na kompu praznina. U duši tišina. Poslovni raspored je postao pretrpan, ali samo ovaj mjesec....A tako sam ga željela vidjeti...

Sutra vozim tatu u bolnicu, jedan posao, drugi posao, treći posao, gablec i koja kava. Stvarno sam pretjerala. Doista.

I previše. Ni mama ne zna koliko radim ovih dana. A da mi je toliko sila i nije. Ili je. Problem je što ja danas razmišljam o troškovima u jedanaestom mjesecu. Ovisim sama o sebi i svojim klijentima. Njima dobro meni dobro. Njima što bolje, meni opet dobro. Njima loše i meni loše. Zato želim da im bude najbolje.

Ustala za nedjelju rano i odjurila po namirnice. Opet zaboravila mobitel i u panici se sjurila kući u stilu možda sam ga ipak izgubila, a to nije baš zgodno jer je na pretplatu. Popila kavicu i svog nećaka posjela u auto i put Zagorja. Opet plivanje i ludovanje. Ne smeta nas vrijeme. Iako u prodjeku nas dvoje jesmo dvadestgodišnjaci uredno se zabavljamo u društvu penzionera. A ne ide mu to plivanje. A bude. Poslije smo se temperirali i dijete zaželjelo kavu. Malo sam ga čudno pogledala i naručila mu kavu s mlijekom. Ako baš hoeš probati pa nek ti bude (a i doma povremeno popije kavu -jako razblaženu, ali...) Do kuće milijun problema. Boli buša. Riješili mi to u deset minuta i dijete zaključilo da nikada više neće šiti kavu. A da bar bude tako. Pojela ručak i klonula od umora. Nisam se budila do malo prije kad sam opet popila kavu....Sad me čeka malo posla i lagano....Lagano i polakše...Jer me opet čeka tjedna jurnjava....Iako bi ovaj tjedan trebao biti puno lakši. Puno puno lakši.

Jučer mu je bio rođendan. Vidjela ga na icq-u i čestitala. On je naravno zaboravio moj. Tako to ide. Nekim ljudima je normalno primiti čestitku, a na istu ne uzvratiti. A ovo se ne odnosi samo na čestitku.

Koncept davanja i primanja nikad nije zastario. Ako daš dobiti ćeš. Tako kažu. I zato ja dajem i dajem. I nikada mi nije žao. U nijednom pogledu. Jer dobijem...Jest da često dobijem ono najljepše od onih od kojih i inače dobijem ono najljepše, ali zalomi mi se.

Dijeta lijepo napreduje. U zadnjih deset dana sam izgubila jednu kilu. Sad idu one najteže. Iako sam malo danas zgriješila. Naravno kolačem od jagoda. Eh te jagodice....Eh te jagodice....Ko fućka liniju, kad je u pitanju koja jagodica.

Ne mogu vjerovati...Zima na Vran planinini. Snijeg na Biokovu. Ja naravno u Toplicama. Ovaj puta s nećakom. Dva sata ludovanja i učenja plivanja. Nikako da dijete pobijedi strah od vode, ali ja sam strpljiva i bude. Sve u svoje vrijeme. Nećak mi ima još jedan problem. U ponedjeljak nema nikog kod kuće na jedno sat i pol i po prvi bude ostati će sam. Ima sedam godina i to mu se čini strašnim. Suze su u očima. Ali vrijeme je. Najesen će u školu i vrijeme mu je da dobije ključ oko vrata i da ostane sam po sat vremena bez problema. Ne sjećam se da je to meni teško padalo. Ne sjećam se ni da sam imala problema s plivanjem.

Naime imam osjećaj da cijeli život plivam i da cijeli život "samujem". Ma malo pretjerujem. Uvijek nas je puna kuća, a usamljenost je zapravo doživljaj koji u mom slučaju nije realan i istinit. Ponekad su mi želje ogromne. Ponekad skromne. Ali imam želja i planova....U stvari više želja nego planova....Eh moje želje, moji snovi....Eh moji snovi...Što ja volim svoje snove...a volim i svoj život. Jer zapravo je lijep.

Plivala, trešnjice, kolač od jagoda, igra s nećacima, frigane lignjice, njegov poziv...malo paradajza...šunkice...mineralne...dvije kavice i veselje....Umorna i punog srca....I bez frizure....Bit će u srijedu. U međuvremenu ću nositi rep za koji mi kažu da me i onak čini mlađom.

Nedostajalo mi samo druženje s prijateljicom....No tek je subota i kako sam već rekla sve u svoje vrijeme.

