Ljubav i brak

petak, 31.12.2004.

Ho...Ho...Ho...

Prođe vrijeme, dođe rok....Stara godina stigla skok na skok :)
Ne donosim novogodišnje odluke, ne razmišljam da će od prvoga biti nešto drugačije, bolje, lošije...Jednostavno će «biti», kao i sve godine do sada.
Nova godina mi je dan kao i svaki drugi. Izlazak kako i svaki drugi. Dobra fešta i ništa više.
Prošle godine sam, nakon puno godina, bila kući. Kćer je imala sedam mjeseci i nisam je htjela nigdje puštati. Još sam i dojila, a izdajalica ne stane, baš, u, svaku, torbicu :)
Bili smo samo (i dovoljno) Muž, Kćer i ja. Kćer j e zaspala oko osam. Muž oko deset, a ja sam feštala. U ponoć zivkala prijatelje, probudila Muža da otplešemo valcer...I to je to. Bila sam u krevetu već u jedan.
Kao i prošle, i ove godine, nam se hoće uvaliti Svekar (i Svekrva, ali Ona je diskretna). Bilo bi to Ok da On ne zna , uvijek, što je za koga najbolje. I za vas, koji ovo čitate, On vjerojatno zna kako biste trebali živjeti, što raditi, kada prati suđe, kada vam je dijete gladno....Iako vas ne pozna. On zna pravo mjesto z a svakoga, pravo vrijeme za sve i pravi način.
Još mi se sinoć javio na telefon «Bit će predsjednica». Ma, ludilo... Naravno da se ne slažemo niti po političkim pitanjima.
Kako su izbori za vratom ne želim silvestrovo provesti u debatama (da vas podsjetim: tek rođeno Dijete je htio upisati u podmladak HDZ-a).
Mi smo se dogovorili da nam dođu prijatelji s kćerkom koja se dobro slaže s našom Kćerkom, doći će Mužev bratić koji živi sam, moja Kuma će navratiti i svi dragi ljudi koji to budu htjeli.
Moglo bi biti baš dobro.
Ako ste u blizini...Znate već...
Svekar se, malo, «nafunjio» jer nećemo biti kod njih. Drznuli smo se isplanirati nešto što nije u njegovom planu!
Onda je rekao da kada nećemo mi doći neka dovedemo Kćer...A malena nikada nije spavala kod njih, jedva ostane i po danu...uostalom da smo se htjeli riješiti Djeteta išli bi, negdje, van...Htjeli smo biti svi skupa. To je, valjda, grijeh po novom...
Muž izbjegava reći «Ne», ide zaobilazno «Pa, vidjet ćemo...», «Pa, dogovorit ćemo se...»...Onda ću ja biti rošpija koja će biti direktna.
Ma, nedam nikome da mi pokvari feštu. Zamislila sam da bude dobra fešta. Ufurat ću se u svoj film i sama želim pisati scenario...
Vama svima želim da vam se ostvare dobre, iskrene, tople, želje i da, večeras, doček, bude baš kakvog si priželjkujete.
Veeeelika pusa!





- 10:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.12.2004.

Blagdanska depra ili...

