Meni Muž kaže, u cijeloj mojoj emocionalnoj zbrci i pritužbama kako nismo dovoljno zajedno, kako ne osjećam bliskost, kako se «gubim»....da ja previše razmišljam. Kaže, On, meni, kako je život jako jednostavan, ali ga ja, stalnim, seciranjem, analiziranjem, traženjem smisla, užasno, zakompliciram.
Po mom mišljenju, Mužev svijet je prejednostavan. Sve je crno-bijelo, sivo...Bez jakih emocija, iskričavih boja, sve nekako prigušeno...Kao da se želiš glasno smijati pa pokriješ usta i čuje se, tek, čudan zvuk. Kao da ne kihneš «k'o muško» već «u sebi», ciha kao maca.
Ja želim živjeti glasno.
Meni su ok i negativne emocije, samo da su emocije. Najgore je tupilo. Emotivni vakuum.
Ja ga, ponekad, osjećam, uz Muža iako On kaže da je sve stvar moje interpretacije.
Ja shvaćam kako je sve u glavi i kako te ne žalosti događaj već tvoja interpretacija događaja, kako te nitko ne može naljutiti, usrećiti već to činiš sam sebi...bla, bla..bla...Psiholog sam-znam!
Kažem Mužu kako bih voljela Njegovu glavu, bar na jedan dan da se, malo odmorim.
A i to s interpretacijom me ljuti.
U ruke mi je došla knjiga, mojih kolegica, Kako postati i ostati nesretan...Živcira me knjiga...Oh, pardon, živciram samu sebe, ljuti me, samo, moja interpretacija sadržaja te knjige.
Je, je...Sve pozitivno, bajno...Samo trebaš odlučiti biti sretan i riješiti se iracionalnosti u svom životu: razmišljanja, strahova...
Ja to ne želim. Naporno mi je i nezdravo. Znači-osjećaji su bez veze, onaj glasić iznutra što vrišti nema pojma jer Razum je odlučio biti sretan i interpretirati situaciju u tvoju korist.
Je li to, samo meni, nelogično?
Najprije dobiješ osjećaje: ugoda, neugoda pa sreća, tuga, strah...beba ne dobije, odmah, tako obliko van razum koji može reći «Hmmm...Osjećem se zapostavljeno. Sam ležim u krevetiću. Potrebna mi je toplina, dodir, pažnja...Ali neću se žaliti. Mama će, već, doći i zagrliti me. Ona me voli, ali, sada je zauzeta usiavanjem. Malo me i strah tog zvuka usisavača, ali ona to ne radi namjerno. Ovo je, zapravo, jako pozitivna situacija. Kada me, konačno, uzme u naručje i pomazi, puzat ću po čistom podu!».
Nisam ja za to da razum caruje osjećajima.
Doduše knjigu nisam, još, pročitala do kraja...Možda je nastavak bolji.
Meni je glupo sve okretati u svoju korist. Neke situacije su kontra mene i to je OK. Kakva bih to bila osoba da ne proživim i te osjećaje ljutnje, isfrustriranosti, bijesa....Bila bih polovična. Nedovršena.
Davno sam čitala Pavličićev roman Numerus clausus o dečku koji sazna da će umrijeti kada dostigne određen broj orgazama. genestki je programiran za taj, određen, broj orgazama i nakon toga mu je namijenjena smrt.
Fora zamisao.
Ja mislim da, svi mi trebamo proživjeti, baš sve, emocije kako bismo bili Ljudi. Sreća, nesreća, bol, zadovoljstvo...
Možda se, doista, gasimo kada doživimo, baš sve, u unaprijed određenoj količini.
Ta teorija mi zvuči fer.
Post je objavljen 08.12.2004. u 14:23 sati.