Došao je i opet sam vidjela njegove vesele oke. I dobila nešto fino. Nešto strano. I danas se je sjetio našeg prvog susreta i nazvao me s tog mjesta. Zaigralo mi je srce. Proklela sam svoj poslovni raspored jer zapravo sam samo htjela biti s njim pola sata sama. Pomilovati mu kosu. Poljubiti usnu. No nije i neće nikad biti moj. Ali je svoj. I neka.

Najveći dio posla sam riješila. S ponedjeljkom neću više imati zaostataka i sve ulazi u kolotečinu. Sada je na redu pregledavanje i provjeravanje Ali to se može ležero. Nema hrpetine papira. Sve je uredno posloženo. I meni su se u glavi No ponovo trebam savladati novi knjigovodstveni program. I nisu oni nešto komplicirani, mislim programi, ali treba određeno vrijeme privikavanja. Naime svaki je drugačiji. U svakom se programu koriste neke druge fore. U osnovi se dobivaju isti rezultati ali na sasvim druge načine. I to mi je nevjerojatno. Poznajem već deset knjigovodstvenih programa, ali sve je različito iako su principi poslovanja i knjigovodstva isti i iako državu svi moramo informirati na isti način.

A danas sam još bila na prezentaciji jooš jednog novog programa. A naučiti ću i taj. Nije to najgora stvar na svijetu. Mislim na učenje.Narednih mjesec i pol ću zapeti i vjerujem da će se to isplatiti, onda ću malo drugačije posložiti stvari. Moram, jer ja ne mogu raditi stalno po dvanest sati na dan. Ne želim i neću. I nije mi to bio cilj kad sam osnovala d.o.o.

Iako radim puno, neizvjesnost postoji. Svaki mjesec. Da li će platiti. Ponekad doista previše brinem. Biti će što mora biti.

A on....a to je duga priča....duuga priča koja nikada neće biti ispričana....ali priča postoji...i vrlo je lijepa...lijepa poput njegovog osmijeha...

Otišao je svojim poslom, u svoj život, ja svojim. I tako to ide....Srebro i tirkiz. Orginalna kombinacija.

Napisala sam jučer dobar post. Nestao. Danas nemam snage pisati. Doista mi je malo prenaporno.

I nije mi jasno kako može post nestati.

Nikako

kavica...večerica...provod....vikend na mojoj
jahti....pusa i lizzzz tamo gdje najviše
voliš....jesi za?

a ovo me dočekalo na Iskrici. Standardan ulet oženjenog uspješnog četrdesetgodišnjaka. Nema sumnje....

Na mailu (onom t-com) me Viagra spama zadnjih 3 mjeseca. Tek toliko.

Ovo je stvarno....to much...

A tak je dobar post bio.

I oprosti draga...

Ustajanje 5.25
Umivanje, pranje zubi i šminka, uz kuhanje kave 15 min
kava 10 min
čišćenje cipela 2 min
Krenula 5.52

Stigla 6.08. Odmor u 9 od 10 min. Gablec u 12. Ostala do 16.45. Otišla do drugog komitenta. Riješila posao. Naplatila posao.

18.00 kod frizera
19.45 s frizorom
19.50 doma pričam s mamom i imam frizuru
20.15 radim plaću jednom komitentu
20.25 šaljem plaću faxom, ali netko je zaboravio uključiti fax pa moram sutra ponovo poslati
20.30 online sam
20.35 zabavljam se s nećacima
21.00 ponovno sam online
21.05 T com ne radi i ne mogu pročitati mail
21.10 čitam gmailove
21.15 pišem blog tj. današnji raspored
21.30 tuširanje i mini kozmetički tretman
21.45 povečerje


Spavanje.....

SUTRA:

6.00 buđenje i novi početak
20.00 završetak

...naporno je, ali...ali...ali...shvatila sam da trenutno moram raditi i da sam dobila prriliku (možda i nepriliku), ulozi su visoki, ali...maybe...

....tražim masažu leđa free of charge

...danas nisam pojela niti jednu jagodicu, ali sutra ću pola kile

...i sutra ću te nazvati draga moja...

....

Nedjelja neubičajena. Dugo sam spavala, speglala veš, otišla u dućan, pospremila kuću, pripremila salatu dok je brat pekao roštilj ( da danas po kiši, taj se ne da smesti) i poslije ručka opet ja put Zagorja i toplica. Ovaj put Krapinskih. A ono uz cestu. Polja crvenih makova. Prekrasno to izgleda. Crvene glavice u zelenoj travi. Krasno i lijepo. A onda pomalo sam počela zamjećivati i ostalo cvijeće uz cestu. U Zaprešiću svaka kuća tj. vrt ima ruže. Najviše je crvenih, ali ima žutih rozih, ma krasnih....Ima i ostalog cvijeća. Ali ružama naprosto odgovara ovakvo mokro vrijeme i u punom su cvatu. Na dvorištu trešnja i danas sam malo zobala (odučila sam je prepustiti nećacima), a na vrtu jagode (kila je ispred mene....neću sve....). Upravo blogam i klopam jagode. Ove godine su malo zakasnile jedno tjedan dana (obično ih ima za moj rođendan, a ove godine su dozrijele deset dana kasnije, ali nema veze...