Kako vrijeme leti, leti, leti...Već je prošlo petnaest dana od zadnjeg posta. Ali, tko broji?! :)
Danas mi je Mužu rođendan.
Poželio je digitalni aparat. To će mu biti za godišnjicu, Božić, rođendan i Novu godinu.
Tako sam ja, lani, za sve te dane dobila mobitel. I još mi je rekao da mi je to i za rođendan, koji je btw, u lipnju.
Meni pokloni ne znače puno. Makar ne pokloni za te dane kada se, nekako, pokloni i očekuju. Ja volim poklone iznenađenja. To ne mora biti nešto veliko, neka sitnica...Npr.čokolada, kopča za kosu, omiljeni časopis ili nešto sl. Takvi pokloni znače da ih je netko ugledao, sjetio se mene, da ja to volim i kupio. Ne zbog toga što se to očekuje, ne zbog toga jer je rođendan ili «ti dani» darivanja...Već jer mu je stalo.
Više volim darivati. To mi je super. Obožavam šetati gradom, tražiti idealan poklon i osjetiti onu toplinu u grudima kada ugledam «baš to»..I zamisliti lice osobe koja će poklon primiti.
Nedostaju mi te šetnje gradom. Neopterećenost. Samo vođena ljubalju prema osobama za koje tražim poklon.
Ove godine će šoping biti u zdanji čas. Poklone kupujem onako usput. Ne mogu si priuštiti duge šetnje gradom i razgledavanje izloga.
S posla žurim kući da preuzmem brigu o Kćerki i rasteretim nonu. S Kćerkom nema šanse neopterećeno kupovati i lunjati gradom. Još gužve u autobusu...
Sjećam se, prvi Božić, s dečkom, sadašnjim Mužem, i traženje poklona...Sestra je bila samnom i izludila. Obišle smo grad nekoliko puta, sjele nekoliko puta na kavu, kakao, sok...Imala sam brdo ideja. Htjela sam nešto posebno.
Na kraju sam kupila crvene, lude, bokserice na medvjedića i srce i zapakirala ih u limenku...Btw, u tom dućanu su u limenke/konzerve, pakirali samo poklone koji su tamo i kupljeni, ali sam ih moljakala i treptala očima dok nisu popustili...Morao je otvorit poklon s otvaračem za konzervu...Onda sam kupila i puzzle koji sam ogulila, nacrtala svoj motiv i napisala «Sretan Božić, volim te»...To sam posebno zapakirala...
Hvata me nostalgija za tim danima.
Romantika se zagubila na putu između spremanja kašica, pokakanih pelena i noćnog buđenja...Između posla, plaćanja računa, žurbe...
Mislim da me hvata blagdanska depresija.
Za ovu godišnjicu braka dobila sam neku ogromnu biljku. Ne znam kako se zove.... I tako mi je bilo očito da je to tek-tako poklon, a ne nešto, baš, za mene...Nisam ja žena od zalijevanja cvijeća...Imam, samo, sphatifilum jer, navodno, upija štetna zračenja. Držim ga pored kompjutera.
Nemam niti kamo staviti taj cvijet.
Sada stoji na stolu u dnevnom boravku. I bocka me, lišće, dok jedem.
Nezahvalna? Možda, ali mislim da ne. Osjećam da je to tek-tako poklon...I ne volim taj cvijet. neda mi se zalijevati ga...On me, samo, podsjeća kako nešto ne štima...
Ove godine nisam Božić osjetila, ne osjećam da je, sutra, Stara godina...Osjećam se bez veze. Eto!








- 09:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 14.12.2004.

