Nakon poraza naših nogometaša od Meksika i nacionalne depresije, iz Brazila stiže i nekoliko dobrih vijesti.
Dogovorene su sportska, financijska i svaka druga potrebna suradnja između Hrvatskog nogometnog saveza na čelu sa Davorom Šukerom i Zdravkom Mamićem, Udruge nogometnih sudaca na čelu sa Željkom Širićem i Udruge hrvatskih prvoligaša na čelu s Renom Sinovčićem sa uglednim meksičkim gospodarskim i sportskim djelatnicima.
Cehovi meksičkih obrtnika i malih poduzetnika Los Zeta i La Familia, koji u svojoj domovini figuriraju kao alternativa državnoj gospodarskoj komori, ostali su oduševljeni našim poduzetnicima i sportskim dužnosnicima i njihovim metodama rada.
Kako bi se međusobno nadopunjavali i nadograđivali u daljnjem radu, meksički su poduzetnici odlučili hrvatsku družinu primiti u svoj Ceh, nazvavši ih prigodno Los Reketarios.

Oznake: jačanje gospodarskih veza

Danas se obilježava Dan državnosti.
To je rođendan države.
Ova naša sadašnja je rođena u sukobu, kaosu, metežu. ( U kojoj mjeri dirigiranom i insceniranom, nećemo u potpunosti nikada znati.)
I velikoj nadi i vjeri većine građana da će im biti bolje nego prije, u zajedničkoj državi s drugim narodima i narodnostima SFRJ.
Tako su nam obećavali početkom tih devedesetih. Da ćemo biti druga Švicarska, da ćemo imati mjesečne plaće 5000 maraka, da nas žele uništiti upravo zbog toga, jer vide kako će nam biti dobro i bajno kada cjelokupnu vlast i imovinu predamo u ruke tim novopečenim "ocima nacije".
I to smo i učinili. Rijetki su bili oni među nama koji su već tada uvidjeli o čemu se radi i kome u ruke predajemo zemlju s razvijenom industrijom, poljoprivredom i turizmom. Skupilo se tu uz "jeftinu imitaciju u belom odelu" svakakvog bjelosvjetskog ološa, koji se dovukao odasvuda i ispuzao iz svojih jama, u poderanim hlačama i zakrpanim kaputima. I oni su nam predstavljeni kao buduća krema društva i države.
Prošlo je skoro četvrt stoljeća od tih obećanja. Ta ondašnja elita je poumirala ili je na robiji zbog pljačke, kriminala i ratnih zločina. San o 200 bogatih feudalaca je ostvaren, ali samo za tih dvjestotinjak. I Gospodina grofa standardnog.
Sve ostalo, od fabrika, kombinata, odmarališta, oranica, što se nije moglo preprodati ili prenamijeniti je zatrto i uništeno. Da se na ime nedostataka može uvoziti i preprodavati. I zaraditi, naravno. Sve je to vrijedilo i još uvijek vrijedi samo za odabrane.
Umjesto punih bankovnih računa, štednih knjižica, bogatih trpeza, hrvatske puške na hrvatskom ramenu i pune hrvatske lisnice u hrvatskom džepu imamo zaduženu državu do 2077., zadužene praunuke, minuse veće od apsolutne nule na računima, sakupljanje plastičnih boca i rovarenje po kontejnerima, pucamo danas na istu takvu sirotinju kakva smo i mi u ime gospodara koji nam ostavlja svoje mrvice i uvjerenje da smo nekakav faktor. Ustvari smo opet konjušari, više ne bečki, nego od svjetskih nasilnika i razbojnika. U hrvatskom džepu kineskih hlača imamo plastične indonezijske lisnice sa plus karticama, bankovnim izvješćima, izlizanom tramvajskom kartom i kalendarom udruge branitelja ili kladionice.
Švicarska i Kanada nisu došle k nama, ali mi svakim danom sve više odlazimo k njima. I to ne kao stoljećima do sada, kada je odlazila nisko i srednje kvalificirana radna snaga. Sada odlaze visokoobrazovani, kojima država plaća školovanje, a onda ih nema gdje zaposliti.
Danas u ovoj apsurdnoj tvorevini,( koju još uvijek većina naziva državom jer im treba neki smisao života i postojanja, pošto im ta ista država nije omogućila da ga ostvare kroz svoje vlastite živote i postignuća kao ostali normalni svijet, treba im neka viša instanca kojoj će se obraćati, kojoj će se klanjati, moliti, na koju će se ljutiti, za koju će u zabludi vjerovati da brine o njima), nastupaju kojekakvi luđaci, sitni kriminalci, performeri raznih sklonosti i uvjerenja. Osuđeni lopovi, nesposobni lakrdijaši, suđeni manijaci i ubojice, vjerski fundamentalisti koji zazivaju uvođenje fašističkih metoda i zakona, sve se to trudi dočepati svojih pet minuta mandata i isto toliko postotaka proračuna kao tringelta, odnosno bakšiša.
Ako je to smisao države, onda danas trebamo slaviti.
Danas slave oni koji od politike i lopovluka i kriminala usko vezanog uz nju žive. Profesionalni Rvati i domoljubi. No, oni slave svaki dan, našu naivnost, apatiju i zaluđenost.
Svi ostali koji misle da danas imaju razloga za proslavu Dana državnosti, rođendana jedne države, trebali bi se zapitati o svojem duševnom i mentalnom zdravlju.

Oznake: država i državnost

Najveća zločinačka organizacija u povijesti čovječanstva ostaje najveća zločinačka organizacija u povijesti čovječanstva.
Mislio bi čovjek da je žeđ za krvlju nestala kroz stoljeća krvoprolića koje je Katolička crkva izazvala i da im je hod po milijunima nevinih već dojadio, no, prevarili biste se.
Barem hrvatski kler nije izgubio nimalo od svojeg poleta i zanosa širenja vjere ognjem i mačem, sve na slavu svojeg imena i povećanje svojeg imetka.
Posljednjih se dana hrvatska katolička crkva, preko svojih biskupa i svećenika, u par slučajeva još jednom predstavila narodu u svojem pravom svjetlu.
Mislim da nema primjerenije misije biskupa jednog nauka, koji propovijeda ljubav, milosrđe, toleranciju i mir, od javnog dočeka i otvorene podrške cijele svoje organizacije jednom ratnom zločincu. Ljubljenje ruke čovjeku koji je ubijao djecu i starce, još k tome druge vjeroispovijesti, orgazmički je vrhunac kojem svaki zaređenik kaptolske kamarile treba težiti i koji će se, nakon svih onih mučnih slika sa zagrebačkog aerodroma, vjerojatno opjevati u novonapisanim svetim knjigama.
O slučaju s jednom američkom nazovi doktoricom napisani su već traktati i traktati, tako da na tu izgubljenu gospođu ne treba trošiti riječi. Riječi, ali i posebnu medicinsku skrb bi trebalo posvetiti onima koji su ju pozvali u Hrvatsku i njezina trabunjanja predstavili kao "Aksiome jedine moguće istine". Ne treba posebno spominjati da je i tom slučaju glavnu ulogu imala crkva, koja je dotičnu gospođu vodila Hrvatskom kao što su nekada cirkusanti vodili medvjede koji plešu. Sve je to bio dio kampanje o zaštiti djece. Ali ne od osuđenih svećenika koji su ih godinama zlostavljali, nego od društva i udruga koje ukazuju na takve slučajeve i otkrivaju ih. Pripadnici crkve su otvoreno izjavljivali da ljudi koji postavljaju pitanja kako crkva sankcionira pedofile u svojim redovima nisu normalni. Jer, normalno je ono što kažu biskupi. A oni nalažu da se svećenici koji su osuđeni za zlostavljanje djece izuzimaju od svjetovnih zakona i unutar same crkve se, nakon otkrića slučajeva, razmještaju kao šahovske figure, dok im se ne izgubi trag.
Pripadnici klera se znaju vrlo uzrujati kad ih netko nazove klerofašistima. Obilježja fašizma, poput slijepog vjerovanja u vođu, nauk, nepropitivanje onoga što vam se kaže i naredi potpuna su nepoznanica crkvi. Kao i miješanje u sve sfere društvenog i javnog života. Prošli je tjedan u javnost procurila ideja jedne zagrebačke crkve da sva djeca, u prigodi primanja jednog crkvenog sakramenta, moraju biti obučena u identične uniforme. Uniformiranost također nije obilježje fašističkih i totalitarnih sustava. Pojašnjenje svećenika zašto djeca moraju imati uniforme je da se time ukidaju razlike između bogatih i siromašnih i naglašava skromnost i poniznost koju crkva zagovara i kojoj teži. Eto, i to smo čuli. Biskupi iza pozlaćenih fasada i tamnih stakala limuzina promišljaju i prezentiraju skromnost i poniznost.
I još je za kraj naglašeno da su sva ta djeca koja pristupaju sakramentima Kristovi ratnici. Jer, nauk koji zagovara ljubav i žrtvu najlakše je utjerati ognjem i mačem. Provjereno i dokazano.

