Ustala za nedjelju rano i odjurila po namirnice. Opet zaboravila mobitel i u panici se sjurila kući u stilu možda sam ga ipak izgubila, a to nije baš zgodno jer je na pretplatu. Popila kavicu i svog nećaka posjela u auto i put Zagorja. Opet plivanje i ludovanje. Ne smeta nas vrijeme. Iako u prodjeku nas dvoje jesmo dvadestgodišnjaci uredno se zabavljamo u društvu penzionera. A ne ide mu to plivanje. A bude. Poslije smo se temperirali i dijete zaželjelo kavu. Malo sam ga čudno pogledala i naručila mu kavu s mlijekom. Ako baš hoeš probati pa nek ti bude (a i doma povremeno popije kavu -jako razblaženu, ali...) Do kuće milijun problema. Boli buša. Riješili mi to u deset minuta i dijete zaključilo da nikada više neće šiti kavu. A da bar bude tako. Pojela ručak i klonula od umora. Nisam se budila do malo prije kad sam opet popila kavu....Sad me čeka malo posla i lagano....Lagano i polakše...Jer me opet čeka tjedna jurnjava....Iako bi ovaj tjedan trebao biti puno lakši. Puno puno lakši.
Jučer mu je bio rođendan. Vidjela ga na icq-u i čestitala. On je naravno zaboravio moj. Tako to ide. Nekim ljudima je normalno primiti čestitku, a na istu ne uzvratiti. A ovo se ne odnosi samo na čestitku.
Koncept davanja i primanja nikad nije zastario. Ako daš dobiti ćeš. Tako kažu. I zato ja dajem i dajem. I nikada mi nije žao. U nijednom pogledu. Jer dobijem...Jest da često dobijem ono najljepše od onih od kojih i inače dobijem ono najljepše, ali zalomi mi se.
Dijeta lijepo napreduje. U zadnjih deset dana sam izgubila jednu kilu. Sad idu one najteže. Iako sam malo danas zgriješila. Naravno kolačem od jagoda. Eh te jagodice....Eh te jagodice....Ko fućka liniju, kad je u pitanju koja jagodica.
Post je objavljen 12.06.2005. u 17:28 sati.