Pričam ti priču

Jednom davno živjela, jedna, Princeza.
Došlo joj je vrijeme da se uda i Otac pozva prosce neka nahrle u dvor kako bi Princeza odabrala, budućeg, supruga.
Prvi je bio ovakav, drugi, onakav, treći niti ovakav niti onakav, četvrti i ovakav i onakav...
Niti jedan joj nije bio dovoljno dobar.
Prošlo je nekoliko godina i jedan od bivših prosaca prolazeći pored Princezine kuće vidi, u vrtu, neuglednog, postarijeg, pijanog, gospodina...Bivši prosac priupita za Princezu, a čovjek će, osorno, «Ja sam joj suprug, tko ste Vi?».
Uto dođe i Princeza, prepozna prosca i pozva ga da joj se pridruži na, popodnevnom, čaju.
Prosac nije mogao izdržati, a da je ne upita kako je od svih prosaca odabrala baš ovog čovjeka za supruga.
Princeza uzdahne i reče Bivšem Proscu: «Iza kuće je cvjetnjak. Molim te, uberi mi najljepši, najmirisniji cvijet koji nađeš, ali pod jednim uvjetom, ne smiješ se vraćati unatrag».
Proscu bude malo čudno, ali posluša Princezu.
Šetao je cvjetnjakom i svaki put kada pomisli «Evo, krasnog cvijeta za Princezu» otkrije da ne miriši dovoljno dobro. Svaki put kada osjeti predivan miris, učini mu se da ima i ljepšeg cvijeća.
Tako dođe, naš, Prosac do kraja cvjetnjaka i ubere poluuveo cvijet, nit smrdi nit miriše...Bude mu žao što nije ubrao onu krasnu, crvenu ružu s početka cvjetnjaka, ali, hebi ga, obećao je da se neće vraćati unatrag....
Odjednom je shvatio.
Priča je zgodna, ali, uopće, nije poučna.
Uči nas da «tko bira masturbira».
Uči nas da se udaju samo Princeze. Općenito nas bajke uče glupostima i stereotipima.
Zbog čega nije ružna Vještica birala prosce?
Ili zbog čega Princ ne sjedi kući dok mu, djevojke, ili, zašto ne-mladići ;), paradiraju pred nosom?
Zbog čega ne bi Princeza zaključila kako se ne želi udavati i «živjela je sretno, sama, do kraja života»?
Uči nas da postoji pravo vrijeme kada se Princeze udaju i o tome, uglavnom, odlučuje Otac.
Uči nas da se svi lome oko Princeze, a ona sjedi i čeka.
U bajkama, obično, postoji happy end. U ovoj priči, možda. Nismo sigurni je li Princeza sretna, u braku, ili ne.
Govori nam, priča, i o tome kako treba zgrabiti prvu priliku koja se čini OK. Nije u redu birati, tražiti, čekati nekoga s kim ćeš, na kraju krajeva, provesti cijeli život (ili makar to želiš), jer, na kraju, završiš s neuglednim, postarijim, pijanim, gospodinom...
Budite skromni, zadovoljni, uzmite što vam život pruža «jer danas si sve, a sutra si uvela ruža»...Nemaš se pravo predomisliti i vratiti unatrag.
Ma nemoj!
Moram napisati svoju bajku.





- 11:42 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 10.12.2004.

Zgužvane pjesme

Čistim svoj kućni radni stol i našla sam papir, poluzgužvan, s dvije pjesme koje sam napisala uslijed emicionalnih turbulencija.
Othrvala sanm se porivu da ih bacim. Žao mi ih je. Ipak su dio mene.
Papir ću baciti, a njih ovjekovječiti na blogu (dok je bloga).
Ja volim čitati tuđe pjesme i volim onaj osjećaj «pa to sam ja, to bih ja tako rekla»...Možda se netko nađe i u mojima.


ŽIVOT 1

Je ne volim dan, radujem se noći,
Da padne prvi san, jer tad' ćeš ti doći.
U snovima živim,u strahu od života.
Ima li to smisla?
Izmiče ljepota.
Čas smo tu, čas nas nema,
Začarani krug se vrti,
Tol'ko bolno, nekad, da se pitam-
Ima li života prije smrti?


ŽIVOT 2

Neki ljudi žive život:
Psssst, tiho, tiše...
Ja želim glasno, bolje, više!!!
Želim živjet' ljubav, ostvariti snove,
Otkriti, do sreće, neke puteve nove.
Kročit' s nekim' tko je srodna duša:
Tko me vidi, dira i čuje kad sluša.
Tko kad' gleda vidi pravu mene,
A ne one Ja što, samo, moje su sjene
Što su tu za one kojim' do me nije stalo
I dovoljno im vidjet ništa ili, skoro, sasvim malo.
Sasvim malo od stvari koje mogu im pružit',
Takvi nikad neće s Pravom Ja se družit'.
Želim letjet' sve do neba, pasti ako, tako, treba.
Želim letjet', dignut krila,
Ako padnem znati znati -tamo gore sam bila!


