Danas se obilježava Dan državnosti.
To je rođendan države.
Ova naša sadašnja je rođena u sukobu, kaosu, metežu. ( U kojoj mjeri dirigiranom i insceniranom, nećemo u potpunosti nikada znati.)
I velikoj nadi i vjeri većine građana da će im biti bolje nego prije, u zajedničkoj državi s drugim narodima i narodnostima SFRJ.
Tako su nam obećavali početkom tih devedesetih. Da ćemo biti druga Švicarska, da ćemo imati mjesečne plaće 5000 maraka, da nas žele uništiti upravo zbog toga, jer vide kako će nam biti dobro i bajno kada cjelokupnu vlast i imovinu predamo u ruke tim novopečenim "ocima nacije".
I to smo i učinili. Rijetki su bili oni među nama koji su već tada uvidjeli o čemu se radi i kome u ruke predajemo zemlju s razvijenom industrijom, poljoprivredom i turizmom. Skupilo se tu uz "jeftinu imitaciju u belom odelu" svakakvog bjelosvjetskog ološa, koji se dovukao odasvuda i ispuzao iz svojih jama, u poderanim hlačama i zakrpanim kaputima. I oni su nam predstavljeni kao buduća krema društva i države.
Prošlo je skoro četvrt stoljeća od tih obećanja. Ta ondašnja elita je poumirala ili je na robiji zbog pljačke, kriminala i ratnih zločina. San o 200 bogatih feudalaca je ostvaren, ali samo za tih dvjestotinjak. I Gospodina grofa standardnog.
Sve ostalo, od fabrika, kombinata, odmarališta, oranica, što se nije moglo preprodati ili prenamijeniti je zatrto i uništeno. Da se na ime nedostataka može uvoziti i preprodavati. I zaraditi, naravno. Sve je to vrijedilo i još uvijek vrijedi samo za odabrane.
Umjesto punih bankovnih računa, štednih knjižica, bogatih trpeza, hrvatske puške na hrvatskom ramenu i pune hrvatske lisnice u hrvatskom džepu imamo zaduženu državu do 2077., zadužene praunuke, minuse veće od apsolutne nule na računima, sakupljanje plastičnih boca i rovarenje po kontejnerima, pucamo danas na istu takvu sirotinju kakva smo i mi u ime gospodara koji nam ostavlja svoje mrvice i uvjerenje da smo nekakav faktor. Ustvari smo opet konjušari, više ne bečki, nego od svjetskih nasilnika i razbojnika. U hrvatskom džepu kineskih hlača imamo plastične indonezijske lisnice sa plus karticama, bankovnim izvješćima, izlizanom tramvajskom kartom i kalendarom udruge branitelja ili kladionice.
Švicarska i Kanada nisu došle k nama, ali mi svakim danom sve više odlazimo k njima. I to ne kao stoljećima do sada, kada je odlazila nisko i srednje kvalificirana radna snaga. Sada odlaze visokoobrazovani, kojima država plaća školovanje, a onda ih nema gdje zaposliti.
Danas u ovoj apsurdnoj tvorevini,( koju još uvijek većina naziva državom jer im treba neki smisao života i postojanja, pošto im ta ista država nije omogućila da ga ostvare kroz svoje vlastite živote i postignuća kao ostali normalni svijet, treba im neka viša instanca kojoj će se obraćati, kojoj će se klanjati, moliti, na koju će se ljutiti, za koju će u zabludi vjerovati da brine o njima), nastupaju kojekakvi luđaci, sitni kriminalci, performeri raznih sklonosti i uvjerenja. Osuđeni lopovi, nesposobni lakrdijaši, suđeni manijaci i ubojice, vjerski fundamentalisti koji zazivaju uvođenje fašističkih metoda i zakona, sve se to trudi dočepati svojih pet minuta mandata i isto toliko postotaka proračuna kao tringelta, odnosno bakšiša.
Ako je to smisao države, onda danas trebamo slaviti.
Danas slave oni koji od politike i lopovluka i kriminala usko vezanog uz nju žive. Profesionalni Rvati i domoljubi. No, oni slave svaki dan, našu naivnost, apatiju i zaluđenost.
Svi ostali koji misle da danas imaju razloga za proslavu Dana državnosti, rođendana jedne države, trebali bi se zapitati o svojem duševnom i mentalnom zdravlju.
Post je objavljen 25.06.2014. u 13:45 sati.