likvidacija talenata

Sjećanja su moja doživotna kazna
sva duža i teža.
Moje misli su moji vječni neprijatelji.
Moje je tijelo i danas beživotno.
Jutros su moji pogledi opet bili prazni,
jutros je moja svijeća na prozoru još uvijek bila ugašena.
Čemu moja pluća dišu, čemu moje srce kuca,
kad je moja duša još uvijek prazna.
I opet, danas, moje livade su bez cvijeća
I opet, danas, moje šume su bez lišća.
I opet, danas, moji snovi su bez cilja.
Moja bol jutros je bila još jača
teška i gorka poput smrti na umirućem licu.
I čemu sva ta obećanja
kad moje ruke sve što dodirnu- uništu.


i reče gavran nikad više...

Čekaj, jesam li ja to dobro shvatio? Njima je čitanje lektire prenaporno? Ma daj, molim te! Neću ovo uopće slušati. K'o da je to neka velika frka – pročitati lektiru! Svi bi se samo opravdavali jeftinim trikovima. Prošao sam to - ne pali kod mene!
…Čini se da od ovog sata lektire neće biti apsolutno ništa.
Naravno, ploča nije obrisana. Na nekim klupama uopće nema knjiga. Vjerojatno nema ni krede. Zašto da uopće imamo hrvatski? Mislim, nema smisla!
Ne znam uopće što im reći? Ja se samo pridržavam programa... Ma što ću uopće govoriti. Nisu pročitali lektiru i to je to! …Možda bi bilo najbolje da počnem pojašnjavati povezanost realizma i lektire. Što ću drugo raditi? Nisu pročitali lektiru! O čemu ću s njima razgovarati? Većina razreda tjera svoju priču, a ostali ili šute ili nemaju pojma o čemu se uopće radi. Atmosfera je totalno neprimjerena za rad.
No, sjajno, još je i kiša počela padati. Samo mi je još to trebalo da mi totalno sredi raspoloženje. Ovo definitivno nije moj dan. Osjećam se tako bezvezno! Jadno! …A, valjda će ubrzo stati! …Mislim ono, užas! Ovo mi se još nikad nije dogodilo. …Pogledaj ovu! Šminka se. Onu nije ni briga. Ova leži na klupi… Sjajno!
Ne znam uopće da l' da pitam je li tko pročitao lektiru. Pa reći će: «To je apsurdno pitanje, profesore. Zar vi ne čujete što vam mi govorimo već deset minuta?» Da, ja ne čujem! To je ono bitno, a to što oni ne čuju što ja govorim nije problem, uopće! Mislim, zašto bi bio? Glavno da jedni tipkaju po mobitelu, drugi raspravljaju... Ovo je k'o cirkus. Svatko ima svoju točku! …Oni mi tamo nekako odudaraju. Hm! Bar mi se tako čini. Čitavo se vrijeme nekako čude! A i čudno me gledaju. Možda... Možda je to dobar znak? A da ipak pitam? Mislim, možda su pročitali! …Vidi neki čak i dižu ruke. Jedan, dva, ... tri! Četiri! I to je to, ha? O, zamisli ti to! Znači ima i onih koji su čitali lektiru! Doduše samo nekoliko, ali opet.… I što? Da razgovaram s troje ljudi? Pa.. Možda...Da! Meni to ne predstavlja problem. Troje ili tridesetero? Isto mi je! Nije da očekujem da će mi reći ništa posebno… A što ću s ovima koji nisu pročitali? Sad bi bilo najlakše da dam nekoliko pitanja vezanih za lektiru. Ljudi će dobiti jedan, ali i to je ocjena. Za nerad! Što ćeš? Svojim su ponašanjem i zaslužili takvo što. Ili da se ipak pravim da se ništa nije ni dogodilo i nastavim prema planu? Zašto da se uopće zamaram time. Jednom će morati dobiti ocjenu iz lektire! A možda dotad i pročitaju. …Možda svaka dva tjedna i je malo prebrzo, ali što ja tu mogu. Nisam ja ovo izmislio. Da su htjeli mogli su pročitati. Nije to tako komplicirano! …Ajde, bar je kiša prestala!

Adrijana

Ugledala sam ga čim sam izišla iz parka i prešla preko opustjele ceste. Stajao je na njezinu rubu okrenut leđima i kao da je pripaljivao cigaretu, takve su mu bile kretnje rukama. Visok, u trapericama i u jakni na kojoj je pisalo Nike, i s vunenom kapom ispod koje se nazirala kratka čekinjasta kosa. Nisam mu vidjela lice, ali činio mi se grub i nekako opasan. Prišla sam mu i, ne znam uopće zašto, valjda iz nekog hira, ludosti, ili čak zamora upravo završenim danom, rekla mu:
"Znam čime se baviš."

SEKA

Njeno lice, kao bajka;
Njen nos od kartona;
Usta su joj okićena
Ružnim zubima od čokolade.
Grudi, šibice vrh,
Tijelo kao ranjeni stup,
I glupa i kratkovidna;
U dugom nosu se gubi
Jadna cura, jadna cura,
Baš je ogorčena.

Pozdrav svima koji posjećuju ovaj blog!
Dosad se nisam pojavljivala sa svojim pjesmama.
Ako bude reakcija, onda ću staviti još koju.


Elena

Riječ
Ta mješavina slova koja vape da budu izgovorene
Te misli koje lete besciljno
Te misli koje čezne izgovoru
Zašto jednostavno ne izađe iz mene?
Zašto ta okrutna oštra bolna riječ ne izađe iz mojih usta
Zašto je moj jezik izgubio kontrolu i odustao
Zašto tako nešto jednostavno ne postane jednostavnim
Gdje mi je ta snaga ta volja?
Napusti me ostavi me izađi iz mene

Idemo prema 1001. posjetu na ovaj blog pa predlažem sljedeće:
neka netko od vas započne priču, a drugi će ju nastaviti, svaki dan netko drugi neki novi nastavak priče, kao u Šeherezadi tj. Tisuću i jednoj noći.
Idemo!

mk

Blog čitaju i vesele čitateljice.
A što ih veseli?
To je već neko drugo pitanje.

mk

i pročitajte primjere književnih kritika objavljivanih na blogovima ili književnim web stranicama, uočite kako se i kojim rječnikom služe kritičari (vidi sliku) da bi prikazali pojedino djelo.

