Ljubav kroz riječi jedne žene
Razmišljanja u predvečerje.
Nebo se narogušilo. Kiša se sprema. Terase se prazne. Grad se na počinak sprema. Ovo je vrijeme koje sa sjetom, ulice i veže pamte. Vrijeme je Baroknih večeri.
Sjedim na zidiću kod Grgura. Nježni zvuci Vivaldija,Bacha, Corelli-a, nježno se provlače ulicama. Vraćaju me u neko daleko vrijeme, koje uz glazbu tog doba, samo maštom mogu predočiti.
Što ćemo mi generacijama koje dolaze ostaviti?
Ne brinem se za kulturno naslijeđe koje će oni iza nas zateći. Uvijek se nešto događa. U Kuli stražarnici stalno su izložbe slikara. Imamo mi našeg Lupina, mladog Vudraga i još dosta poznatih i manje poznatih umjetnika, Glazbenu školu koja je dala dosta poznatih glazbenika.
Zadnji dan Špancira, bila sam na koncertu Josipe Lisac. Bila sam sretna jer je većina publike, što me iznenadilo, bila mlađe dobi. Oni Josipu nisu slušali onako kao mi. Slušaju je onako kako sada pjeva. Ako sam mislila da bolje od izvedbe u Gubec Begu ne može, prevarila sam se. Vrijeme ju je, kao i sve nas promijenilo, oblikovalo, ali njezin glas ostao je isti, ako ne i bolji. Ona je posebna. Volimo ju ili ne volimo. Baš kao i Baroknu glazbu. Jedni je vole, a drugi ne.
Za vrijeme Ljeta u Varaždinu, slušala sam Četiri tenora. Nevjerojatan je način na koji izvođači glazbu mogu prilagoditi vremenu u kojem žive. Pitam se, kako će u budućnosti, neki talentirani klinci, Josipinu muziku izvoditi?
****
Ljeto je na odlasku. Jesen se tiho šulja. Sumrak se spušta. Ulične svjetiljke pale.
(Slika s neta)
Razmišljam o prolaznosti. Muzika je ista, samo su drugi izvođači i slušači. Ulice su iste, samo su drugi prolaznici.
Postajem sjetna. Vrijeme je za kući poći.
Oznake: jesen, prolaznost, glazba, sjeta
19.09.2021. u 20:38 | 15 Komentara | Print | # | ^