Zaboravila sam kupiti kavu, nisam bacila poštu, napravila sam još jedan račun. U pogonu od ve do ve kako bi rekli Međimurci.
U nedjelju sam obilazila Zagorje. Bila u Atomskim u Podčetrtku, bila u Pregladi, Kostelu, Humu, Rogaškoj, Velikom Taboru.
A tamo legenda. Legenda o Veroniki Desinićkoj koja je samo voljela krivog (za ono vrijeme) i nastradala radi velike ljubavi....
Dvorac se obnavlja, a s njega puca prekrasan pogled na Zagorje. Bila sam fascinirana. Konačno sam saznala da je onu čuvenu sliku Dolazak Hrvata na more napravio Oton Iveković. Ispala sam u par navrata prava neznalica.
Kad sam isti izlet prepričavala mami, razveselila sam je. Jer moja pokojna baka je iz Velikog Tabora, a ja sam tamo bila u nedjelju po prvi puta u životu. Sram me je reći, ali nisam bila ni u Trakošćanu. Obilazila svijet, a nisam dobro pogledala ni svoje dvorište.
A mislim da mi mogla malo češće po lijepoj našoj. Danas sam dobila pozdrav s Biševa. Ja bih na Šoltu...A ja bih i u Dubrovnik...
A ja bih na kraj svijeta samo da....
A ne bi baš na kraj svijeta. ... Najljepše mi je u svojoj rozoj kućici i mojoj sobici....A nije baš tako....Svugdje je lijepo samo da je on blizu....a nije...a je....ma ne znam....
....sretna i sjetna....valjda Vam je jasno da me jučer pucao PMS i da sam hjela reći neke stvari o kojima godinama šutim...Šutjeti ću i dalje...Nije vrijeme da progovorim...Sve u svoje vrijeme.
Post je objavljen 28.06.2005. u 22:56 sati.