Kad poklapam i popijem kavu, ode u kino. Na Kraljevstvo nebesko. Baš me zanima kakav je film :) Naslov mi se čini ok... A i glumačka postava...

Uglavnom lijepa nedjelja. Kosti me malo manje bole. Vježba i namakanje u vrućoj vodi su pomogli...A ludi je tjedan opet preda mnom. No mislim da će ipak biti lakše. Mnogo. Nema ludih rokova ....Tipkamo se...

.....
film mi se dopao...i gluma i režija...vjerno je prenešeno ono vrijeme uz milijun klišeja..no danas me to nije smetalo

Napravila posao ujutro, otišla u toplice se naplivati...jesam hvala na pitanju....i slušala sam razgovore penzionerske.

Jednome su sve žene k....osim njegove koja je hmrla....Ostali mu protuslove...Kao nije ti dala pa je zato k....I kak za svaku ženu treba imati njenu čašu. Pa tako g. x od jedno šezdesetak godina u svojoj viksi ugošćeva svoje susjede prijateljice, tancanje do zore. Jedna pije viski...čaša za viski...druga vino...čaša za vino....treća pivo..čaša za pivo. Veli on koliko žena toliko čaša. I sve ja to sam na kraju pospremim. I veli nije mi žao jer se odlično zabavim....

I još ga napadaju. Hoće s njim na kavu i tak...A on samo za svaku ženu ima pravu čašu...

I ko kaže da (s) penzićima nije zabavno.

Danas nije za to nego bi mi hitno bila potrebna jedna masaža. Dva tjedna u komadu po dvanaest sati i otpadaju mi leđa. Još sutra radim barem 8 sati, a cijelu nedjelju namjeravam provesti plivajući.

A vjerojatno ću i na plivanje svaki dan slijedeći tjedan jer ak ne počnem vježbati mogla bi se raspasti.

Iznijela sam na stol zahtjev za povišenje ugovora i stvar je prošla treba dogovoriti detalje, ali zadovoljni su sa mnom ova dva tjedna, a posao moram odraditi. Malo drukčije posložiti neke stvari i puno je tu za odraditi. Barem još mjesec dana po jedanest dvanaest sati na dan.

Neka nije mi krivo uopće. Iako mi fale prijatelji, prijateljice, blogeri i blogerice. A sad pod tuš i u krpe....Odspavati i izravnati leđa....

Upravo je to vrijeme.

Preda mnom kava i kolač od jagoda. Moj doručak i zapravo krasan početak dana. Krećem kroz petnaest minuta. Ovo je peti radni dan ovoga tjedna koji radim po jedanaest sati na dan ili dvanaest. Kako koji. Nisam je vidjela i nisam dala dar i žal mi je ko pesu...Jer fućkaš posao ljudi su bitni, ali naprosto smo na krivim rasporedima ovaj tjedan.... Slijedeći će biti bolji.Puno....

Moram samo ugovoriti novu cijenu posla. Ili ne. Ne znam što je pametno.

Možda kao što kaže Optionmaster nije bitna simbolika, možda je samo poklon važan, ali....Ali nije. Ja ne živim u Americi gdje je sve svejedno i sve je kao melting pot, ali i Amerikanci jako paze na te stvari. Paran, neparan broj cvijetova je manje važan, ali svaki cvijetr više govori o nama nego što si spremni priznati...

I govorie i drugi darovi....Evo priče---
Jednom davno...jedne godine....dok sam još bila pušač (davno davno) jedan muškarac koji je dugo oblijetao oko mene mi je za rođendan poklonio pred društvom pepeljaru u obliku penisa na kojoj pisalo Sretan rođendan. Do tada nije imao šanse, a poslije toga ni u ludilu. Uvrijedila sam se jako iako sam pred društvom sve okrenula na šalu. Pitala sam se za kog me dotični smatra, kad već njemu nisam dala ni blizu šest mjeseci...Aj da pokloni prijateljica koja je znala da je "nejebica" bila skoro godinu dana, ali ON....Ili bilo koji ON.....Još ajde da je za samo za moje oči, ali ni danas mi te fore nisu fore....