Sada mi djeluju pubertetski pa se sramim (evo, crvenim)....Ali biti ću faca i staviti na blog : )

- 22:57 - Komentari (11) - Isprintaj - #

I to je život...

Dosta se polemizira oko dnevnika Ane Junk i blogova Dvornik femili.
Diglo puno buke, prašine...Istina, nije istina, preliberalni roditelji, loš odgoj, dobar odgoj....
Ja mislim da mi ispred mnogih stvari zatvaramo oči li smo, jednostavno, prenaivni, ili svijet gledamo, još uvijek, srećom ili ne, dječjim očima.
Ne ulazim u to je li Anina priča istinita ili ne. Nekako mi se čini da je.
Sjetila sam se priče jednog mog poznanika. Bio je na momačkoj i mladoženjin kum im je poklonio prostitutku.
Na velika zvona je najavljivao njezin dolazak i kako je, mala, super, i kako će, svima, puštiti za, ne sjećam se koliko love, ali učinilo mi se «bagatela»...
Poznanik je bio u wc kada je cura došla. Kada se vratio cura je, već, radila svoj posao, u zasebnoj prostoriji. Bit će u mladoženjinoj sobi ili sl.
Popušila je i mladoženji. Naravno. Navodno dvaput. Jednom besplatno.
Poznanik je čekao svoj red.
Ušao je u sobu, a cura se «zaledila» i briznula u plač. On, u šoku, također. Ne zna se tko u većemu.
Cura je išla s njm u osnovnu školu. Uvijek odlična učenica. Svima nametana kao primjer.
Išla je na fax. Ne sjećam se koji, nije niti važno.
Uglavnom, obećao je da nikome neće reći (Ne, neće, gadna je ljudska priroda! No, dobro, nije spominjao ime), ostao je «suh» i dugo prodrman događajem uz pitanja «što, kako, zašto»...
Kasnije je rekao da ju je sreo, sva propala, skidala se s dopa, rodila, bar naizgled, zdravo dijete...To joj je glavna motivacija da uspije.
Tužno. Ružno i...Životno.
Možda je završilo sretno. Who knows?
Tako smo došli do droge. Moje mišljenje o toj problematici je dostatno za, poveći, esej.
Imala sam i diplomski na tu temu.
Po meni, bitno je demistificirati korištenje droga. Reći kakva je situacija, realno.
To da mladi koriste drogu, istina je, ali stalno spominjanje te činjenice, čak i preuveličavanje brojki, dovodi do kontraefekta. Djeca, mladi, počnu razmišljati «Ah, pa svi to koriste, ,zbog čega ne bih i ja probao?!».
Druga, bitna, stvar je reći kakve, točno, posljedice droga može ostaviti na čovjeka.
Jučer sam slušala Dr.Peranića ili, nekako slično, i kao da mi je uzeo riječ iz usta. Potrebno je ne zastrašivati nego reći istinu. Kao što je on rekao, ja stalno govorim, mladi će skužiti da im neće narasti rogovi i rep od marihuane, da se ne događa ništa od onoga čime im se prijeti te mogu pomisliti kako je laž sve što se ikada reklo o bilo kojem sredstvu ovisnosti.
Uostalom, rade nešto zabranjeno, baš zbog toga što je zabranjeno su «face».
U mojoj generaciji face su bili oni koji su počeli, rano, pušiti. Dosta tih istih se, jedva, odviklo od cigareta ili muku muči s odvikavanjem.
