Dalmacija blizu. Nadomak ruke. Slušam Obiteljski. Slušam veselje običnih ljudi. Je skupo je. A valjda će se riješiti....Vizure ceste...Prekrasne.---
A sad muzika trešti...pijem Lero Zeleni čaj s limunom. Prefino. Umorna s osmjehom na licu. Bez obzira na sve. Happy sam. Iako...Iako i iako....
Dobila sam koment ptica u niskom letu, pazi da ne ateriraš..zar doista ne mogu napisati zapažanja iz vlastitog života. Čak nisam ni imenovala, firme ljude nikog. Možda sam trebala. Možda treba reći recimo ime i prezime onoga tko se bori trudi i radi, a i onoga tko radi po sistemu nitko me ne može tako malo platiti koliko mogu ne raditi.
Startala sam nisko u životu. Nikad nisam pitala za plaću, a i sad ne pitam za cijenu posla. Odradim ga. I svi mi znamo koliko neke stvari vrijede. I to jako dobro to znamo. I zadovoljna sam koliko sam bila i jesam plaćena....Ni manje ni više od tržišne vrijednosti...
Polubrat mi ima 17, završio školu, tata teško bolestan, mama na bolovanju. Mora raditi. Prvo pitanje. Za koliko. Kad će plaća. A riječ je o prilično sigurnom poslu. Nije mi jasno kako netko (pa bio mi i brat) ima tako malo godina i tako čudne kriterije. Radi i zaradi. Ali radi. Radom se valja dokazati. Znam da su danas iskrivljena mjerila, ali od rada se da živjeti. I te kako. I svi mi biramo kako ćemo živjeti...I nikom nije lako. Nikome. Svi imamo uspone i padove, negdje počnemo.
Ljudi koji naizgled imaju sve imaju često jedno veliko ništa. Imaju oni svašta, ali...ali...ali...Tj. čudno je to...Novcem se i kupuje neovisnost...ali ....ali...ali....
Ljudi koji su imali ili imaju ogromne probleme, ponekad im ti problemi donose neka pozitivna iskustva i stavove....
Neki dan sam rekla da ću se promijeniti. Da neću okretati drugi obraz. Ma hoću. Zašto bi se mijenjala. Pa nisam baš ja tako grozna....I zar je doista grozno biti velikodušan i oprostiti. I zar je doista grozno voljeti nekog bez obzira na sve, na cijelu situaciju.
A srebrnu tirkiz je donio naučnice od trešnjina drva s jantarom. Sutra jurim do zlatarke da mi ponovo probuši uši. Jer želim ih nositi. Želim ih pokazati....Ne samo zato što su lijepe jer su prekrasne. Oba para. Zato što....Nisam mu ja kriva što me ima rad....Nikad mi nije ništa rekao, ništa obećao, ništa...i ne mora....Samo kad ih gledam smiješim se...A što će biti sutra, biti će....
Post je objavljen 26.06.2005. u 20:00 sati.