Nemojte se dečki ili cure (žene i muškarci)zavaravati. Nije bitno koliko je poklon vrijedan iako ponekad i jest. Sve ovisi kome, kada i zašto nešto poklanjaš. Ako ti je netko doista drag(a) na poklonu se zapravo vidi koliko ti je stalo do te osobe. Što vidiš, što je veseli. Ni direktna pitanja nisu loša. Draga što želiš ili dragi što želiš....(tu se riskira da recimo netko probije budžet). Ali samo u krajnjoj nuždi. jer to zapravo znači da cijelu godinu naprosto tu osobu niste niti čuli niti vidjeli. I nikad ne kupovati stvari koje se sviđaju zapravo samo Vama ili sitnice za uređenje doma. Mrzim takve poklone, a ne samo ja. Dom si uređujemo po svom ukusu i što se ljudi zamišljaju kad nekome kupuju takve svari (moramo trpiti po domu tuđe stvari i još gledaju ili pitaju, a gdje ti je ona vaza???). Izuzetak je ako znaš i fakat znaš da će se nekome zbilja nešto svidjeti jer je on(a) dala do znanja da joj se to jako sviđa, ali si ne može priuštiti ili...

Dobar poklon je zapravo i kao izrada dobre reklame koju je neki dan opisivao Sadistico. Mora se paziti da ne bude preskup, a ako je zbilja neka sitnica, onda mora biti nešto tako neobično kao recimo mala ljubičica. (Dobila i pisala o njoj).
Ideja ideja je uvijek najbitnija, a i realizacija iste. A to se misli unaprijed. Ne zadnji dan. i nikad ne isto....Ili uvijek isto jer to ta osoba želi od Vas.

Osobno volim pokloniti praktične poklone, a volim ponekad i pokloniti dio sebe ili svog viđenja ili svog svjetonazora....

A najviše cijenim i vjerujem ne samo ja one koje je neko sam izradio. Pa i sprženi NP3 s Celine Dion mi je bio jedan od najljepših poklona. Stalno se vrti u mom Mišku. Ovaj dizajn sam dobila na poklon i jako sam mu se razveselila. Web stranicu sam dobila na poklon i beskrajno me razveselila. Jer je Sadistico pogodio bit i srž stvari,a i dizajn je cool.A tek Leonidas čokolade. Kako su slatke bile. I role su bile poklon....A da bar malo više rolam.

A što sam ja znala daravati. Kupiti svoj omiljeni cd i darovati njemu. Kupiti oimljenu knjigu i darovati njemu. Ženama kupujem neobične posude, radio aparate za ured, parfeme, bratu majicu (hlače) ili parfem, nećacima tenisice (obavezno). Mami kupujem isključivo po narudžbi i ja koja nikada ne pečem kolače jednom davno sam ispekla pravu tortu (jest da je tijesto malo palo u nesvijest), ali mama je plakala od sreće ( i dan danas priča o tom poklonu, a bilo je to prije petnaest godina). Bila joj je to prva rođendanska torta u životu ( sirotinja je bila i njoj mama nije pekla tako da je prvu tortu dobila od mene). Ja to nisam znala. Samo sam htjela najboljoj mami na svijetu napraviti nešto što ona meni radi svake godinice pa i ove....

Jedna moja prijateljica je od dragoga za jedno Valentinova kupio Mercedes. Imao je love, skupa su bili deset godina, ona je vozila prastari Mercedes. Posvaali su se, gađala ga je s ključevima, uzrujala se kak se usudio, na kraju su se strasti smirile. On je prodao taj Mercedes, a ona si je nedugo kupila svoj. Zaradila žena sama. Nije ju čovjek htio kupiti. Jeo ona nije osoba koja se može kupiti. Jednostavno je htio da Draga ne pješači :)))

A postoje i sitnice. Poziv dragoj svaki dan. Kava u krevetu ženskoj polovici obitelji. Minijaturni vodoskoci, ma ne znam. Ima svega. I kad se dođe u cvjećarnicu, pa zar je toliko teško biti iskren i reći treba mi cvijeće za tu i tu priliku. Mogo potrošiti x kuna. Što bi bilo najbolje i zašto. Pa to im je posao I znaju. Definitvno znaju.

A sada dosta o poklonima.....

Vijest. Sutra potpisujem ugovor za zemlju. Kupa na sto metara. Što li ću plivati ovo ljeto....A more....Izbor Novalja i partijanje na Zrću....Lijepo. A sad u krpe....U biti ne mogu vjerovati da sam napisala ovako dugačak post....Nakon dvanaest sati rada....