Ja sam probala «stošu». Nije mi se svidjelo i nisam imala potrebu forsirati se. Igrala sam one igre istine: kome padne pepeo odgovara na pitanja koju mu ostale postave. Isto kao igra istine s bocom samo cigareta kruži unaokolo. Ali nikada nisam bila pušač. Nikada kupila kutiju, zapalila sama i sl.
Bitno je zbog čega, netko, proba, cigarete, alkohol, drogu...
Ja popijem, ali nisam alkoholičarka. Alkohol mi je dodatak fešti, začin, a ne glavno jelo. Mogu se zabaviti i bez njega, ali ok mi je kada sam malo vrckavija nego inače.
Problem je tko se ne može zabaviti bez alkohola. Kome alkohol posatne glavno sredstvo uz koje će se opustiti, zabaviti...živjeti.
Isto je s drogom. Evo, iskreno, probala sam samo, marihuanu. Zbog znatiželje. I to sam bila prešla dvadestu.Vidjela kako je to. Bilo je fora. Neobično. Htjela sam vidjeti što ljudi vide u tome. I jasno mi je zbog čega to rade.
Ne mogu se navući jer ne bježim od života. Ne želim graditi lijepu stvarnost na nečemu što je izvan mene. Biti ovisna o nečemu što si sama ne mogu pružiti, što nije u meni...Shvaćate?
Čak su neka istraživanja pokazala kako su psihički najstabilnije osobe koje su eksperimentirale sa sredstvima ovisnosti.
Da pojasnim: onaj tko nikada nije probao, a možda je želio, a nije zbog straha od, ne znam, kazne nekakve, taj će se, možda, bojati i drugih stvari u životu. Željeti će, ali će se zatvoriti, začahuriti i polumrtav živjeti. Takve osobe nisu, baš, emocionalno najstabinije. I ako, konačno, nešto probaju, lako se navuku.
Držanje djece pod staklenim zvonom, prijetnje, nerealna objašnjenja, kazne bez objašnjenja dovode do takvih osoba.
Onaj tko je probao jer je nesretan, nezadovoljan, sredstva ovisnosti mu postaju alat za život, čine život vrijednim...Bez njih je sve crno, bez veze, tužno...I lako se navuku.
Tko proba iz znatiželje (govorim o cigaretama, alkoholu, marihuani), kome je život i bez toga vrijedan pa logično je da se neće navući. To mu ne treba.
Naravno, ima i izuzetaka.
Najbolje je ne eksperimentirati ako ne znaš zbog čega to radiš, što, zapravo, želiš i ako se osjećaš loše u vezi s tim.
Poznam nekoliko ljudi kojima je droga bila okidač psiholoških poremećaja. I to teških: paranoje i shizofrenije.
Ok, možda bi se to desilo i bez droge, možda ih je početak bolesti potaknuo na korištenje..A možda i nije.
Ah, da...Palo mi je na pamet. Ja sam imala paniči atak: gušenje, lupanje srca, mislila sam da ću umrijeti, ogroman strah me preplavio, kada mi je, ondašnji, dečko, uvalio nešto, nikada mi nije rekao što, u sok.
Kasnije sam imala još dva, slična, napada.
Vjerujte, gadan osjećaj.
Pa sad ti eksperimentiraj....

















