Ne mogu vjerovati...Zima na Vran planinini. Snijeg na Biokovu. Ja naravno u Toplicama. Ovaj puta s nećakom. Dva sata ludovanja i učenja plivanja. Nikako da dijete pobijedi strah od vode, ali ja sam strpljiva i bude. Sve u svoje vrijeme. Nećak mi ima još jedan problem. U ponedjeljak nema nikog kod kuće na jedno sat i pol i po prvi bude ostati će sam. Ima sedam godina i to mu se čini strašnim. Suze su u očima. Ali vrijeme je. Najesen će u školu i vrijeme mu je da dobije ključ oko vrata i da ostane sam po sat vremena bez problema. Ne sjećam se da je to meni teško padalo. Ne sjećam se ni da sam imala problema s plivanjem.
Naime imam osjećaj da cijeli život plivam i da cijeli život "samujem". Ma malo pretjerujem. Uvijek nas je puna kuća, a usamljenost je zapravo doživljaj koji u mom slučaju nije realan i istinit. Ponekad su mi želje ogromne. Ponekad skromne. Ali imam želja i planova....U stvari više želja nego planova....Eh moje želje, moji snovi....Eh moji snovi...Što ja volim svoje snove...a volim i svoj život. Jer zapravo je lijep.
Plivala, trešnjice, kolač od jagoda, igra s nećacima, frigane lignjice, njegov poziv...malo paradajza...šunkice...mineralne...dvije kavice i veselje....Umorna i punog srca....I bez frizure....Bit će u srijedu. U međuvremenu ću nositi rep za koji mi kažu da me i onak čini mlađom.
Nedostajalo mi samo druženje s prijateljicom....No tek je subota i kako sam već rekla sve u svoje vrijeme.
Post je objavljen 11.06.2005. u 19:55 sati.