Počela sam tipkati post. Kriva tipka i pola posta otišlo u nepovrat.

Plan i djelovanje ukratko. Promišljanje, analiza nasuprot djelovanju temeljem često i nedostatnih informacija.

Planovi u svijetu gdje se sve mijenja mogu biti samo okvirni. Recimo isplanirate upisati fakultet s 18, s 23 završiti, godinu dana obilaziti svijet, godinu dana raditi, upisati post diplomski, završiti sresti čovjeka svog života....

Lijepo u teoriji. U praksi često ljubav Vašeg života Vam se može desiti s 22. Zbog svog plana i razmišljanja ima vremena ne djelujete i trideset i nešto ili više ili manje realizirati ste sve. Poslovni plan na 100 %, a emocionalan na nekom mizernom postotku.

Postoje i određene indoktrinacije, strahovi i s oproštenjem bedastoće. Tako je danas jedna neiformirana studenica novinarstva pitala uvaženog dr Klein kako to da se na vikend puštaju duševni bolesnici koji su imanentna opasnost za okolini.

I on je odgovorio. Zar ne bismo trebali zatvoriti sve do 25 da ne izlaze na cestu i ubijaju nedužne ljude. I ne jedamput. I još su iz finih obitelji.

Interesantno je što se smatra fina obitelj. Bitan je saldo na računu, porijeklo, obrazovanje...a je li baš tako.

Što je sa skladom, ljubavi, brizi za bližnje, hrabrosti da se ustraje u nekim svojim odlukama i dobrotom u srcu.

Danas dobrota nije u modi. U stvari kako kod koga. Kod mene jest. Ali ja sam (ovo sam čula od dvije različite osobe u dva dana) malo u budućnosti. Nije da je to želim biti. Volim ja ovu sadašnjost. Volim svog Miška, svoje prijatelje, svoj srebrni tirkiz, voljela sam i njegovo plavo oko i...ali nitko mene ništa ne pita. Bar imam takav dojam ponekad. Nitko ne poštuje moje želje,

Odustala sam od života na dva dana, ali...ali...i opet ali...Ne mogu odustati. Moram biti tu, a čak i lažljiva lica. Tati ne mogu reći istinu. Prestrašna je i nikakva korist od toga da mu je kažem. Misli da ima jaku upalu. I bolje je da tako misli. Iako osjećam strah. Ja sam tu da mu odagnam strah.

Stizale su porukice. Jedna za drugom. On je i tisuću kilometara daleko shvatio da sam mirna i pribrana. I čak se šalio. I ja.

A tata. Njegova bivša tj. moja mama mu je jučer bila u posjeti. Htio je da dođe. I bilo je tu puno veselja. U tako teškoj situaciji ona mu je izmamila suze na oči od smijeha. Razgovaralo se o jetricama na kolinju pajceka, o tome kako su nekad prije četrdest godina na plesnjacima sve maćke bile tajnice, a zapravo su bile samo obične kućne pomoćnice. Kako su se sreli. Što su voljeli (ona njegovu crnu kosu, a on se nije izjasnio)....

Danas je i brat s ženom i nećakom bio kod njega. Nisu se vidjeli godinama. Brat ništa nije pričao. Zgrozilo ga samo koliko je mršav. Nije imao volje pričati. Sutra moram malo popričati s nećakom. Da vidim kako mu se dopao djed kojeg nikad nije vidio. Mlađi nije išao jer je ustao u šest i bio nemoguć. Ići će drugi puta.

A ja sam obavijestila sve njegove prijatelje. I gdje je i sve. Mamina sestrična je ostala šokirana što sam se javila. S mamom se je posvađala prije godinu dana i prekinut je bio kontakt. Ja sam nazvala i sve joj rekla o tati. Bili su si dobri dvadest godina. Nisam izgradila taj porušeni most, ali sam donijela vreću cemena..

I danas mi je mama priznala. Da nema mene vjerojatno bi samo jednog dana pročitala osmrtnicu i iznenadila se. A nije da mene nije on jako povrijedio. Je i ne jednom. Mnogo puta, ali je tata.

I mnogi drugi su me povrijedili. I opet nazovem. Ne zato što ih trebam (iako naoko to može izgledati kao razlog) nego da nađem načina da se opet uspostavi neka veza kontakt. Da vide da sam im u duši oprostila.

Iako njemu nisam. I priznam mu i izvrsnost i ineteligenciju, zahvalna sam mu na pomoći, ali moram priznati da me je jako povrijedio. I danas mogu s njim razgovarati. Biti prijazna, ali u duši mi je crni mrak. Jer užasava me njegova licemjerje, nedostatak hrabrosti i etiketiranje...No znam da ću oprostiti. Jer ja sam takva.

Ni njoj nisam oprostila. Iako me opet pozvala k sebi. Ali zaboravila je na moj rođendan. Nije uzvratila moje pozive. I ne bi još otišla. Dojadilo mi biti nečiji gost jednom godišnje. Ako ti nisam potrebna malo češće, onda zapravo nismo ni prijateljice...I znam da ću joj oprostiti i slijedeći put joj otići.

A kakva sam doista. Njegove su riječi eterična. Tada sam se pitala što to znači, ali eter je zapravo zrak. A bez zraka se ipak ne može.

S drugom je, kao i svi moji bivši, a i lijepo moje srebreno. Svi su oni s drugima, a pitam se ...doista se u duši pitam tko je zapravo i kada bio sa mnom. Tko me je voli(o) onakvu kakva jesam. Bez ostatka.

I znam odgovor. I vole me. Ali....ali...ali...drugi puta o tom ali....sada ipak moram napisati taj roman. Vrijeme je za Poglavlje V kapi rose.