mk

14.30 sati. Dolazim iz škole. Umorna, ali ipak sa smiješkom na licu. Vani je 5°C i ne osjećam vlastito tijelo. Želudac mi javlja da je potpuno prazan. Zvonim na vrata i s nestrpljenjem očekujem ulazak u topli dom. Čujem samo lagano koračanje. To je kao i uvijek moj brat. Kretnjama brzine puža približava se ulaznim vratima. Smireno otključava vrata dok ja vani bjesnim. Otvaraju se vrata i docekuje me njegov bezbrižni osmijeh. Taj mi osmijeh dodatno podiže tlak. Kritiziram njegovu pokretljivost riječima: “Hoćeš da se ja smrznem dok se ti dogegaš do vrata?” Umjesto isprike zbog tog nehumanog ponašanja, dok još skidam cipele, krece bombardiranje pitanjima kao što su: “Kako je bilo u školi? Jesi dobila kakvu ocjenu? Što ste novo učili? Je li te itko išta pitao?…” Temperatura u mom tijelu sve više raste. Kako bih barem utažila glad, sjedam za stol i krecem ručati. Budući da moj brat zna kako i pas ima mira dok jede, privremeno prekida svoje bombardiranje pitanjima. Dva sata kasnije odmaram uz TV, gledajući svoju omiljenu sapunicu. Dežurni kriticar lagano ulazi u sobu i kreće sa svojim dobro poznatim monologom: “Ti nemaš ništa za učiti? Zanimljivo! Svaki dan cijelo popodne provedeš uz TV. Šta sutra imaš po rasporedu? Mogao bih te ispitati predmete koje imaš sutra. Mogla bi imati mnogo bolje ocjene kad bi svaki dan na učenje potrošila upola vremena od onog koje trošiš na gledanje sapunica.” Iz mene progovara obrambeni mehanizam i počinjem mu: “Ako mi misliš tu popovati, idi u drugu crkvu.” Kritičar je neumoljiv: “Ja ti želim samo dobro!” “Ti da meni želiš dobro pustio bi me da se odmorim i da odmorna idem učiti” – poručujem mu. Priča o njegovoj dobronamjernosti mi je već dobro poznata i potpuno me izbacuje iz takta. Počinju padati teške riječi s obje strane. Medjusobno nadvikivanje dovodi do grlobolje te prestanka svake komunikacije. Hoće li se situacija izgladiti? Iskustvo govori da hoće.

Nina Mendek

Vidimo se opet u srijedu u 14.00 pa se pripremite i donesite nove tekstove. Hvala svima (Shakespeareu i Već Poznatome) na objavljenim tekstovima. Treba imati hrabrosti, zar ne? Neki još duguju stare i uskoro ćemo biti pretrpani novim tekstovima. Ajde, ajde! Od Shakespearea stiže i prva komedija (kad će poslati svoje sonete još se ne zna), da se malo proveselimo, he hej! A i počeli ste komentirati! Sjajno, sjajno!

P.S. I ravnatelj čita ovaj blog.

mk

Dogodilo se to jednog sasvim bezveznog dana dok sam na stanici čekala autobus,vraćajući se iz škole.Bila je gužva,kao i uvijek,iako je već prošlo devet sati.Sjedila sam na klupici,a ispred mene je stajala neka cura-možda mojih godina,a možda i malo starija.Na leđima je imala veliku školsku torbu,za koju su ljudi,(ne znam kamo) žureći,neprestano zapinjali.U toj žurbi,gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li,spotiču li se ili štogod već...
Autobusa već dugo nema i nastala je dosta velika gužva.Ljudi su nervozno tapkali,šetali gore-dolje,svako malo pogledavajući na sat.
Djevojka s velikim ruksakom je i dalje samo stajala,ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina mirnoća.Stajala je i gledala negdje u daljinu,kao da joj je svejedno hoće li bus kasniti deset minuta ili dva sata.
Upravo u tom trenutku,još jedan od prolaznika koji se zatekao ondje(i zapeo za ruksak),pretvorio je djevojčinu mirnoću(a vjerojatno i strpljenje) u životinjski bijes.
-Zašto,kvragu,svatko od vas mora zapeti za prokletu torbu?!Nigdje nema autobusa,pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla.
Obuzela me neka nelagoda i crvenilo je udarilo u moje obraze.
Ljudi su je u zaprepaštenju gledali.Svi su odjednom stali,kao da je netko zaustavio vrijeme.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom svijetu!-nastavila je-Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše želje i ono što vama treba!
Netko se usudio odgovoriti:
-Oprosti,molim te,ali da ne stojiš nasred puta...
-Nasred čega?!Najbolje da se stanem na cestu i čekam autobus!Onda bi svi vi bili sretni jer neka obična klinka ne bi remetila tok vaših savršenih života!Svi ste isti-sebični i egocentrični.
Bilo je strašno.Na jednoj strani gomila ljudi,a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Ruke su joj podrhtavale,a niz obraze počele teći krupne suze.Skinula je ruksak s leđa i bacila ga što je dalje mogla.
-Ajde,nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao mrava!Više nemam ruksak na leđima,sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao loptu,žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Ljudi su je i dalje u zaprepaštenju gledali,ne vjerujući u besmislenost situacije.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala tako,s prezirom u očima prelazeći pogledom od čovjeka do čovjeka.Onda je uzela svoj odbačeni ruksak,stavila ga na leđa,zagledala se u daljinu i kao da ničega nije bilo;vratile su joj se hladnokrvnost i mirnoća.Vrijeme je opet vraćeno i ljudi su nastavili sa svojim tapkanjem i šetkaranjem kao da je netko izbrisao taj dio njihova pamćenja.
Ustala sam s klupice i prišla joj.
Ne znam otkuda sam smogla hrabrosti za to.
Zagledala sam se duboko u njene tamne oči i već osušene suze.
Sramežljivo sam rekla "Bok".Taman kad sam skupila još hrabrosti da se predstavim,čula sam kako netko zaziva moje ime.Okrenula sam se i ugledala prijatelja iz osnovne škole.Brzo sam se okrenula tajanstvenoj djevojci,no nje više nije bilo.

Zar ne bi bilo lijepo kad bi postajao priručnik ''Kako napisati dobar post''? Kad ti ponestane inspiracije, jednostavno uzmeš priručnik u ruke i u tili čas napišeš dobar post. Bez živciranja, bez natezanja s vlastitim mislima, tek tako. Ubaciš potrebne sastojke, promiješaš 3 puta i voila – post je rođen! Trenutno vapim za nekim takvim priručnikom i bavim se mislima što nam je uopće sve potrebno kako bi napisali dobar post.

Sigurno nam treba tipkovnica. Dobro, tipkovnica uistinu nije neophodna za dobar post, ali je prijeko potrebna ako želimo objaviti ikakav post. Zbog toga je stavljam na čelnu poziciju. Dodajem joj monitor, modem i ine potrepštine koje omogućuju da post uopće osvane na internetu.

Sljedeće što je potrebno jest inspiracija. Eh sad, inspiracija je zeznuta stvar. Dođe kad je najmanje trebaš, nema je kad ti je prijeko potrebna... Ali svejedno je volimo, zar ne? Trenutno je inspiracija kilometrima daleko od mene. Ups, možda to nisam smjela priznati? Smjela ili ne, tako je. Ona je kilometrima daleko a ja moram napisati post. I to ne bilo kakav post. Prvi post. Kako se to radi bez inspiracije? Stay tooned long enough and you'll surely find out!

