Kako vrijeme leti, leti, leti...Već je prošlo petnaest dana od zadnjeg posta. Ali, tko broji?! :)
Danas mi je Mužu rođendan.
Poželio je digitalni aparat. To će mu biti za godišnjicu, Božić, rođendan i Novu godinu.
Tako sam ja, lani, za sve te dane dobila mobitel. I još mi je rekao da mi je to i za rođendan, koji je btw, u lipnju.
Meni pokloni ne znače puno. Makar ne pokloni za te dane kada se, nekako, pokloni i očekuju. Ja volim poklone iznenađenja. To ne mora biti nešto veliko, neka sitnica...Npr.čokolada, kopča za kosu, omiljeni časopis ili nešto sl. Takvi pokloni znače da ih je netko ugledao, sjetio se mene, da ja to volim i kupio. Ne zbog toga što se to očekuje, ne zbog toga jer je rođendan ili «ti dani» darivanja...Već jer mu je stalo.
Više volim darivati. To mi je super. Obožavam šetati gradom, tražiti idealan poklon i osjetiti onu toplinu u grudima kada ugledam «baš to»..I zamisliti lice osobe koja će poklon primiti.
Nedostaju mi te šetnje gradom. Neopterećenost. Samo vođena ljubalju prema osobama za koje tražim poklon.
Ove godine će šoping biti u zdanji čas. Poklone kupujem onako usput. Ne mogu si priuštiti duge šetnje gradom i razgledavanje izloga.
S posla žurim kući da preuzmem brigu o Kćerki i rasteretim nonu. S Kćerkom nema šanse neopterećeno kupovati i lunjati gradom. Još gužve u autobusu...
Sjećam se, prvi Božić, s dečkom, sadašnjim Mužem, i traženje poklona...Sestra je bila samnom i izludila. Obišle smo grad nekoliko puta, sjele nekoliko puta na kavu, kakao, sok...Imala sam brdo ideja. Htjela sam nešto posebno.
Na kraju sam kupila crvene, lude, bokserice na medvjedića i srce i zapakirala ih u limenku...Btw, u tom dućanu su u limenke/konzerve, pakirali samo poklone koji su tamo i kupljeni, ali sam ih moljakala i treptala očima dok nisu popustili...Morao je otvorit poklon s otvaračem za konzervu...Onda sam kupila i puzzle koji sam ogulila, nacrtala svoj motiv i napisala «Sretan Božić, volim te»...To sam posebno zapakirala...
Hvata me nostalgija za tim danima.
Romantika se zagubila na putu između spremanja kašica, pokakanih pelena i noćnog buđenja...Između posla, plaćanja računa, žurbe...
Mislim da me hvata blagdanska depresija.
Za ovu godišnjicu braka dobila sam neku ogromnu biljku. Ne znam kako se zove.... I tako mi je bilo očito da je to tek-tako poklon, a ne nešto, baš, za mene...Nisam ja žena od zalijevanja cvijeća...Imam, samo, sphatifilum jer, navodno, upija štetna zračenja. Držim ga pored kompjutera.
Nemam niti kamo staviti taj cvijet.
Sada stoji na stolu u dnevnom boravku. I bocka me, lišće, dok jedem.
Nezahvalna? Možda, ali mislim da ne. Osjećam da je to tek-tako poklon...I ne volim taj cvijet. neda mi se zalijevati ga...On me, samo, podsjeća kako nešto ne štima...
Ove godine nisam Božić osjetila, ne osjećam da je, sutra, Stara godina...Osjećam se bez veze. Eto!