- 10:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.12.2004.

Ah, ti oženjeni muškarci...

Pitam se, pitam, znaju li, slute li, žene kako se njihovi muževi ponašaju izvan kuće?
Moje radno okruženje je prepuno šarolikih primjeraka muškog roda.
Svakakvih statusa: oženjeni, rastavljeni, u vezi, bez veze....I najgori su oni oženjeni.
Nitko se toliko ljigavo ne nabacuje kao oženjeni muškarci.
Evo primjera, za ilustraciju (upozorenje: oni slabijeg želuca neka uzmu vrećice za bljuv, bljuv!): Ulazi lik u kancelariju, obavi što treba, službeno, izlazi, vraća se i kao da nešto traži pogledom...Ljubazno pitam je li što ostavio, izgubio..A on će, sa glupavim smješkom, «Čim sam vas vidio znao sam da ću glavu izgubiti u ovom uredu!». Meni podne. Uključio se alarm za glupost, za idiotariju, za blesavoću... Kao obično, imam spreman odgovor, ali moram biti fina.
Nabacim i ja kiseli smješak i oštar pogled, a u mislima sam mu, odmah, odgovorila «Da, kolega, našla sam vašu glavu. Čula sam da ih traže na neurologiji, ali su mi je poslali natrag, bila je prazna, IDIOTE!!!». I tup, tup, glupavom glavicom o stol. Gornjom glavicom. Donju ne bih ni štapom.
Zanimljiv je fenomen kao se pola tih muškaraca držalo na distanci sve do kada nisu ustanovili kako sam u braku.
Onda su počeli sa svojim show programom....Još su gori ovi stariji, oko četrdesetak godina, pred mušku menopauzu, u krizi srednjih godina...Dobila sam i ponudu da idem s Ljigijem na brod, on je vlasnik neke firme i tog broda, ne pamtim koje, i ne moram raditi baš ništa, samo da sam s njim...(hmm...baš ništa???!!!)...Za par dana je došla Ljigijeva žena, a Ljigi sav šećerast pred njom...Glumac..Prezirem loše glumce..I glumce, one koji glume u stvarnom životu, općenito...
Ima i par mlađih kolega koji sada češće razgovaraju samnom, češće zajedno, idemo do automata za kavu,otkada su shvatili da sam gđa...Oni su, isto, u braku.
Ne znam što su mislili- da ću ih napastvovati u hodniku dok nas obasjava, samo, svjetlo automata? Da ću ih izvesti na stranputicu, ponuditi crvenu jabuku...?
Pa kolega sysadmin.... Meni je stalno neki vrag s kompjuterom. Pa se gasi, pa šteka, pa mi izbrisana lozinka...Već su promatrači, sa strane, utvrdili da on to namjerno radi. Nikada nisu imali više problema sa kompjuterima nego sada!
I on u braku, naravno....»Pa me možeš zvati i za vrijeme marende...Pa mi ti nikada ne smetaš...Pa nazovi me i kada ti komp radi...Bla, bla, bla....».
Da pojasnimo...Nisam ja, sada, neka WOW žena...OK sam.. Zadovoljna sobom, većinu vremena. Radim među muškarcima pa imam više prilike za takva iskustva (da me ne optužite za uobraženost :))
Svi ti muškarci, kada su sa boljim polovicama, prave su bubice...Leptirći, nježni....Jedva pozdrave ili, čak, ne pozdrave, izvan radnog okruženja, kada su sa ženama.
Ja imam muža. Svog Muža.
Teško mi ga je zamisliti kako valja ljigi fore pred nekim curama. Možda to i radi. Tko zna?
Staviti ću sliku na blog pa ako ga vidite, javite mi....: D






- 14:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 08.12.2004.