Oznake: dobro i zlo

Pokojni je Vlado Gotovac jednom, negdje tamo na početku naše mlade i krhke demokracije, rekao da je tek sada od neprocjenjive važnosti za budućnost zemlje i nacije odrediti ključne stvari i razdvojiti ih - gdje smo, gdje bi željeli biti i gdje bi mogli biti. Nesnalaženje ( zbog raznih faktora) , gubljenje veze sa stvarnošću i najobičniji kriminalci i bitange na vlasti rezultirali su time da smo se danas pozicionirali na rubu bezdana, a sigurno smo mogli i bolje proći. No, takva nas sudbina prati od stoljeća sedmog. Za nju su velikim djelom zaslužni i razni ego - manijaci, odnosno "očevi domovina, nacija i istorija" koji su, na našu žalost, umjesto gumenim ćelijama prečesto i predugo rukovodili državnim tvorevinama.
Na političkoj sceni Hrvatske ponovno je u trendu HDZ, sa svojim novim i starim perjanicama. Očito je da Hrvatima nije previše bitno da se radi o političkoj stranci ( ne samo pojedinim osobama), prvoj na ovim područjima koja je osuđena na sudu za pljačku svoje vlastite države, u koju su se kleli i u koju se opet zaklinju, a sve u nedostatku političkih i gospodarskih ideja koje bi iskoristili za opće dobro.
Danas smo na samom rubu socijalnog i gospodarskog ponora.
Željeli smo biti Švicarska, sada smo na "tripu" da možemo biti Norveška, što god to značilo luđacima koji vode državu zadnjih četvrt stoljeća.
A dospjet ćemo opet, svi su izgledi za to, pod čizmu zločinačko - kriminalne kamarile koja je 18 godina svoje domoljube dokazivala pljačkom vlastite države i njenih građana.
Toliko o našoj svijesti i zdravom razumu.

Oznake: tamo, ali nema natrag

...sa stvarnim krajem...
Živjela je u šumi jedna zvijer. Bila je dosta proždrljiva. Ostale životinje iz šume, seljaci i domaće životinje su ju upozoravale da smanji i kontrolira apetiti. Jer će, ako tako nastavi sve proždirati oko sebe, ne ostavljajući mogućnost onima s kojima se hrani da održavaju vrstu, uskoro prerasti šumu i postati prijetnja svima uokolo. Seljaci i plemići iz pokrajine su pisali i kralju u Veliki Grad da obuzda zvijer, koja je ionako bila njegova kreacija, kojom je držao provincije u pokornosti. No, nitko iz Velikog Grada nije čuo vapaje iz provincije
.Ni zvijer nije nikoga slušala. Omililo joj se puniti vlastitu trbušinu i proždirala je sve oko sebe, uživajući u tome i neprestano se šireći. Istrijebila je sve životinje u šumi, onda svu stoku na pašnjacima. Na kraju je opustošila i sva sela i okolne dvorce. I što je više jela, to je bila gladnija. Jednog je dana zvijer shvatila da više nema što pojesti...
Do zvijeri su doprle glasine da je kralj iz Velikog Grada na kraju ipak poslao veliku vojsku na nju, kako bi zaustavio njezino širenje i pustošenje njezine i susjednih provincija. No, zvijer nije puno o tome razmišljala. Mislila je samo na to kako napuniti trbušinu. Naučila je jesti obilato i kad god joj se prohtije i sada je bila na velikim mukama. Od osjećaja lažne gladi mutio joj se razum i nije mogla svjesno i racionalno sagledati svoje stanje i potencijalnu opasnost koja joj prijeti. Pa se je tješila mišlju da će mudru odluku moći donijeti tek kada nešto prezalogaji. Ali, oko nje je bila samo pustoš. Onda je zvijer jednog jutra, već pomalo izluđena mišlju na hranu, pojela vlastitu nogu. Okus vlastite krvi samo joj je još više pobudio apetit i žeđ za krvlju. Drugi dan je pojela i drugu svoju nogu. No, nije došla do racionalnog zaključka kako će se spasiti iz ove situacije. Slijedećih je dana pojela i svoje prednje noge.
Petog se je dana spremala razderati vlastiti trbuh, kad se pred njenim brlogom stvorila vojska Velikog Grada. Bez nogu, nije mogla niti pobjeći niti se suprotstaviti vojsci. General vojske Velikog Grada prikratio joj je muke. No, za cijelu je pokrajinu bilo prekasno. Ostala je samo opustošena zemlja i smrad iz utrobe zvijeri, koja je proždrla sama sebe.

Oznake: bajka

Dobar dio stvari za koje se optužuje Fifu stoji. Od sudaca koji ne odgovaraju razini svjetskog prvenstva, preko vraćanja nekih starih dugova određenim reprezentacijama pa do korupcije, uzimanja mita i kupovanja utakmica i događaja.
Neke od teorija su da Fifa dobro zna koje suce treba delegirati za koju utakmicu i zašto - osnovni kriterij je novac, a u cijeloj priči oko svjetskog prvenstva i same Fifine blagajne se vrti previše novca da bi se baš sve stvari u potpunosti prepustile slučaju. Uvelike se priča i o kupovanju svjetskih prvenstava i uzimanju mita od strane Fifinih dužnosnika. No, blagajna Svjetske nogometne federacije je svakog dana sve teža.
Članovi Fifinih tijela su dužnosnici nogometnih saveza pojedinih zemalja. Pogledajmo na trenutak kako se, recimo, ponašaju ljudi u vrhu Hrvatskog nogometnog saveza i oko njega. Sjetimo se kako su savez vodili bivši predsjednik i tajnik. Otvoreno su se busali u prsa da će oni biti na čelu saveza dokle god to budu htjeli, te da imaju svoje metode kojima će u blagajnu saveza ucjenama i prisilama izmusti od nogometnih klubova novaca koliko god im treba.
Pogledajmo kako se ponašaju ljudi koji su danas na čelu saveza. Predsjednik saveza tvrdi da on nema veze sa problemima oko hrvatske nogometne lige. Kao da je na čelu pčelarskog, a ne nogometnog saveza. A još su ga, kao javnu osobu, uhvatili kako u avionu krade raritetne kovanice.
Ljudi poput Mamića i Sinovčića su ogledni primjerci hrvatskog poštenja, morala i domoljublja koje se očituje kroz poštivanje zakona države u kojoj živiš i u koju se zaklinješ. Čelni ljudi iz hrvatske organizacije nogometnih sudaca su po sudovima, istražnim zatvorima i robijama. Preuzeli su ulogu glavnih državnih kamatara. Snimljeni su kako traže i uzimaju mito. Sve to dobro znaju i vide i u samom Hrvatskom nogometnom savezu i u Svjetskom nogometnom savezu. No, kao što kaže izreka - vrana vrani oči ne kopa.
Plijen koji uhvate podijele prema pravilima i običajima kriminalaca u finim odijelima na visokom pozicijama i mir u kući. Problem nastaje u trenutku kada se pojavi veća riba. Onda manja nastrada. Takvo je pravilo u tom miljeu.
Zato, gospodo iz vrha hrvatskog nogometa, čemu sada kuknjava i naricanje nakon scenarija utakmice otvaranja svjetskog prvenstva protiv domaćina, kada vi od prvog dana hrvatske države sva nogometna događanja režirate na isti takav način?
Ima za vas još jedna stara narodna - tko s vragom tikve sadi na glavi mu pucaju. Sada vidite kako je svim onim Varteksima, Karlovcima, Goricama, Šibenicima i ostalom sitnom marvom koja je na teži način naučila da se s rogatim ne mogu bosti.

Oznake: nogomet i ostala pitanja

Nogomet je, nažalost, postao samo još jednom kolateralnom žrtvom velikih, bogatih i moćnih u njihovom preslagivanju svijeta i odnosa u njemu. Sport, igru i natjecanje u nogometu na nivou svjetskog prvenstva, svake 4 godine, do prije nekog vremena očekivalo se kao antičke olimpijske igre. S velikim nestrpljenjem, očekivanjima i željom dokazati se svima i pokazati da smo bolji, brži i spretniji od drugih.
Upravo su utakmice državnih reprezentacija najbolje dočaravale znanje i umijeće pojedinih nacija u vještini s loptom. Tu se ne radi o bogatašima i njihovim klubovima pa da pokupuju sve najbolje igrače na svijetu.
Danas je najveće sportsko natjecanje na svijetu svedeno na ostvarivanje profita nekolicine odabranih, korupcija i kriminal su zavladali u vrhu svjetske nogometne federacije ( koja ima više zemalja članica nego Ujedinjeni Narodi, što ipak govori nešto i o popularnosti i raširenosti nogometa širom svijeta), a mi, gledaoci i navijači, svedeni smo na zombije kojima se treba prodati čim više nebuloznih predmeta i usluga koji s nogometom i onim što svjetsko prvenstvo predstavlja nemaju nikakve veze. Ono što posljednjih dana gledamo i doživljavamo u trgovačkim društvima u našoj zemlji je stvarno onkraj pameti. Sigurno je i drugdje slično. Jer novac je taj koji danas diktira sve. Tako je u svemu, tako je i u nogometu. Profit vodi svijet, dijeli uloge u njemu i postavlja pravila igre.
Mi, koji smo uz nogomet odrasli i igrali ga prije nego smo naučili čitati i pisati, jer nismo imali ništa drugo osim lopte ( a ljepota te igre i je u tome da ti niti ne treba ništa drugo osim lopte i prijatelja), koji smo se uz nogomet stvarno i direktno družili s prijateljima svaki dan, danas se osjećamo kao - da se izrazim aktualnom terminologijom - navijački prezervativi: navučeni, ako imamo što potrošiti - iskorišteni i potom odbačeni. Bez da nas itko pita želimo li u poluvremenu utakmice dijeliti zajednički osjećaj ponosa sa zeljem i toaletnim papirom u bojama nacionalne zastave. Ako donosi profit - može apsolutno sve!

Oznake: nogomet i ostalo

Prošlo je i gostovanje blogera kod gospodina Stankovića, u jednoj od najgledanijih emisija javne televizije. Svi su sve iskomentirali, dojmovi su se slegli i nastavlja se sve po starom.
Ostaje gorčina i osjećaj nemoći, poraženosti, osjećaj da smo i dalje bez utjecaja na bilo što.
Ljudi su otvoreno, jasno, bez uvijanja i uljepšavanja rekli kako stoje stvari. Dočarali su osjećaje i stanje jedne generacije i jedne velike grupe ljudi, koja je vjerovala da će dolaskom nove države dobiti priliku svojim poštenim radom, trudom, znanjem i zalaganjem ostvariti neke svoje snove i omogućiti sebi i bližnjima pristojan i dostojanstven život. A dobili su komadinu!
Bilo, dakle, gostovanje na televiziji i prošlo, malo se o tome pričalo, u široj javnosti gotovo ništa, na blogu malo više i amen.
Tome je jednostavno tako.
Sve su to blogeri saželi u tri slike. Što nam se radi, zašto nam se to radi i kako se to može spriječiti.
Drito Konj je jednom slikom opisao cjelokupnu hrvatsku politiku bolje nego svi analitičari i stručnjaci, novinari i politolozi: kako su fosili raspravljali o kvaki na vratima i kako su njemu rekli da on ne razumije što je to politika i kako to funkcionira. A tako funkcionira zato jer smo mi, puk/glasači to dozvolili. U startu su političari tako krenuli, vidjeli su da to prolazi i sada nas tako voze već frtalj stoljeća.
Na to se nadovezao Krule, efektno kao i uvijek. Poludjeli smo od demokracije, rekao je. I jesmo, tako se ponašamo. Demokracija i višestranačje se baziraju na izborima. I kad izbori prođu, zbroji se glasovi i onda onaj koji je dobio najviše dobije vlast. I to je tako i bit će tako sve dok imamo takav sistem. Par stranaka ima svoje birače, članove, vojsku i oni disciplinirano idu na glasanje. Primjer vam je Bandić, dobio je 4. mandat, za njega glasa oko 130000 ili 140000 ljudi, a Zagreb ima preko 680000 registriranih birača. Znači, izbore odlučuje preko pola milijuna ljudi, od kojih manji broj glasa za Bandićevog oponenta, a veći broj ostaje pasivan. Pa onda mi crtamo kurce i palce po listićima, a lopine i stoka zasjedne u ustanove i ministarstva pa nam onda uvaljuje ove naše umjetnine s listića.
Političarima i kriminalcima na vlasti, većinom to ide u paketu, dozvolili smo u startu da se razmašu i postave pravila, sustav i kontrolne mehanizme prema svojim mjerilima i potrebama. Slažem se u potpunosti s Kruletovim prijedlogom o vraćanju smrtne kazne. Neke se stvari jednostavno ne mogu riješiti na drugi način. Prije nekoliko godina se cijeli "civilizirani" svijet zgražao kada su u Kini pogubili inženjere koji su bili izgradili neki most. Most se srušio, poginuli su ljudi a istraga je pokazala da su inženjeri potkradali na materijalu.
Znam da Sjeverna Koreja nije zemlja za usporedbu, ali, eto, i kod njih se nedavno srušila zgrada, ljudi su poginuli, istragom su zaključili zbog loše gradnje i dragi je vođa smaknuo inženjere koji su gradili zgradu.
Ljudi plaćaju poreze, vodne naknade, kurce i palce i onda pukne nasip građen prije pet godina i uništi ljudima sve za što su radili cijeli život. Jer je netko uzimao materijal iz nasipa. Sve se dobro zna tko je gdje i što uzeo, što radio i za što bio odgovoran. Ali kad nekoga za nešto kod nas prozovete ili optužite krene procedura, listaju se zakoni, broje paragrafi. Sjećate se, sustav je to koji si je banda 25 godina prilagođavala da lakše harači, otuđuje i uništava.
Kada bi se onaj tko je odgovoran za puknuće novog nasipa javno utopio na mjestu puknuća nasipa, koje je dovelo i do smrtnih slučajeva, mislim da više nitko ne bi potkopavao nasip koji gradi. Možemo se mi zgražati i snebivati do mile volje, ali to je jednostavno tako i neće biti pomaka na bolje dok se takvim primjerom ne dokaže da svatko mora odgovarati za ono što radi. Što duže smo mi u uvjerenju da će se nešto promijeniti samo od sebe ili naglim prosvjećenjem vladajućih kasti, to će nas više stradavati u bujicama pohlepe i nesposobnosti podobnih bezkičmenjaka.
Ljudi su nam sve rekli na javnoj televiziji. Razjebati je stvari lako, pokazali su nam domoljubi i poduzetnici u ovih 25 godina kako, kao što reče Krule. A mi možemo opet crtati kite i Betmene na listićima. Jer je očito da nam se revolucije ne dižu, draže nam je sporo raspadanje i truljenje, uz nadu da će nam možda ipak jednog dana biti bolje. Ako nam se poklopi horoskop valjda...

Oznake: Tko, zašto i do kada

Razni znanstveni instituti i znanstveni timovi širom svijeta koji okupljaju eminentne svjetske znanstvenike provode velika istraživanja, te dolaze do nevjerojatnih zaključaka. Onda neke od njih predlažu političarima pa ih ovi oblikuju u zakone i onda provode nad ljudima, u vidu eksperimenata, praćenja situacije i slično.
Zadnja "znanstvena aktualnost" se tiče sjedenja na radnom mjestu. Sada su svi zaključili kako to nije nikako zdravo i kako bi ljudi koji rade u uredima trebali što više stajati na svojim radnim mjestima. Prije toga je jedna od odluka ekonomskih i financijskih stručnjaka ušla u zakonodavstvo Europske Unije. Radilo se o tome da po zakonu svaki građanin Unije ima pravo otvoriti bankovni račun.
No, još nema nikakvih velikih istraživanja o tome kako na ljude utječe to kad nemaju posla, novaca, struje, goriva u automobilu...
Koliko im zdravlju šteti razmišljanje o tome kako sutra neće imati s čime poslati djecu na fakultet, platiti zdravstveno osiguranje ili vratiti ratu kredita.
Nema u Europskoj Uniji jedinstvenog zakona koji bi jamčio svakom čovjeku, ako već mora imati bankovni račun, da na njemu na neki način mora mjesečno imati i sumu novaca s kojima barem ne bi bio gladan i bez krova nad glavom.
Izgleda da takva istraživanja nisu isplativa ni onima koji bi ih radili, a još manje onima iz struktura vlasti i ekonomije, koji obično takve stvari naručuju

Oznake: znanosti i istraživanja

Svjetsko nogometno prvenstvo je najveći sportski događaj na kugli zemaljskoj. Svaka čast i Olimpijskim igrama i svemu ostalome, ali nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu i sve ostalo što ide uz to. Tih mjesec dana svake četvrte godine svu pozornost javnosti privuče natjeravanje lopte po uređenoj travi, uz potenciranje pretjerane i nerazumne konzumacije stvari koje sa sportom i zdravim duhom u još zdravijem tijelu nemaju nikakve veze.
Iako je do početka prvenstva u Brazilu ostalo tjedan dana, nekako mi se čini da nema euforije koja je pratila dosadašnja velika natjecanja. Barem što se tiče nas, ona uz posljednja dva europska prvenstva je bila daleko veća. Nažalost, prirodne katastrofe u vidu poplava i pobjede HDZ-a na euroizborima su skrenule pozornost dobrim dijelom na sebe. U susjednoj Bosni je euforija bila daleko veća. Što je i razumljivo, s obzirom da je ovo prvo veliko nogometno natjecanje na kojem njihova reprezentacija nastupa. No, njih su katastrofe pogodile u još većim razmjerima, pa se u javnosti malo govori o nogometu. Iako ni mi ni Bosanci ne skrivamo očekivanja o barem 4 nastupa u Brazilu. S pravom, reći će stručnjaci i oni koji sebe takvima smatraju.
No, veliku sjenu na ovogodišnji mundijal bacaju cjelokupna zbivanja u Brazilu. Socijalna napetost prijeti eksplozijom upravo za vrijeme samog prvenstva. Brazil je zemlja koja se je ubrzano gospodarski razvijala, što je dovelo do velikog raslojavanja između bogatih i siromašnih. Modernizacijom poljoprivrede i industrije milijuni su ljudi ostali bez posla i počeli dolaziti u gradove. Sada ih brazilske vlasti nastoje protjerati iz nekih dijelova velikih gradova, kako bi u svijet poslali sliku Brazila kao zemlje u kojoj nema siromaštva i socijalnih problema. Vojska i policija su svakodnevno u pravom ratu sa stanovništvom, ali i naoružanim bandama kriminalaca koje kontroliraju velike dijelove gradova.
S druge strane, država se suočava s protestima i negodovanjem mnogih zaposlenih u državnim službama, jer ljudi su uvjerenja da su se silne milijarde dolara trebale utrošiti u zdravstvo, školstvo i socijalu, a ne za zabavu bogatih i moćnih. Sada je već očito da sve što je planirano i potrebno glede glavne i prateće nogometne infrastrukture neće biti gotovo na vrijeme. Čak niti stadioni nisu još svi gotovi, a trebali bi još proći i sigurnosne provjere. Da ne pričamo o potrebnoj telekomunikacijskoj infrastrukturi. Očigledno je sustav višekratno zakazao, pošto su znali koliko im vremena treba za odraditi stvari, a novac je ionako potrošen. Nitko očito nije imun na dobro mito i finu korupciju. A zašto bi i bio?
U jeku masovnih protesta i nemira koji prijete pravom eksplozijom, u FIFA-i se prave kao da je sve u najboljem redu. Kako i na koji način je Brazil dobio organizaciju svjetskog nogometnog prvenstva dolazi sve više pod povećalo javnosti. Očigledno je da događaje takvog tipa mogu uspješno organizirati samo zemlje koje imaju dobro gospodarsko i financijsko "zaleđe", što su dokazale Kina i Rusija s olimpijskim igrama. Grčka je, pak, dokazala da su olimpijske igre koje je organizirala i krediti za koje se je tada zadužili bili zadnji čavli u njihove financijske samostalnosti. U slučaju nogometa, za organizaciju prvenstava u obzir dolaze i zemlje koje već imaju gotove stadione. No, Brazil ima status prve nogometne nacije na planeti, i jednostavno nisu htjeli ovakvu priliku propustiti. No, zbog svega navedenoga, nogomet sve više odlazi negdje u drugi plan.
Što se tiče prvenstva u Kataru, već se otvoreno govori o tome da su ga Katarci od FIFA-e kupili. No, to očito krovnu svjetsku nogometnu organizaciju ne brine previše. Za njih je novac novac, nebitno od koga i na koji način dolazi. Katarci za potrebe prvenstva grade cijele nove gradove. Pritom koriste radnu snagu koju tretiraju gore nego su se nekada tretirali robovi, uglavnom radnike iz Indije, Pakistana, Bangladeša. Ti ljudi žive u uvjetima u kojima se na zapadu ne smještaju niti životinje, na broj stradalih ili poginulih na gradilištima se nitko niti ne obazire. Trenutno su karte u globalnoj igri moći i kapitala tako podijeljene da su neke zemlje došle u situaciju da su im jedini ulog i - koliko god to grubo i neljudski zvučalo - jedina sirovina ljudi.
Gdje je u toj cijeloj priči nogomet i gdje su tu sami nogometaši? S njihove točke gledišta i oni se približavaju radnicima koji grade katarska čuda. Na prvenstvo dolaze iscrpljeni u bezbrojnim utakmicama i natjecanjima u klubovima, kako bi namirili sve apetite vlasnika, menadžera, sponzora, organizatora, raznih odbora i ostalih "lešinara" koji žive na njihovoj igri. Da su i nogometaši preopterećeni dokaz su i bezbrojne ozlijede u posljednjim fazama priprema prije samoga prvenstva. No, svjetski cirkus mora ići dalje, mora se odgovoriti zahtjevima vremena. Kolateralne žrtve nema se više vremena niti evidentirati.

Oznake: nogomet

I Hrvatski radio i Hrvatska televizija slijede političke smjernice predsjednika Republike i predsjednika hrvatske Vlade: svojim "objektivnim i nepristranim" izvještavanjem, komentiranjem i "širenjem istine" o stanju u Siriji.
Za predsjedničke izbore koji se održavaju u toj zemlji kažu da nisu demokratski i legitimni, jer se održavaju samo na teritoriju koji je pod kontrolom regularne sirijske vojske. Hrvatski predsjednik i hrvatska Vlada su, da podsjetimo, po diktatu NATO saveza i Europske Unije podržali organizaciju koja se je prozvala Sirijska oslobodilačka vojska i u sklopu koje djeluju stotine grupa, od raznih ekstremista, vjerskih fanatika pa sve do običnih ubojica i razbojnika. U sastavu te Slobodne sirijske vojske je i Islamska Država Levant i Irak, vjerski ekstremisti kojih se je zbog radikalizma i brutalnosti odrekla i Al qaeda. Oni su se svijetu nedavno predstavili kamenovanjem do smrti djevojčice koja je otvorila facebook profil. Ali, naše vladajuće strukture po diktatu NATO-a i EU su javno obznanile da su to nosioci slobode i demokracije na tim područjima i da ih treba javno podržati i dati im svu moguću potporu.
Nedavni izbori u Ukrajini su se također proveli samo na teritoriju koji drži samoproglašena vlast u Kijevu. To nije smetalo nikome, i SAD i EU su naglasili kako je to demokracija na djelu u svojoj punoj ljepoti i snazi. Naši su uvlakači sve to papagajski ponovili, a katedrala duha prenijela narodu uz kratka usmjerenja kako i koliko o tome treba razmišljati. To, da su ti ukrajinski nositelji "demokratske" luči prije nego su pobijedili na izborima,pod zastavama s kukastim križem u Odesi spalili žive ljude, nije bilo spomenuto.
Redovni dio svih informativnih emisija javne televizije i radija, poput vremenske prognoze ( naravno, za njima nimalo ne zaostaju ni veći tiskani mediji), postalo je i zdvajanje o ruskoj vojnoj prijetnji europskoj slobodi, demokraciji i načinu života. Zato jer Rusija raspoređuje svoju vojsku unutar svoje zemlje. To je prijetnja Europi i cijelom svijetu. A američke i NATO snage koje su raspoređene po svim europskim državama i koje i danas po cijelom svijetu vrše agresiju na neovisne zemlje, okupiraju njihov teritorij, ubijaju nevine i ljude i otimaju prirodna bogatstva nisu prijetnja nikome.
Mediji, koji su nekad bili vođeni političkom ideologijom, pa nacionalizmom i šovinizmom, sada su izgleda potpali pod kapitalističko - korporativnu čizmu, koja uz pravilno doziranje sredstava može od svakoga naručiti vijest kakvu i kada poželi.

Oznake: živa istina

U suradnji HBK, Radio Marije, nekoliko lokalnih televizija i udruge Grozd snima se prva hrvatska katolička sapunica, mistično-didaktičke tematike.
Radni naslov je "Nebesko čudo", a kako neslužbeno doznajemo, bit će obavezni dio kurikuluma zdravstvenog odgoja udruge Grozd.
Evo kratkoga uvoda u priču: u župu "Uznesenja njegova", u jedno malo prigorsko mjesto dolazi novi kapelan, kao ispomoć župniku. Kapelan je ustvari na tajnom zadatku – agent Kaptola za ispitivanje čudesa i neobjašnjivih pojava. U toj župi, naime, dogodilo se nekoliko čudesnih i neobjašnjivih začeća kod žena. Svim je ženama zajedničko bilo to da su pohodile večernje molitve za mir u svijetu, nasamo sa župnikom. Na Kaptolu sumnjaju da je sama župna crkva sveto mjesto i da ona utječe na neobjašnjiva začeća.
Serija je za sada planirana kroz pet sezona, svaka sezona trebala bi imati 250 epizoda.
U prvoj sezoni gledatelje će se upoznati s okosnicom fabule, likovima i kompleksnim odnosima među njima.
Donosimo i kratku fabulu:
Prvih 5 epizoda prati dolazak kapelana u župu na ispomoć župniku. Kroz 20 epizoda razvija se i prvi ljubavni krnji trokut: u kapelana se zaljubljuje poštar u kojeg je nesretno zaljubljen centarfor seoskog nogometnog kluba, člana druge županijske lige, skupine istok. Nakon 50 epizoda kapelan zaključuje da čudesna i neobjašnjiva začeća imaju veze sa župnikom, a ne s crkvom ili samom molitvom za mir u svijetu.
Svako malo netko plače kroz dvije, tri epizode, jer je to neizostavni dio sapunica. Prvo plače župnik kada vidi da mu je zvonar popio misno vino. Onda plače zvonar kada ga župnik pošalje na prisilno liječenje i odvikavanje od alkohola. Zvonar bježi iz sanatorija i pod lažnim imenom zapošljava se kao portir u lokalnoj pivovari, gdje pristaje raditi bez plaće. No, nakon tjedan dana vraćaju ga na odvikavanje.
Kapelan plače kad shvati da se neće tako brzo vratiti u Zagreb. Kroz cijeli proljetni dio sezone plače centarfor NK Prigorca jer mu poštar ne uzvraća ljubav.Trener NK Prigorca plače kada izgubi od fenjeraša lige, jer je izgubio okladu s lugarom, pa mjesec dana ne smije posjećivati poštarevu ženu u potrebi.
Plače i časna sestra koja radi na župnom uredu kao domaćica, jer joj je župnik greškom, pijan, uzeo gumeni odljev muškog spolovila i njime blagoslovio starice prilikom kućnih ispovijedi. Kada dragocjenu stvar dobije natrag, časna sestra smije se kroz tri epizode, zajedno s članicama ženske molitvene sekcije kojima govori o prednostima i vrlinama svojega "pratitelja".
Članice ženske molitvene sekcije plaču kada im muževi ne daju novce za nabavu vlastitih "pratitelja".
Na kraju opet gorko plače župnik kada vidi skromne milodare.
Nakon još 50 epizoda kapelan shvaća da župnik u neobjašnjivim začećima ima vrlo važnu ulogu.
Kroz idućih 120 epizoda raspliće se drugi vrlo bitan motiv u svim sapunicama: međusobni odnosi aktera (odnosno, razjašnjava se tko je kome što).
Tako lugar saznaje da je otac jednog poštarovog djeteta. Poštar saznaje da je plaćao alimentaciju konobarici koju uopće ne poznaje. Predsjednik DVD-a saznaje da je sam sebi stric, jer je njegova prabaka imala dvije tetke po materi i dva sestrića od kumine nećakinje.
Kapelan je jednom sam sebi ministrant na misi, jer su sva djeca otišla na vatrogasno natjecanje u susjednu općinu, a župnika i zvonara izbole su pčele, jer je pripiti zvonar srušio košnicu kada su vrcali med. Njih dvojica leže glava zamotanih u obloge natopljene octom. Časna sestra prvo im je stavila obloge od alkohola ali su pojeli sve gaze.
U posljednjih 10 epizoda prve sezone saznajemo da je seoska učiteljica zapravo muško, što šokira lugara koji je s njom ljubovao već tri godine. Šokiran je i trener NK Prigorca, koji joj plaća alimentaciju. Na kraju se ispostavi da seoska učiteljica/učitelj nema djece, a da je trener alimentaciju plaćao za lugara, kojega je učiteljica/učitelj prijavila u socijalnoj službi kao svoje dijete s posebnim potrebama. Trener nakon toga izazove incident na sabiralištu mlijeka i odvede ga policija. Sutradan klub na utakmici vodi lovočuvar, a sve se završi ranjavanjem pomoćnog suca sitnom sačmom.
Na kraju prve sezone kapelan shvaća da čudesna i neobjašnjiva začeća i nisu baš tako neobjašnjiva, a svakako nisu čudesna.

Oznake: nova sapunica