Što nam još treba? Treba nam čitatelj, da. Jedan, po mogućnosti više. Jer ako i napišeš dobar post, što ti vrijedi ako ga nemaš s kime podijeliti? Što vrijedi ako samo ti misliš da je dobar? Što vrijedi ako tvoje pitanje Hello, do you hear me? ostane neodgovoreno?

Je li to sve? Čini mi se da je. Mogla bih napisati kako je potrebna i pamet ili neko osnovno poznavanje gramatičkih pravila, ali čini mi se da je to sasvim nebitno. Bitna je poanta. Ono što se krije iza posta. Ako pročitaš post koji te na ovaj ili onaj način takne neće ti biti pretjerano bitno je li autor napisao 'hoču' umjesto 'hoću'. /HMMM!/I je li mu IQ 60 ili 160. Neću lagati, naježim se kad pročitam da je netko napisao većeras ili uvijet... Ali to nikako ne umanjuje samu vrijednost teksta. Zapravo često nakon čitanja ostanem pokunjena jer sam uopće obraćala pozornost na tako trivijalnu stvar poput krivo napisane riječi.

No dobro, bilo bi dosta za ovaj put. Prvo pa muško, kažu. E pa ovaj put nije tako. Ovaj put je prvo pa žensko.

Do čitanja!

- Ona

posuđeno, hmm, bez pitanja doduše, s bloga ONAON. čitamo se!

Savjet sa slike (iz filma Dim) odnosi se dakako na prebrze čitače, mišljače i pisače. Ili kako kažu stari Rimljani, festina lente!/žuri se polako/. Da, dobili smo novi tekst, ciklus se obnavlja, razmišljanja se pokreću, želja više nije sigurna je li samo želja ili žudnja. A raste.

mk

Svi smo ih imali, svi smo ih probali i sve su proživjele istu sudbu.
Jasno nam je da one rastu na
policama, strpljivo čekaju, polako dozrijevajući i potajno žudeći za
mojim ili možda
tvojim prstićima i zubićima.

Kad dosade, kad postanu teške i moja usta bezvoljna skončat će na
ulici. I svi ćemo se
zabrinuti radi njihove sudbine, no dok žalimo, svjesno ili ne gazit ćemo
po njima gušit ćemo
ih, njihovo meso prikovat za oštre nokte maćehe ulice.

Znam, premda niste ništa rekli, niti ičim odali svoje misli, no smijete
se u sebi, bezuvjetno
osuđujete moja razmišljanja.

Posljedica toga je ona ugodna vatra u vama koja spaljuje vaš razum, a
vi živite u zabludi da
sitnice, poput ove, ne razbijaju vaše prepreke u životu. Na grafikonu
čovjekove evolucije VI
imate negativan predznak i VI imate strmoglav pad.

Moje riječi već blijede u vama, a ulica i dalje dobiva svoje staračke
pjege i ožiljke
modernog vremena. Ne želim ostvariti poruku da ih ne bacamo više na
ulicu niti na ikoje drugo
neprikladno mjesto već pitanje zašto to činimo.

Odgovor jest taj da nema odgovora, ako ga i ima on je sasvim nebitan. I
dalje ćemo se spoticati o
njih i dalje se ljutiti na njihov učinak na tek kupljenim cipelama i
dalje od sunca do sunca pa
čak i poslije.




bez potpisa, a zna se

Uz godišnjicu vukovarske tragedije pogledajte jedan od blogova PHIDEAkoji tematizira tragična događanja iz Vukovara 1991. Pamtimo li slike, glasove, riječi, ili nešto drugo. Ili uopće ne pamtimo?

U Vjesniku od subote / nedjelje 22 i 23. listopada,
magazin SEDAM DANA / VRHUNAC TJEDNA,
rubrika KULTURA ,
tema KNJIŽEVNOST / Vrtoglavi uspon blogerske kulture


pojavio se članak pod naslovom


OPREZ PISCI, dolaze blogeri
"Kad se lani u proljeće u Hrvatskoj pojavio prvi »servis« koji je omogućio pisanje i objavljivanje on line dnevnika moj-blog.hr i zatim dva mjeseca kasnije s radom počeo i portal blog.hr,postalo je jasno da je blogerska kultura i na ovim područjima u usponu. U vrlo kratkom roku pojavio se niz talentiranih blogera koji su počeli objavljivati prozu, poeziju,ali i dnevnike čitanja.Cijeli je »pokret « u bitnome oživio književnu scenu jer se u izvaninstitucionalnim okvirima istodobno počinju oblikovati zanimljivi pripovjedački i kritičarski glasovi. Da bi se ta tvrdnja potkrijepila, možda je dovoljno spomenuti da je književna scena dobila nekoliko novih on line književnih časopisa -Knjigomat koji je pokrenut s namjerom da se ispuni često isticana i frustrirajuća »praznina u recepciji« nove hrvatske književnosti te Priče s blogerske strane weba koje su u izdavačkom smislu logični nastavak djelovanja skupine pedesetak autora okupljenih pod imenom B.O.R.G - Blogerska organizacija raspisanih građana koja donosi izbor najbolje proze objavljene na blogu...."

Autor teksta piše i o kritikama te dnevnicima čitanja Knjiškog Moljca i Darka Macana koji su često mnogo precizniji od "službene kritike", zatim piše i o mojoj (Dario Rukavina, op.prir.) zbirci poezije Tri dana, a započinje i svojevrsnu književnu polemiku oko toga postoji li ustvari granica između medija za predstavljanje književnosti i ustraju li to ''službeni'' književni kritičari i urednici u ignoriranju svega što dolazi s bloga iz jednostavnog razloga - što se netko u cijeloj priči osjeća ugrožen?

Svakako pročitati!

preneseno s bloga B.O.R.G

Ovako bi govorio Nietzche da je znao engleski. No dobro. Poanta je u tome da je svaka kritika, pa i ona negativna, paradoksalno pozitivna jer afirmira mišljenje a s njim i pisanje. Dakle, ako želite štogod reći o nekoj knjizi ili predstavi, objavite na našem blogu. Pa da se svi istodobno i razljutimo i razveselimo. Pa da. To.

mk

vidi malo niže

Crnac

godina izdanja: 2004.ocjena:
autor: Tatjana Gromača
izdavač: Durieux

Jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran izričaj pri oslikavanju urbane svakodnevice glavna su obilježja debitantske poetske zbirke Tatjane Gromače, naslovljene "Nešto nije u redu?" i objavljene 2000. godine, a velika socijalna osjetljivost i ljubav prema običnom malom čovjeku karakteristike su njezinih reportaža koje već godinama piše za Feral Tribune. Uzmete li sve nabrojano, i tome još dodate velike doze rezignacije, pesimizma i turobnosti, dobit ćete osnovne sastojke Gromičinog romanesknog prvijenca "Crnac"

Roman Crnac vrlo prepoznatljivo i logično se nadovezuje na prethodni poetski, ali i novinarski rad Tatjane Gromače. Ta danas 33-godišnja Siščanka (koja već stanovito vrijeme obitava u Istri), 2000. godine veliku je pozornost privukla svojom debitantskom zbirkom poezije Nešto nije u redu? čije je glavno obilježje bilo jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran, narativni poetski izričaj kojim se bavila vlastitom i urbanom svakodnevicom običnih malih ljudi, e da bi nam kratko nakon toga (a što čini redovito još i danas) na stranicama Ferala počela donositi reportaže o sličnim takvim ljudima, istih običnih skromnih, ili čak i vrlo otužnih sudbina - izbjeglice, prosjaci, pijanci, beskućnici... To su reportaže koje redovito odišu Tatjaninim osjetnim simpatiziranjem nesretnih ljudi s druge strane njezina pera, a time ujedno i svjedoče o iznimnoj socijalnoj osjetljivosti te književnice.

Upravo je to ono što Tatjana Gromača sada još dodatno svojim romanom i potvrđuje, jer u Crncu ona ponovo minuciozno secira jednu vrlo depresivnu životnu svakodnevicu, ali ovoga puta - svoju, i svoje obitelji. Međutim, dok su njezine novinske reportaže redovito obilježene i ponekom joie-de-vivre iskricom koja bi frcnula iz pokoje duhovite replike ljudi s ruba kojima se bave (a kojima su i posvećene), ozračje je Crnca neprekidno krajnje pesimistično i depresivno.

Roman je to sastavljen od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz (pa možda nisu niti trebale biti razdvojene u samostalne cjeline nego su mogle tvoriti jedno poglavlje).
Prvom je polovicom knjige obuhvaćen period junakinjinog odrastanja i te stranice karakterizira autoričin infantilni, naivni pogled na mikrosvijet vlastitog djetinjstva, kao i na osobe koje je okružuju. No, zanimljivo je da Gromača takvo dječje očište zadržava i poslije, pri prikazu svojih studentskih i zrelijih dana, a time opisane događaje osjetno očuđuje te oni poprimaju i apsurdistička obilježja. Pri tome autorica izbjegava subjektivna emotivna uplitanja i piše vrlo distancirano; kratkim, jednostavnim i jezgrovitim rečeničnim sklopovima, događaje kao i svoje okružje Gromača opisuje dokumentarističkim postupkom, vrlo dojmljive autentičnosti (koja čak na momente zaziva i talijanski filmski neorealizam).

Kao što ni likove ne imenuje nego se ograničava na njihove primarne, uvjetno rečeno, uloge (otac, majka, nana, deda, mladić, ravnatelj ...) tako i opisane događaje autorica ni prostorno niti vremenski ne pozicionira, pa oni - iako vrlo prepoznatljivo naši (posebice oni ratni), i u rasponu od kasnih '70-ih do sredine '90.-ih - na taj način poprimaju i univerzalna obilježja (te bi se lako mogli odnositi i na neke druge prostore i neka ranija (po)ratna vremena).

Jedno je svakako neupitno - dok je Tatjanina već spomenuta debitantska poetska zbirka u naslovu ipak još uvijek sadržavala i znak pitanja, da "nešto nije u redu" Gromača sada više uopće ne dvoji, jer ovim romanom sumornost, tegobnost i ispraznost života ona naprosto - rezignirano konstatira.

piše: bozzo

Zavezanih očiju



godina izdanja: 2004.ocjena:
autor: Siri Hustvedt
izdavač: Profil


Siri Hustvedt supruga je slavnog Paula Austera, a nakon čitanja njezinog debitantskog romana "Zavezanih očiju" (originalno objavljenog 1992. godine, poslije kojega je još napisala dva romana te zbirku pjesama i eseja) može se zaključiti kako njih dvoje povezuje puno više toga od zlatnog okova na prstiću i zajedničke adrese. U romanu "Zavezanih očiju" Siri Hustvedt upustila se u beletriziranje teme identiteta, odnosno njegove uspostave, razgradnje i zamjene, a roman je umnogome nalik onima iz pera autoričinog slavnog supruga, usmjeren publici vičnoj cerebralnoj, nešto zahtjevnijoj prozi

Roman se sastoji od četiri poglavlja koja nam donose u prvom licu ispripovijedane fragmente iz svakodnevice dvadesetogodišnje studentice književnosti Iris Vegan i u svakoj od tih četiriju cjelina autorica na različit način pristupa pojmu identiteta. U prvom poglavlju Iris pomaže piscu pri pisanju bilježaka o predmetima iz ostavštine nepoznate mrtve djevojke. Pri tom poslu Iris samu sebe zatječe u pokušaju rekonstruiranja života i identiteta te djevojke na osnovu predmeta kojima se ona za života služila, neprestano se pitajući kriju li predmeti ključ osobnosti njihova vlasnika. Upoznavajući se sa piscem, Iris instinktivno izgovara izmišljeno, lažno ime, a kratko nakon toga i pisac priznaje kako s obzirom na karakter teksta i časopisa u kojemu će tekst izaći, on izabire izmišljeno ime kojime će tekst potpisati. Tako već na prvim stranicama tema identiteta i njegove fluidnosti i zamjenjivosti višestruko biva obrađena, što će stranice koje slijede još dodatno proširiti.
U drugom poglavlju Iris nas upoznaje sa svojim tadašnjim dečkom Stephenom (koji je od početka njihove osmomjesečne veze bio sklon tajiti stvari od nje, pogotovo one vezane za njegovu ličnost - motiv identitetne nedefiniranosti, fluidnosti!) i njegovim prijateljem, fotografom Georgeom. Nakon kraćeg nagovaranja George snima seriju Irisinih fotografija, a jedna od njih kasnije bez njezina znanja postaje dijelom vrlo uspjele izložbe. Ispostavlja se da se radi upravo o fotografiji kojom je Iris bila ponajmanje zadovoljna jer u njoj samu sebe ne uspijeva prepoznati, čime osim opetovanja nedefiniranog junakinjinog identiteta, autorica apostrofira i onu vječnu i neizbježnu opreku između našeg poimanja sebe samih i tuđeg dojma i slike stvorene o nama.
Treće, ujedno i najmanje zanimljivo poglavlje, odigrava se u bolnici gdje Iris zbog učestalih jakih glavobolja provodi nekoliko tjedana u društvu ekscentrične gđe M. i mentalno oboljele gđe O., višestruko podvojene ličnosti koja "nije bila jedna osoba, bila je mnogo ljudi i nitko nije znao tko je ona u određenom trenutku", a koja autorici služi za tematizaciju multipliciranog identiteta. U završnom, najobimnijem poglavlju, autorica se bavi temom zamjene identiteta i to kroz Irisino noćno prerušavanje u muški lik (Klaus) iz novele koju prevodi za profesora Rosea (s kojim stupa u kratku intimnu vezu), a zamjena identiteta za Iris ovoga puta znači i promjenu percepcije stvarnosti. Naslovljavanjem glavne junakinje anagramom vlastitog imena autorica se poigrava još i identitetom autora i njegovim odnosom naspram nosećega lika (posredovanog, ne zaboravimo, u prvom licu jednine!), čime dodatno usložnjava tekst i otvara nova pitanja.
Četiri rukopisne dionice od kojih je roman sastavljen nelinearno su ispripovijedane; događaji se ne nadovezuju jedan na drugi ali završno poglavlje zbivanja povezuje i od rukopisnih (i događajnih) krhotina stvara cjelinu. Radnja je premrežena situacijama u kojima junakinja svoje postupke osjeća kao tuđe, a u vlastitim dijelovima tijela (ruke, prsti ...) ne prepoznaje svoje. Ta su neprepoznavanja tek bljeskovi, ali prilično učestali i odražavaju junakinjinu alijeniranost od sebe same, posebno naglašenu u repetiranim situacijama suočavanja s vlastitim, neprepoznatim odrazima u ogledalu ili kakvom uličnom izlogu. Identitetna nekonzistentnost i fluidnost najčešći je motiv u romanu, a može ga se iščitati čak i u načinu izlaganja priče - junakinja događaje prepričava u prvom licu, ali bez izraženije introspekcije, kao da priča o nekome drugome, što i sama potvrđuje iskazom da se "osjeća poput lika iz neke farse". Prethodnu tvrdnju junakinja dodatno proširuje tvrdnjom "kako je postala promatrač vlastitoga čina, jedan od šokiranih gledatelja, kao da je izašla iz svoga tijela i posmatra vlastite postupke" pa se zbog toga veći dio rukopisa svodi na prepričavanje postupaka i iznošenje dojmova i zapažanja, s tek rijetkim pokušajima analize uzroka, povoda i motivacije vlastitog djelovanja. Autorica time postiže otvorenost za različita tumačenja, ali i stanovitu nedefiniranost, fluidnost i nedorečenost, kao da identitetnu nekonzistentnost svoje junakinje Siri Hustvedt nastoji pripisati i vlastitome tekstu. A koji neprestano izmiče i klizi ... te naprosto vabi na opetovano iščitavanje.



