Dosta se polemizira oko dnevnika Ane Junk i blogova Dvornik femili.
Diglo puno buke, prašine...Istina, nije istina, preliberalni roditelji, loš odgoj, dobar odgoj....
Ja mislim da mi ispred mnogih stvari zatvaramo oči li smo, jednostavno, prenaivni, ili svijet gledamo, još uvijek, srećom ili ne, dječjim očima.
Ne ulazim u to je li Anina priča istinita ili ne. Nekako mi se čini da je.
Sjetila sam se priče jednog mog poznanika. Bio je na momačkoj i mladoženjin kum im je poklonio prostitutku.
Na velika zvona je najavljivao njezin dolazak i kako je, mala, super, i kako će, svima, puštiti za, ne sjećam se koliko love, ali učinilo mi se «bagatela»...
Poznanik je bio u wc kada je cura došla. Kada se vratio cura je, već, radila svoj posao, u zasebnoj prostoriji. Bit će u mladoženjinoj sobi ili sl.
Popušila je i mladoženji. Naravno. Navodno dvaput. Jednom besplatno.
Poznanik je čekao svoj red.
Ušao je u sobu, a cura se «zaledila» i briznula u plač. On, u šoku, također. Ne zna se tko u većemu.
Cura je išla s njm u osnovnu školu. Uvijek odlična učenica. Svima nametana kao primjer.
Išla je na fax. Ne sjećam se koji, nije niti važno.
Uglavnom, obećao je da nikome neće reći (Ne, neće, gadna je ljudska priroda! No, dobro, nije spominjao ime), ostao je «suh» i dugo prodrman događajem uz pitanja «što, kako, zašto»...
Kasnije je rekao da ju je sreo, sva propala, skidala se s dopa, rodila, bar naizgled, zdravo dijete...To joj je glavna motivacija da uspije.
Tužno. Ružno i...Životno.
Možda je završilo sretno. Who knows?
Tako smo došli do droge. Moje mišljenje o toj problematici je dostatno za, poveći, esej.
Imala sam i diplomski na tu temu.
Po meni, bitno je demistificirati korištenje droga. Reći kakva je situacija, realno.
To da mladi koriste drogu, istina je, ali stalno spominjanje te činjenice, čak i preuveličavanje brojki, dovodi do kontraefekta. Djeca, mladi, počnu razmišljati «Ah, pa svi to koriste, ,zbog čega ne bih i ja probao?!».
Druga, bitna, stvar je reći kakve, točno, posljedice droga može ostaviti na čovjeka.
Jučer sam slušala Dr.Peranića ili, nekako slično, i kao da mi je uzeo riječ iz usta. Potrebno je ne zastrašivati nego reći istinu. Kao što je on rekao, ja stalno govorim, mladi će skužiti da im neće narasti rogovi i rep od marihuane, da se ne događa ništa od onoga čime im se prijeti te mogu pomisliti kako je laž sve što se ikada reklo o bilo kojem sredstvu ovisnosti.
Uostalom, rade nešto zabranjeno, baš zbog toga što je zabranjeno su «face».
U mojoj generaciji face su bili oni koji su počeli, rano, pušiti. Dosta tih istih se, jedva, odviklo od cigareta ili muku muči s odvikavanjem.
Ja sam probala «stošu». Nije mi se svidjelo i nisam imala potrebu forsirati se. Igrala sam one igre istine: kome padne pepeo odgovara na pitanja koju mu ostale postave. Isto kao igra istine s bocom samo cigareta kruži unaokolo. Ali nikada nisam bila pušač. Nikada kupila kutiju, zapalila sama i sl.
Bitno je zbog čega, netko, proba, cigarete, alkohol, drogu...
Ja popijem, ali nisam alkoholičarka. Alkohol mi je dodatak fešti, začin, a ne glavno jelo. Mogu se zabaviti i bez njega, ali ok mi je kada sam malo vrckavija nego inače.
Problem je tko se ne može zabaviti bez alkohola. Kome alkohol posatne glavno sredstvo uz koje će se opustiti, zabaviti...živjeti.
Isto je s drogom. Evo, iskreno, probala sam samo, marihuanu. Zbog znatiželje. I to sam bila prešla dvadestu.Vidjela kako je to. Bilo je fora. Neobično. Htjela sam vidjeti što ljudi vide u tome. I jasno mi je zbog čega to rade.
Ne mogu se navući jer ne bježim od života. Ne želim graditi lijepu stvarnost na nečemu što je izvan mene. Biti ovisna o nečemu što si sama ne mogu pružiti, što nije u meni...Shvaćate?
Čak su neka istraživanja pokazala kako su psihički najstabilnije osobe koje su eksperimentirale sa sredstvima ovisnosti.
Da pojasnim: onaj tko nikada nije probao, a možda je želio, a nije zbog straha od, ne znam, kazne nekakve, taj će se, možda, bojati i drugih stvari u životu. Željeti će, ali će se zatvoriti, začahuriti i polumrtav živjeti. Takve osobe nisu, baš, emocionalno najstabinije. I ako, konačno, nešto probaju, lako se navuku.
Držanje djece pod staklenim zvonom, prijetnje, nerealna objašnjenja, kazne bez objašnjenja dovode do takvih osoba.
Onaj tko je probao jer je nesretan, nezadovoljan, sredstva ovisnosti mu postaju alat za život, čine život vrijednim...Bez njih je sve crno, bez veze, tužno...I lako se navuku.
Tko proba iz znatiželje (govorim o cigaretama, alkoholu, marihuani), kome je život i bez toga vrijedan pa logično je da se neće navući. To mu ne treba.
Naravno, ima i izuzetaka.
Najbolje je ne eksperimentirati ako ne znaš zbog čega to radiš, što, zapravo, želiš i ako se osjećaš loše u vezi s tim.
Poznam nekoliko ljudi kojima je droga bila okidač psiholoških poremećaja. I to teških: paranoje i shizofrenije.
Ok, možda bi se to desilo i bez droge, možda ih je početak bolesti potaknuo na korištenje..A možda i nije.
Ah, da...Palo mi je na pamet. Ja sam imala paniči atak: gušenje, lupanje srca, mislila sam da ću umrijeti, ogroman strah me preplavio, kada mi je, ondašnji, dečko, uvalio nešto, nikada mi nije rekao što, u sok.
Kasnije sam imala još dva, slična, napada.
Vjerujte, gadan osjećaj.
Pa sad ti eksperimentiraj....
Post je objavljen 10.12.2004. u 10:30 sati.