Vremena za pametan tekst baš i nemam. Jurila i super objedovala kod Ribiča. To je onaj čuveni restoran u Velikom Trgovišću. Godinama drže iste cijene i istu kvalitetu. Zagrebački na tanjuru of course. Posluga super ljubazna. Čak je zapuhao i vjetrić.

Moj prijatelj (zvat ću ga Josip) koji je neki dan imao problema pri nabavki mobitela je danas dobio 1000 kuna na kladionici. Zamolio me da ga odvezem po dobitak. I jesam. Prekinula sam posao i odvezla ga.

Počastila me njegova mama kapučinom i kolačima. Mama mu je izvrsna. Vesela i puna života. Najviše je muči što si ne može više priuštiti auto u životu. Poučila me kako da siđem s rinzola, a ne udarim donjim dijelom prednjeg kraja. Poslušala i sve je u redu. .

Kako su oni lijepa i skladna obitelj. A dom im je prekrasan. Nisu untra hihgh tech stvari, ali zato je u tom domu duh te obitelji koji je nepobjediv. I vole ih ljudi i čast mi je biti pozvana u tu kuću.

Unatoč općoj pa mogu reći promjeni ciljeva u životu, opet postoje dobri i zadovoljni ljudi. S kojima se može poprićati o cijenama, štednjacima, vanjskoj trgovini, strikerima....Naravno gledali smo nogomet. Netko više netko manje.

Koliko znam vodio je Brazil. Više nemam pojma....a zar je važno. Mislim jadni oni koji me danas zagooglaju u potrazi za rezultatom, a ja ko pravo žensko nemam pojma.

Upravo sam si sračunala koliko vrijedi taj posao koji radim. Biti će veselo.

Ovaj mjesec, lipanj, radila sam pakleno, a stvarno nemam pojma koliko ću to uspjeti i naplatiti. No vjerujem. Vjerjujem u ljude, jednostavno vjerujem.

Jer ako Josip može, onda svi mogu.