___________________________________________________________________


Pučina sna

godina izdanja: 2003.ocjena:
autor: Marko Luka Zubčićizdavač: Celeber

Pubertet je životno razdoblje u kojem se svaki mladi čovjek suočava sa spolnošću, postaje svjestan vlastite smrtnosti, ali i spoznaje mnoge oblike pokvarenosti i nesavršenosti svijeta "odraslih". Uslijed toga i još mnogočega drugog unutar mlade individue dolazi do emocionalnog i mentalnog kaosa, a javlja se i mnoštvo pitanja, na koja odgovore većina običnih smrtnika do kraja svog životnog puta pronaći neće. No, oni rijetki, lucidniji, koje krasi pozitivna produktivna radoznalost odgovore traže kroz vlastitu kreativnost. Jedan od njih mladi je Riječanin Marko Luka Zubčić, šesnaestogodišnjak čiji je roman-prvijenac upravo pred nama...

Marko Luka Zubčić jedan je od onih mladaca koji umjesto da blentavo bulji u TV gluparije tipa Story Super Nova, zamislite - čita... što mu nije dosta nego još i piše!!! On čita, naravno, štošta drugo povrh školskim mu programom nametnute obavezne lektire, a iz knjiga što čita on u tekicu zapisuje zanimljive mu pasuse koji naknadno postaju sastavni dijelovi njegova vlastitog proznog rukopisa. Šesnaest godinica mu je tek (neću vas pitati što ste u njegovim godinama radili), a već se može pohvaliti kako nagradom Goranova proljeća za mlade pjesnike tako i prvim objavljenim romanom!!!
Radi se o knjizi naslovljenoj Pučina sna, inače napisanoj još prije tri godine kada je Marku Luki bilo jedva trinaest, a knjiga je ustvari prva iz proznog ciklusa sastavljenog od 5 već napisanih romana. Pučina sna obuhvaća dvije cjeline; prva je naslovljena Ulica kroz moj prozor dok druga nosi naslov Neka druga mjesta. Svaka od spomenute dvije cjeline sastoji se od više samostalnih priča koje povezuju zajednički likovi, ali koji zadržavajući svoje ime mijenjaju svoje osobnosti, zanimanja, socijalne i druge statuse od priče do priče. To je za čitatelja naravno poprilično zbunjujuće, ali na kraju knjige, u epilogu, sve pomalo sjeda na svoje mjesto, pa vam ostavljam da to sami čitanjem dokučite.

Prva cjelina Ulica kroz moj prozor sastavljena je od četiri kraća prozna uratka i donosi nam priču o Claire, bivšoj prostitutki koja nakon svoje smrti biva poslana na Zemlju da odabranim pojedincima pomaže u dvojbama i problemima koje im nameće svakodnevni životni tijek. Zatječemo je kako u Lisabonu pokušava pomoći piscu Martinu da davno izgubljenu inspiraciju pronađe prateći Sofiju, svoju ljubavnicu iz mladosti koja ga se više i ne sjeća, a za kojom i dalje beskrajno žudi. Paralelno otkrivamo i kako Bog sa svojim pomagačima život svake ljudske jedinke upisuje u zasebnu knjigu koja tako postaje dijelom Nebeske Knjižnice, a dobivamo i uvid u jednu dionicu Claireine životne knjige.

Druga prozna cjelina Neka druga mjesta sastavljena je od deset zasebnih priča sa po jednim nosećim likom u svakoj, a koji su svi odreda obilježeni traumama i životnim tragedijama (najčešće su to narkomani, alkoholičari, prostitutke i slični propali karakteri). Cjelina je konstruirana na short-cuts principu i likovi prelaze iz priče u priču, u svakoj zadržavajući svoje ime, ali mijenjajući osobnost, da bi se u epilogu svi okupili na jednom mjestu, a pažljiv i strpljiv čitatelj napokon bio nagrađen konačno sklopljenim mozaikom.

Osnovna je karakteristika obje prozne cjeline sugestivna mračna onirična atmosfera beznađa i besperspektivnosti. Likovi su svi do jednog gubitnici, autsajderi u utakmici koju životom nazivamo, a stranice obiluju ubojstvima, overdoseima, samoubojstvima i drugim morbidnostima. Fabula je zanemarena i gotovo se može reći da je i nema što je i razumljivo budući da se radi o štivu onirične atmosfere sa osnovnom premisom o nedjeljivosti sna od jave, odnosno snu kao sastavnom dijelu života, ništa manje važnom od dionica proživljenih u budnosti. Upravo stoga usuđujem se ustvrditi kako je vjerojatno najveći uzor Zubčić pronašao u Davidu Lynchu, najvećem filmskom oniristu koji je također fasciniran i zaokupljen tamnom stranom ljudske psihe, ali i Ljepotom koja toj tami ne dozvoljava da prevlada i koja sa njom vodi neprestanu bitku. Pučina sna vrvi od literarnih citata, ali unatoč zamjetnoj autorovoj načitanosti ipak bih zaključio da su na Zubčića veći utjecaj imali glazba (posebice Tom Waits i Cave, ali i Smashing Pumpkins, The Cure ili Placebo) te filmovi (poput Trainspottinga i Pulp Fictiona, ili pak Wendersova Neba nad Berlinom, ali neizostavno i Schroederove Barske mušice) od proze Poea, Carvera, Bukowskog i Fantea, poetike kojih također ipak ne možemo, a da ne istaknemo kao prepoznatljive referentne točke. Međutim, tekst je nerijetko zagušen pretjeranom citatnošću te se čak dade zaključiti kako određene dionice postoje samo kako bi ih autor iskoristio za ubacivanje efektnog citata nekog dragog mu književnika. Stječe se dojam da fabula Zubčiću služi samo kao nužan okvir da kroz njega niže pitanja (poput npr. Što sam ja kad se usporedim sa Svemirom?, Zašto biti netko u svijetu u kojem biti netko ne znači baš ništa? i sl.) koja se, sasvim je razumljivo, kod samosvjesna i inteligentna mladića poput njega neizostavno javljaju i odgovore na koja on svojom prozom pokušava pronaći. No, moje je mišljenje da ih ne bi trebao iznositi takvom eksplicitnošću i u tolikoj mjeri jer tako postaju strano tijelo unutar teksta, a osim što smanjuju čitljivost i prohodnost, rukopisu zbog njih prijeti etiketa tendencioznosti i pretencioznosti.

No, iako ih se ne bi smjelo zanemariti autorova mlađahna dob ipak sve spomenute zamjerke baca u sjenu, a naročito iz razloga što je Zubčićeva darovitost uistinu neosporna, a najvidljivija je u čestim proplamsajima poetičnosti, što nas podsjeća na već spomenutu prije tri godine dodijeljenu mu nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike. Također treba istaknuti i pohvaliti iznimno zanimljivu rascjepkanu kompozicijsku strukturu, posebice onu prve rukopisne cjeline (Ulica kroz moj prozor) koju inače smatram zaokruženijom i uspjelijom. Dodatne pohvale autor svakako zaslužuje i već spomenutim uspješnim dočaravanjem iznimno sugestivne i dojmljive atmosfere.

Dakle, Zubi sada ne preostaje ništa drugo doli rad, rad, i samo rad, i to prvenstveno na razradi fabule, a kako je Pučina sna početni dio većeg proznog rukopisnog ciklusa i pretpostavljajući da je prva i napisana, osobno sam veoma znatiželjan pratiti razvojne pomake u prozama koje će Pučinu sna slijediti.

Uvjeren sam da zaslugom Zubčićevog nakladnika (Celeber) na njih nećemo morati dugo čekati, a Zubi poručujem da nikako ne odustaje jer je već sada kvalitetom nadmašio mnoge po godinama i spisateljskom stažu iskusnije kolege.

KRITIKA : Krešimir Pintarić - 'Ljubav je sve' (Profil, 2005.)


'Playstation baby', 'Djeca Patrasa', 'Virusi', 'Tri života Tonija Longina', 'Ljubav, struja, voda & telefon' ovogodišnji su romaneskni izdanci domaće proze koji se svi redom bave ili se bar tematski i motivski dotiču veze dvoje ljudi (bračne ili ljubavne) koja je u krizi ili čak pred raspadom. 'Ljubav je sve', nova knjiga Krešimira Pintarića, svakom je svojom stranicom posvećena nečemu dijametralno suprotnom - ljubavnoj vezi koja je u zenitu, koja odiše nepomućenom idilom, stabilnošću i harmonijom te je svjetlosnim godinama daleko od i najmanje naznake krize. U kontekstu recentne domaće proze svakako možemo reći da se radi o kuriozitetu. Međutim, sjetimo li se da veći dio Pintarićeva opusa otpada na poeziju (tri pjesničke naspram jedne prozne zbirke) stvari postaju jasnije.

Za razliku od proze, poezija je podatnija za dočaravanje ljubavne harmonije i mnogi su pjesnički opusi (pa jednim svojim dijelom i Pintarićev) prepuni tematizacije upravo ljubavnog sklada, emocionalnog zanosa i idile među ljudima koji se vole. Poezija kao da je (cyber-generacija bi rekla: 'po defaultu') predodređena za takvu vrstu autorskog iskaza, dok kod proze to ipak nije tako. Proza teško trpi beskonfliktnost, nepomućenost i sklad. Proza, a roman pogotovo, traži neizvjesnost, ona nasušno treba radnju koja vodi od točke A do točke B sa neizostavnom preprekom koja se na toj ruti pred protagonista postavlja, a koji kroz njezino savladavanje doživljava katarzu te se oblikuje ili čak i mijenja. No, Krešimir Pintarić je mudro prepoznao kako bi u eri posvemašnjeg cinizma, netrpeljivosti, ljudske nezajažljivosti i rasapa vrijednosti, a što su sve karakteristike vremena u kojima živimo, prozni prikaz jedne nepomućene ljubavne harmonije mogao unijeti dašak osvježenja, pa čak i začudnosti.

Ipak, premda 'Ljubav je sve' veliku pažnju pridobiva upravo svojom tematskom različitošću, poznavateljima Pintarićeva pjesničkog opusa ta knjiga ipak neće donijeti mnogo nova. Tomu je tako iz razloga što se u slučaju 'Ljubav je sve' radi o reciklaži, odnosno svojevrsnom transferiranju jednog dijela stihova iz njegove pjesničke zbirke 'Divovski koraci' u prozni izraz. Pintarić ustvari kao da veli: 'Ne želite čitati moju poeziju? Ne morate, nema problema - prepakirat ću je u prozu, CV ću si podebljat novom bibliografskom jedinicom, a i honorarčić će svakako dobro doći''. No, osim takve ironizacije čitateljskog zazora od poezije, moguć je i puno ciničniji zaključak kako se radi o njegovom konačnom priznavanju uzaludnosti i odustajanju od bavljenja poezijom. Nadajmo se ipak da nije tako jer je Pintarić kao pjesnik puno zanimljiviji od Pintarića prozaika.

Dakle, 'Ljubav je sve' iz muškog ugla tematizira harmoničan ljubavni život dvoje urbanih tridesetogodišnjaka. Svako je poglavlje tematski zaokruženo i bavi se pojedinim aspektom zajedničkog života jednoga para civiliziranih i liberalnih tridesetogodišnjaka koji svaki eventualni nesporazum izglade razgovorom, svoju vezu temelje na posvemašnjoj ravnopravnosti i uvažavanju međusobnih razlika, a uzajamna im je ljubav važnija i jača od svega. Pintarić se pri profilaciji likova svjesno ograničava isključivo na njihovu intimu, na njihovo emocionalno doživljavanje životnog realiteta kojega dijele i komentiranje događaja u kojima zajednički sudjeluju. Pri tome on koordinate kuhinja-dnevni boravak-spavaća soba gotovo i ne napušta, ne otkrivajući nam čak niti profesiju i imena svojih golupčića, dok ukotvljenost u 'danas i ovdje' spoznajemo tek putem TV emisija koje komentiraju ('Nedjeljom u dva') i suvremene glazbe koju vole. Elem, ljubav je ta koja određuje njihovu zbilju i osmišljava im egzistencije, dok stvarnosti (političke, ekonomske, društvene, socijalne ...) oni kao da gotovo i nisu svjesni, a takvim postupkom Pintarić cjelokupnom korpusu tzv. stvarnosne prozne matrice u Hrvata kao da pokazuje prst srednjak (ili barem figu).

Protiv saharinskog učinka povremene patetike i pretjeranog sentimentalizma Pintarić se uspješno bori izdašnim dozama duhovitosti i (auto)ironije , a izrazita uvjerljivost i neposrednost dijaloga (kojima se na korak približio Robertu Perišiću) predstavljaju najjaču stranu njegove proze. No, bilo da govori o odnosima s roditeljima, stavu spram braka i roditeljstva, međusobnim osjećajima, različitim preferencijama i ukusima, feminizmu ili pak seksu, njegovi monološki iskazi redovito poprimaju prevladavajuće esejističke značajke te je 'Ljubav je sve' prije zbirka eseja/kolumni na temu muško-ženskih odnosa, nego roman. A gotovo svim kolumnama sudbina je jednaka - jednokratna upotreba i brzo potonuće u zaborav.

Ni 'Ljubav je sve' drugome se, nažalost, ne treba nadati. No, vratimo li se Pintarićevoj poeziji sjetit ćemo se 'da ženu koju voliš nikada ne smiješ prestati zavoditi', i upravo ćemo u tim stihovima prepoznati upotrebnu vrijednost ove i svih ostalih Pintarićevih djela. Pošteno! Reč da bi rekel ...

(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2005.)

kritike


Evo nekoliko tipova kritika objavljivanih na blogovima. Kod svih kritičara zamjetna je argumentirana kritičnost, čvrstoća stava i upućenost u hrvatsku književnu scenu tj. suvremeni kontekst. Jedan piše nešto 'neozbiljnije' (no jednako dobro i argumentirano) i ne libi se upotrijebiti kolokvijalni jezik, pa i sleng kako bi opisao to što želi. Drugi je nešto tradicionalniji i, reklo bi se, književno-teorijski potkovaniji. Međutim, obojica jasno iznose svoje procjene vrijednosti novoobjavljenih književnih djela. Uz same kritike priloženi su i komentari na kritiku odnosno djelo koje je izvrnuto kritici. Podcrtao sam dijelove rečenica na koje treba obratiti pozornost. (mk)


Jurica Pavičić: "Kuća njene majke"

Pfu, ne znam sto bih rekao o ovom romanu. napokon malo bolja paviciceva knjiga, a opet stara plicina u prici koja je mogla biti dramaticnija s obzirom na temu. u svakom slucaju dramaturski dobro poslozeno, s jednom iznimkom. glavno otkrice knjige, glavni preokret, predvidljiv je najkasnije nekoliko strana prije samog otkrica tako da nema efekta. sam trokut na kojem se temelji prica je dobro zamisljen, ali sve oko njega je podigrano. atmosfera splita i splitskog predgradja je opisana u klisejima, takodjer i epizode o zupnikovom boravku na otoku. medju likovima se ne osjeca strast iako je ona temelj glavnog odnosa itd.

JURICA PAVIČIĆ: "KUĆA NJENE MAJKE"

Zanimljivost: * * *
Stil: * *
Prica: * * * *
Iritira: prica stalno stremi dublje, u cackanje po drami izmedju glavnih likova, ali to se ne desava. motivi i reakcije likova na velika zivotna otkrica i promjene opisani su letimicno
Dobre strane: knjiga se lako se procita, shvatljiva je i manje bistrim citateljima, pavicic nece zabrijati u neki ego trip koji treba pokazati kako je on vjest pisac i stilski razbarusen
Preporuke: ako ste na moru ili vam je ubitacno dosadno, otidjite do kioska gdje je jos ima kupiti, pa rijesite jedno popodne ili vecer u samozaboravu
Posebne napomene: knjiga podsjeca na romane tipa polagana predaja gorana tribusona. mozda vam to bude dobar putokaz

- 13:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
? kako ti se da toliko citati ;) (susjed 31.07.2005. 12:53)
? 'Polagana predaja' nešto je sasvim drukčije, ni po čemu nalik na ovo... (Knjiški moljac 01.08.2005. 08:36)
? ma da, something completely different. plitko ko i jurica pavicic. neka satro generacijska prica koju mi androidi iz drugih generacija kao ne mozemo shvatiti. to slusam zadnje tri godine. da mozda ne pusis i pavlicica. (Knjizevni terorist 03.08.2005. 02:14)
? ne pušim Pavličića, dosadan je, predvidljiv, mlak, ljigav... a uopće ne kužim iz kojih si razloga povukao paralelu između "polagane predaje" i "Kuće njene majke" ?!? (Knjiški moljac 03.08.2005. 10:07)
? razlike su u nijansama. ni jedan ni drugi ne zahvacaju ispod gole price. i to je to (Knjizevni terorist 06.09.2005. 20:42)

______________________________________________________

ajmo

Svaki se dan miču, reče djevojčica, jedna iz skupine školaraca što su ušli na stanici Savica kako bi se zaputili na Interliber. Mislila je na prizor što se ponavlja svakoga dana, naime na stado krava (ovdje u društvu pjesnika Alojza Majetića) što pase na obali Save, jednoga su dana na istočnoj strani, drugoga na zapadnoj. Svaki se dan miču, sad ponavljaju i druge djevojčice smijući se.

Žena u pepita kaputiću, crnim hlačama i modernim tenipelama stoji na stanici u Središću i rukom prelazi po potiljku, poravnava svoju crvenkastu, kratko podšišanu kosu. Dakako, to je besmislena radnja. Malo poslije prestane, pa opet počne, poravnava kosu, nastoji prekriti 'zaležalo' mjesto. Besmisleno, besmisleno, ali puno pravilnosti pa počnem brojiti ne bih li ustvrdio pravilnost razmaka između češljanja i mirovanja. Dvadeset sekundi. Dvadeset sekundi borbe protiv besmislenosti, i potom poraz.


fric, uporno iza ponoći

Iza mene u tramvaju desetogodišnji dječak (naočale, kao i F.) sjedi u majčinu krilu i naglas razmišlja:
1. Zašto je izumrla ptica dodo, je l' zato što je nestalo skakavaca?
2. Negdje sam pročitao da neke životinje ubijaju tako da im zabiju tanku šipku u grlo i puste ih da iskrvare.
3. Zar ne bi policija trebala reagirati kad vide da netko tuče životinje?
4. Kako to ljudi ne mogu naučiti? Tu jedino pomažu palica, bič i šiba. Jedino im se tako to može utuviti u glavu.
5. Mislim da se sve može riješiti jedino silom.
6. Na primjer ova žena (pokazuje na staricu koja je kod Kvatrića pokušala potrčati ali je pala između dviju tramvajskih pruga – prilaze joj dvije djevojke, pomažu joj da se digne i kupe njezine rasute stvari: salatu, kruh…), da je to bio ranjeni pas, misliš li da bi mu pomogli, da bi mu netko pritrčao pomoći, je li, majko? Ne bi.

zapisao: fric

ajmo!

Kad pogledam kroz prozor okružuje me, uglavnom, zelenilo u različitim tonovima. U daljinu se pruža svjetlozelena trava, tamnozeleno lišće drveća i grimizno zeleni borovi u nizu.
Tu sliku upotpunjuje šarenilo raznolikog cvijeća koje daje osjećaj mira i usklađenosti .
U cijeli se taj pogled uklapaju i male voćke čiji plodovi primamljuju svojom sočnošću .
Kuće, jedna preblizu drugoj, ostavljaju dojam nereda dok sunčeva svjetlost baca sjenu na staru, istrošenu cestu.

Promatrajući svijet koji me okružuje pojavio se osjećaj radosti, ali i straha...

Adrijana

Hm, slabo komentirate. Znam da vam to ide. I nitko vam neće zamjeriti argumentiranu kritičnost. Barem da svaki dan netko nešto komentira ili stavi novi prilog - tako blog postaje zapažen i registrira se na matičnoj stranici blog.hr. Tko ne pije kavu neka umjesto pauze za coffee & cigarettes napiše tekst!pozdrav!

mk

Tko je promijenio boju? Dobro je da netko ima drugačiji ukus - zelena je pravo osvježenje!

fric

Sjedim u tisini i razmisljam. Zivot je neobicno prolazna stvar! Danas ovdje, sutra ondje... I ne osvrnes se i vec si na kraju puta. Gledam po sobi, trazim salicu sa cajem. Ali uzalud je nadjoh, prazna je. Vec se satima zibam u naslonjacu. Mislim da razbijam glavu razmisljajuci o glupostima. Evo, vec svice. Pa zar sam stvarno cijelu noc provela ovdje i ovako?! Kako, zasto? Onda zbunjena, razgovarajuci sama sa sobom, pruzim jedan dugi, sumorni pogled prema prozoru. Lijepa hrastovina, cista stakla... Mama se stvarno potrudila i dobro ih izglancala. Lijep prizor - budjenje, iako tmurnog ipak preljepog, jesenskog dana. Ali kad bolje pogledam... Ma to je varka! Iza te slike mira i spokoja moje sobe, s druge strane ovog ogromnog hrastovog prozora, pravi kaos. Sukob magle s prvim vozacima na cesti, borba vjetra sa jutarnjom tisinom. Grozno! Ne zelim biti tamo. Ni najmanje. Ovdje mi je tako lijepo...
Da... Zivot je stvarno cudna stvar! I sam taj pogled kroz prozor... Samo je jedan od mnostva cudnih sastavnica moga zivota. Boli me glava dok ga gledam. Jel' ta bol uopce dolazi od glave? Ili je to srce, dusa...? Sav taj jal, zavist. Mrznja, bijes. Ma vidi li to itko? Pogledajte kroz prozor! Nagnite se malo, naculite usi. Grozno! To je stvarno grozno! Dok tako sjedim, u tisini svoje sobe, razmisljajuci o prolaznosti, o cudnovatosti, o zbunjenosti moga zivota, gledam u taj prozor. Taj otvor prema surovoj vanjstini ovoga svijeta. I vidim potpuno drugu sliku. Drugaciju, opsirniju... Puno, puno ruzniju od one u mojoj glavi. I to me zbunjuje. Plasi. Ma zaboravi, luda glavo! Ne razmisljaj vise o tome, skreni pogled negdje drugdje. Trazi tu svoju salicu caja... Ah evo je. Al' zaboravih da je prazna.
Ma pusti sad to! Da, da... Zivot je stvarno nesto posebno! Moj zivot, tvoj zivot... Razlika, a ipak slicnost. Tko zna... Mozda je tvoj prozor ljepsi ili cistiji od mog... A mozda je samo drugaciji. Ipak, nema svatko prozor od hrastovine. E to je luksuz! Toplina sobe, mekana deka... Ovdje mi je tako lijepo. Mirna sam i bezbrizna. I zasto onda da razmisljam o svemu ovom? Ne moram, necu! Zaboravi na to, luda glavo! Spavaj sad, odmori se! A pogled kroz prozor ostavi na razmisljanje nekom drugom pomucenom umu.


JASMINA

Barijera koja nas odvaja od stvarnosti, od vanjskog svijeta.
Sjedim iza svoga prozora i gledam na svoj grad. Tmurno jesenje, hladna kiša
su kao dodaci ovoj bijedi koja vlada. Umorna lica, praznih pogleda ulaze i izlaze iz tramvaja.
Svaka briga, svaki očaj ima svoje tijelo. Strah poput magle proširio se ulicama. Kriminal raste, Zapad dolazi. Trgovci strepe nad blagajnom, zbunjeni lopovi vrše prekršaj. Siromašna bakica, s maramom na glavi u svom kutu u isto vrijeme sjedi svaki dan. Ispružila je svoju ruku, punu ožiljaka koji joj je život namjenio s nadom da če se netko osvrnuti i pokloniti joj pažnju..
Mladi čovijek s aktovkom u ruci prolazi kraj nje ne mareći za njezin očajni pogled.
Na drugoj strani žena u staroj jakni,teškog uzdaha, s malim plavokosim dječakom prelazi cestu. Majčinska topla ruka drži mrzovoljnog i tužnog dječačića. Žena srednje dobi, s teškom masnicom na oku, prilazi bakici, bez riječi, bez glasa s jasnom mišlju, vadi pet kuna i stavlja u te stare ruke. Pogled dječaka i bake se sudaraju. Jeli je njihova sudbina ista, jeli je njihov život isti? Neznam, ali znam da moj pogled s prozora ponekad izgleda ovako

Klaudija