Biti (ne)sretan

Meni Muž kaže, u cijeloj mojoj emocionalnoj zbrci i pritužbama kako nismo dovoljno zajedno, kako ne osjećam bliskost, kako se «gubim»....da ja previše razmišljam. Kaže, On, meni, kako je život jako jednostavan, ali ga ja, stalnim, seciranjem, analiziranjem, traženjem smisla, užasno, zakompliciram.
Po mom mišljenju, Mužev svijet je prejednostavan. Sve je crno-bijelo, sivo...Bez jakih emocija, iskričavih boja, sve nekako prigušeno...Kao da se želiš glasno smijati pa pokriješ usta i čuje se, tek, čudan zvuk. Kao da ne kihneš «k'o muško» već «u sebi», ciha kao maca.
Ja želim živjeti glasno.
Meni su ok i negativne emocije, samo da su emocije. Najgore je tupilo. Emotivni vakuum.
Ja ga, ponekad, osjećam, uz Muža iako On kaže da je sve stvar moje interpretacije.
Ja shvaćam kako je sve u glavi i kako te ne žalosti događaj već tvoja interpretacija događaja, kako te nitko ne može naljutiti, usrećiti već to činiš sam sebi...bla, bla..bla...Psiholog sam-znam!
Kažem Mužu kako bih voljela Njegovu glavu, bar na jedan dan da se, malo odmorim.
A i to s interpretacijom me ljuti.
U ruke mi je došla knjiga, mojih kolegica, Kako postati i ostati nesretan...Živcira me knjiga...Oh, pardon, živciram samu sebe, ljuti me, samo, moja interpretacija sadržaja te knjige.
Je, je...Sve pozitivno, bajno...Samo trebaš odlučiti biti sretan i riješiti se iracionalnosti u svom životu: razmišljanja, strahova...
Ja to ne želim. Naporno mi je i nezdravo. Znači-osjećaji su bez veze, onaj glasić iznutra što vrišti nema pojma jer Razum je odlučio biti sretan i interpretirati situaciju u tvoju korist.
Je li to, samo meni, nelogično?
Najprije dobiješ osjećaje: ugoda, neugoda pa sreća, tuga, strah...beba ne dobije, odmah, tako obliko van razum koji može reći «Hmmm...Osjećem se zapostavljeno. Sam ležim u krevetiću. Potrebna mi je toplina, dodir, pažnja...Ali neću se žaliti. Mama će, već, doći i zagrliti me. Ona me voli, ali, sada je zauzeta usiavanjem. Malo me i strah tog zvuka usisavača, ali ona to ne radi namjerno. Ovo je, zapravo, jako pozitivna situacija. Kada me, konačno, uzme u naručje i pomazi, puzat ću po čistom podu!».
Nisam ja za to da razum caruje osjećajima.
Doduše knjigu nisam, još, pročitala do kraja...Možda je nastavak bolji.
Meni je glupo sve okretati u svoju korist. Neke situacije su kontra mene i to je OK. Kakva bih to bila osoba da ne proživim i te osjećaje ljutnje, isfrustriranosti, bijesa....Bila bih polovična. Nedovršena.
Davno sam čitala Pavličićev roman Numerus clausus o dečku koji sazna da će umrijeti kada dostigne određen broj orgazama. genestki je programiran za taj, određen, broj orgazama i nakon toga mu je namijenjena smrt.
Fora zamisao.
Ja mislim da, svi mi trebamo proživjeti, baš sve, emocije kako bismo bili Ljudi. Sreća, nesreća, bol, zadovoljstvo...
Možda se, doista, gasimo kada doživimo, baš sve, u unaprijed određenoj količini.
Ta teorija mi zvuči fer.



- 14:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Konačno s vama :)

Evo me!!!!
Nisam vas zaboravila, nisam nestala...Živa i zdrava! Zapravo sam malo prehlađena. Bila sam na redovitoj kontroli s Kćerkom, kod pedijatrice, a, kad ono, doktorica bila na, nekom, seminaru i kasnila dva sata!!! Tako su na red došla i bolesna djeca a čekaona je još bila krcata zdrave djece koja su, samo, došla na sistematski, cijepljenje...
Bolesna dječica kišu, šmrču...Ne slutim dobro.Ali ne mogu tražiti, još jedan, dan slobodnog. Jedva sam nažicala i ovaj.
Kćer je napravila «škandal»...Oralno cjepivo je pljunula, vikala «Neću!», «Bljak!»...Na kraju se namrštila na doktoricu i pogledala je jako ružnim pogledom, a sestri je mahala «pa-pa» i poslala pusu.
Nakon dva-tri dana, evo ti Nje, kašlje, kiše, šmrče...Pokupila sam i ja. Dežurna njegovateljica.
U ovom vremenu što me nije bilo, svašta sam prošla...Iselila Muža iz kuće, ja se preselila kod svojih, išla sam živjet kod Prijatelja, išla na bračnu terapiju, sama odlazila kod psihijatra, razvela se, pomirila se, preudala se, postala lezbijka, molila doktora da mi propiše Prozac, kupila Aktivin-H...Ma, svašta sam napravila-u mislima :)
I sve je ostalo, manje-više, po starom.
Ah, da...Prijatelj, onaj s koji sam bila na kavi, i ja, više ne komuniciramo.
Emocionalno naporno je postalo.
Više njemu nego meni.
Ja sam umorna, za krepat. Kćer se budi po noći, priča u snu, bacaka, koprca ,otkriva, a ja se budim na svaki šum. Tako spavam, u prosjeku pet sati uz konstantna buđenja. Da počinim, nedajbože, zločin, vjerojatno bi rekli da sam bila smanjeno ubrojiva.
Doduše, ona zaspi bez moje intervencije, ali ja, stalno, pazim da je deka na njoj, da ne lupi glavom u krevetić...Nekada me probudi, namjerno, da mi kaže «Mama ,tata nana» i pritom stavi prst na usta i kaže «Pšššš».
Muž radi, i dalje, do šest, sedam, osam...deset! Valjda fali Djetetu, po danu, pa ga gleda, po noći, kako spava.
Kada, konačno, stigne kuće, Kćer se, sva, ozari i trči, prema njemu, «Tatica».
Čak je znala ispuzati iz svog krevetića i popeti se na naš, veliki, pa leći pored Muža.
Nisam, baš, sigurna, da se ne može i drugačije organizirati taj posao ili, makar, naći neki drugi.
Ja izlazim iz kuće u 7 i 15, vraćam se u 16 i 30 i odmah prelazim na drugi posao. Onaj, najčešće, draži posao, posao mame.
Slušam ja svoje menopauzičarke, redom nezadovoljne brakom pa se to generalizira i na cijeli život.
Kažu da je život prekratak za kompromise i da muškarci imaju dvije glave, ali niti u jednoj mozga.
Drastično? Možda. Trenutno sam kronično iscrpljena tako da se neću buniti niti previše razmišljati o toj tvrdnji.
Ali ne želim u pedesetoj tako razmišljati. I ja mislim da je život prekratak da se, u njemu, ne uživa. Ne želim biti žrtva. Nisam od onih žena koje, stalno, uzdišu i žale se. Ja, nešto, i poduzimam. Uostalom, sreća je u meni. Pitanje je koga ću sve uključiti u svoj, sretni, svijet.
Kakav je odnos s Mužem? Loš s tendencijom na bolje. U biti, prolazan. Dva kroz tri, ali više prema dvojci. Potrebno je zajedničko vrijeme i aktivnosti da se odnos gradi. A svaki odnos je živo biće. Uvijek ga moraš hraniti, maziti, njegovati...Odnos nije statist, komad namještaja...
Muž je na stanu i hrani, kod mene. A kada ga ima, npr.vikend, nismo sami već kod njegovih, s prijateljima... Znam da mu nije lako, ali hebi ga, nije niti meni.
Meni je obitelj na prvome mjestu. Emocionalni odnos mi je važan.
Mogu biti sama. Bila sam i samohrana majka, u mislima. Ne treba mi muškarac da budem netko i nešto, ali je ljepše uz nekoga koga voliš.
Malo sam se potrošila (ne fizički to činimo jako rijetko :)). Potrošena sam osjećajno, ali se mogu izgenerirati.
Pomanjkanje sna i konstantno buđenje poremetili su mi lučenje kortizola, serotinina i sve te biokemijske procese koje sam, inače, imala pod kontrolom jer sam zdravo živjela.
Osjećala sam se rasuto. Puzzle kojem nedostaje dio.
Prijatelj me punio energijom. Osjećala sam cjelovitost uz razgovor, dopisivanje...Preokrenuli smo svaki kamen i ispod svakog našli teme za razgovor. Zapravo je bio moj nekonzumirajući ljubavnik.
On je bio muška energija. Prisutan.
Sada se, kao što je, več, rečeno, ne čujemo. Muž presretan zbog toga. Ja, pomalo, nesretna.
Toliko o muško-ženskim prijateljstvima.
Još ću pisati o tome.
Nadam se ne, tek, za mjesec dana....
Dižu me, kolegice, s kompjutera, počela je marenda.
Voli vas, SheDevil ili kako me Muž zove VragBaba :)





- 12:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #