likvidacija talenata

Bio je Badnjak, mama, tata i ja smo bili na putu prema crkvi. Išli smo na polnočku. Kad sam prelazila cestu, u blizini crkve, začuo se glasan zvuk motora. Zastala sam. Pogledala sam u desno, od kuda je dopirao zvuk motora.
Napokon se pojavio taj motor. Na njemu je bio Djed Mraz. Ili barem čovjek u odijelu Djeda Mraza. U ruci je držao bocu rakije i pio iz nje. A iz vreće, u kojoj bi trebali biti pokloni, izlazile su boce raznih alkoholnih pića. Razbijale su se čim bi dotakle tlo. Kad sam to vidjela, nisam mogla vjerovati svojim očima.
Počeo se sve više približavati. Odjednom se pojavio u mojoj blizini. Dok se približavao, ispijao je posljednje kapi rakije iz te boce i nije gledao ispred sebe. I tako je naletio na mene, „sasvim slučajno“, „u trenutku nepažnje“.
Kad je shvatio da je motorom prešao preko mene, stao je. Došao me pogledati. Kleknuo je pored mene i počeo me tresti te dozivati moje ime. Sav je bio u suzama. Ja sam napokon otvorila oči i vidjela mamu kako me budi. Trebalo mi je dosta vremena da se razbudim. A kad sam se napokon probudila, shvatila sam da je to bio samo jedan ružan Božićni san.

Dany

Prvi je dio radionice za nama, a kao rezultat tog mukomrčenja sutra izlazi Knjižuljak - knjižica s izborom tekstova napisanih na radionici,uglavnom priče i pjesme. Budući da je dj prigovorio da nitko nije napisao dramu, tj. da je stanje krajnje dramatično, u drugom polugodištu poradit ćemo i na tome. Žao mi je što nam se nije pridružio nitko iz A ili B razreda (a vjerujem da ima dobrih pisaca!) pa ih pozivam da nam se pridruže u 2. polugodištu. Danas sam razgovarao s našim ravnateljem koji je obećao puno podršku školskim kreativnim snagama - kaže da možemo izda(va)ti časopis, da postoji tehnička podrška za proizvodnju radio emisija (!) pa čak i snimanje FILMA (kamera, kompjuterski programi za obradu snimljenog materijala)! Pa eto, razmislite, možda vam je ovo prilika da započnete svoju radijsku ili filmsku karijeru! Eto, svašta bi se moglo. Ne će, tj. neće vas u tome valjda omesti Poštanski ili Novčano?!?
Bilo mi je lijepo družiti se s vama na ovim radionicama, nadam se i vama, bilo je odličnih tekstova, a ako smo nekoga malo više iskritizirali, valjda je i zaslužio ;)
To je nužno, jer bez kritičkog odmaka od pisanja nema ni dobrog pisanja.
Želim vam sretan Božić i kreativnu 2006. godinu!

mk

Ova lijepa sličica zimskog pejsaža uz moj tekst rad je Ivane S. iz 4. C1 - hvala joj! Original možete vidjeti u njihovom lijepo okićenom razredu.

Dan kao i svaki drugi! Stojim na stanici već četrdeset minuta i čekam autobus koji tako rijetko vozi. Hladno mi je! Gužva je, kao i svaki dan. Stojim po strani i gledam hoće li naići netko poznat. Promatram ljude! Pokraj mene stoji neka cura – sigurno ide u prvi srednje.
Počela mi je ići na živce ova glupa gužva i ovi ljudi koji stalno nekamo žure, viču ili se smiju - kao da nešto može biti smiješno u ovoj prohladnoj i tako depresivnoj večeri. Promatram tu neobičnu djevojku. I ona je bila sama baš kao i ja. Na leđima je imala veliku školsku torbu, za koju su ljudi žureći neprestano zapinjali. Pomislih: «Kako je glupa! Zašto se jednostavno ne pomakne.» U toj žurbi gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li, čak se nitko nije ni potrudio ispričati se.
Autobusa već dugo nema i nastala je velika gužva.Ljudi su nervozno tapkali, šetali gore-dolje, svako malo pogledavajući na sat. «Jedva sam čekala da odem doma, a autobus, naravno, kasni! Zašto bi ga baš sad bilo kad ja silno želim doma?» - pomislih.
Djevojka s velikim ruksakom je i dalje samo stajala, ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina mirnoća. Stajala je i gledala negdje u daljinu, kao da joj je svejedno hoće li bus kasniti deset minuta ili dva sata. «Sigurno ju je dečko ostavio ili je dobila lošu ocjenu!... I što, zar je to razlog da padne u depresiju i izgubi kontakt sa svijetom? »
Upravo u tom trenutku, još jedan od prolaznika koji se zatekao ondje (i zapeo za ruksak), pretvorio je djevojčinu mirnoću (a vjerojatno i strpljenje) u životinjski bijes.
-Zašto, kvragu,svatko od vas mora zapeti za prokletu torbu?! Nigdje nema autobusa, pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla. Svi su se okrenuli prema njoj i začuđeno je gledali. Neka joj se grupica, vjerojatno, vršnjaka počela glasno smijati i nešto dobacivati. Nevjerojatno je kako su neki još djetinjasti ma koliko god godina imali. Mrzim to! Užasno!
Obuzela me neka nelagoda i crvenilo je udarilo u moje obraze. Suosjećala sam! Zbilja jesam! Pa što onda ako cura ima problema i ako je malo poludjela? Svakome jednom pukne film.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom svijetu!-nastavila je- Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše želje i ono što vama treba!
Ti pogledi osude i zaprepaštenja, šaputanja i dobacivanja kao da su bila namijenjena meni. Osjećala sam se jadno. Posramljeno. Možda zato što sam imala osjećaj da i ja pripadam «tim ljudima». Bilo mi je žao cure. Na jednoj strani gomila ljudi,a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Ruke su joj podrhtavale,a niz obraze počele teći krupne suze. Skinula je ruksak s leđa i spustila ga na pločnik.
-Ajde, nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao mrava! Više nemam ruksak na leđima, sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao loptu, žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Ljudi su je i dalje zaprepašteno gledali, ne vjerujući u besmislenost situacije. Naravno, nije njima ovaj dan počeo loše.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala gledajući u prazninu svojim suznim očima
Onda je uzela svoj ruksak u ruke i polako počela odlaziti.
Ljudi su se odmah vratili svojim razgovorima ne obraćajući pažnju na maloprijašnji incident. Sve se opet vratilo na staro. Očigledno je kako nitko nije pokazivao razumijevanje. Sad sam je u potpunosti shvaćala. Ljudi znaju biti tako glupi! – pomislih – i potrčah za djevojkom. Učinila sam to totalno nesvjesno, gotovo nagonski. Zagledala sam se duboko u njene tamne oči i već osušene suze. Sramežljivo sam rekla "Sve u redu?". Pogledala me točno u oči, nasmijala se i jednostavno otišla.

Adrijana

“It’s no good trying to keep up old friendship. It’s painful for both sides. The fact is, one grows out of people, and the only thing is to face it. ”
Claude Mermet


Have you ever thought about life and how it’s constantly putting us in situations in which something has been given to us and then, later on, that same thing has been lost, stolen, in some mysterious way, simply taken from us!? Try to picture this. After 5 years of proving yourself at work, you finally get promoted. You’re happy! You are jumping out of your shoes from happiness! Of course you’re happy, you have to be. You have been waiting for this for 5 years and now it finally happened. Then imagine that one day, suddenly, out of nowhere, in your office comes this person, who is not just young and handsome (unlike you), but it’s also YOUR NEW BOSS. The next moment you are cleaning your desk, taking your stuff out of drawer… leaving your office for good. How do you feel now? Do you have something to say? And to whom? You see… That undefined feeling that’s growing somewhere deep inside of you, with each second more, is the same feeling you get when you lose a friend. It’s called helplessness. The worst feeling you can ever feel. Standing without a word, watching your beloved ones leave, turning their back from you… forever… And as you’re standing alone, in the dark street of your life, you are scared. Everything you believed in disappeared, burst in the air like a bubble made of soap. You thought you have finally found the person who understands you, loves you because of who you really are… You thought your friendship is strong like a rock and nothing, ABSOLUTELY NOTHING, can break it apart… But… Now, in the end of this road, you realize that’s not even close to the reality. It can’t be, otherwise you wouldn’t be standing here, sad and alone. Otherwise you wouldn’t be having this feeling like everything inside you is breaking apart as you’re watching them leave. Just like a window glass… I don’t know what’s with us, people, that we always want to fix things. Those that can be fixed, and even more often, those that can’t. Like… Why can’t we throw away a broken vase? We can’t save it anymore, it is ruined. Even after we repair it with super-fix glue, it will never be the same. It’ll have permanent marks that it has been broken once. Friendships are no different then vases; once destroyed, they can never be repaired again. So I think Mr. Mermet is right. If we’re aware of our situation, looking at the castle of our friendship that is slowly falling apart every day more and more, we shouldn’t be trying to find who is responsible for it. That can only bring us, as much as to that other person, more sorrow and misery than we need in our life. We deserve so much more.

JASMINA

“Tis better to have loved and lost
Then never to have loved at all.” (A. Tennyson)

As she opened her eyes, she saw that she was late. Again! She quickly got up from the bed, put some clothes on, grabbed her bag and ran out to catch the bus. While she was running, she noticed that she forgot her cell phone. She didn’t have time to go back. The bus was already on the station and about to leave. She jumped into the bus in the last second. As she barged, she pushed some old lady. She said that she’s sorry, but the lady kept on screaming about the politeness of young people. She rolled her eyes, not paying any attention to the old lady. As her eyes wondered around the bus, she noticed a cute boy at the opposite end of the bus. He noticed her, too. They spent a few minutes looking at each other. All of sudden, he started to make his way towards her. She got nervous, because she didn’t have any make up and she was dressed terribly. Obviously, he didn’t mind. When he got to her, he looked straight into her eyes and said: “Hi! My name is Mike. What’s yours?” She was petrified. He had the most beautiful brown eyes she has ever seen. “I’m Emma.” After that, they started to talk about the usual stuff. He was 18, and a grandaunt at the gymnasium. That suited her, because she was 17 and her school was near his. They both decided that they would miss their first classes and go grab a cup of coffee. During that coffee she felt like she knew him her whole life.
All of a sudden, he looked straight into her eyes and asked her: “Can I kiss you?” She was extremely surprised. Even greater surprise was when she heard herself answering: “Yes, I’d like that a lot.” He leaned forwards her and touched her lips with his. The feeling was sensational. She knew that this was the love at first sight. It took a lot while they‘ll meet day after. Tomorrow at the same coffee bar. The day after, while she was passing by that place, she remembered that she forgot her umbrella yesterday. When she walked in she almost fainted. There he was, hugging and kissing some other girl. She was crushed. All the love she felt for him, disappeared in a split of the second. But she knew one thing: “It’s better to love and get hurt, than never to have loved at all.”

DANY

Bilo je tmurno jesensko jutro. Tog jutra, u 10 sati se cijela poštanska škola trebala nači isprted Zagrebačkog Velesajma kako bi razgledala izloške Info, Interliber i Educa plus.
Daria je nakon dugog spremanja krenula na stanicu, te tamo napokon dočekala bus koji je nekoliko minuta kasnio, pa se brinula oko toga hoće li stići na vrijeme. Ali kad je stigla ispred Velesajma i vidjela da je tek 10 minuta do 10 sati, odahnula je i krenula prema mjestu gdje je stajao njen razred. Tamo su je čekale i njene prijateljice Antonia i Lucija. Najprije je otišla do Barbare po kartu, a onda do svojih dragih prijateljica.
Čim je došla, izljubile su se po njihovom starom običaju i počele razgovarati o tome kako će kasnije ići kod Lucije i kako će joj Daria pokušati popravit računalo. A onda im je Lucija pokazala ''dečka'' u kojeg je prije bila zaljubljena, te su komentirale njegov izgled i smijale mu se. Daria je dan prije pozvala svog bivšeg dečka Željka i njegovog prijatelja Vladimira da im se pridruže. Ali pošto je već bilo par minuta prije deset sati, Daria je nazvala Željka kako bi ga upitala gdje je i kada će otprilike doći. Na što joj je on odgovorio da će doći za petnaest do dvadeset minuta. Dogovorili su se, da će se naći negdje unutra, jer su one morale ući zajedno sa svojim razredom. I tako je došlo 10 sati i razrednik ih je uputio prema ulazu u Velesajam. Tako su i one ušle i polako razgledavale sve dok nisu došle do mjesta gdje je bio izložak CARneta, gdje je bilo nekoliko računala na kojima se moglo besplatno ići na internet. Daria je bila za jednim računalom na kojem je išla na web stranicu vip-a kako bi Željku poslala poruku da se požuri i da ju nazove kad bude ispred Velesajma. A Antonia i Lucija su gledale što ima novo u vezi Big Brothera. Nakon nekog vremena, kad im je to dosadilo, krenule su dalje. Došle su do paviljona Playbox gdje su bili vojnici i gdje je sve smrdilo po željezu. A onda su krenule prema izlazu, jer se Antoniji više nije dalo biti tamo. Prije nego što su pokušale izači, Daria je nazvala Željka da provjeri gdje je i kad će doći, a on joj je rekao da je ispred Velesajma i da samo još čeka jednu prijateljicu, te da će doći za 2 minute, otprilike.
One su ih čekale ispred ulaza, ali kad su tamo došle, i kad je Daria ponovo nazvala Željka on joj je rekao da su već ušli i da dođu do prvog paviljona. Daria je ušla u taj paviljon, sama, jer je Antonia bila već sva živćana jer nisu mogle pronaći izlaz. Željko je nakratko izašao i rekao im da postoje 2 izlaza. Jedan, tamo gdje je i ulaz, i drugi sa druge strane. Antonia je htjela na onaj drugi, a Daria i Lucija na onaj prvi, pošto je bio bliže. I zbog toga su se Antonija i Darija ''poriječkale''. Kad su napokon izašle Darija je rekla Antoniji da joj ona zbilja zna dići tlak, na što joj je Antonia rekla, da je i ona njoj digla živce. I tako je počela svađa.
- Kako si glupa!!!- rekla je Antonia Dariji.
- Ako sam ja glupa, onda što si ti??!- na to joj je odgovorila Daria.
- Ako si tako pametna, mogla si proći sa 5 ko' ja, a ne sa 3- Antonia Dariji.
- Pa ako si ti tako pametna, mogla si sama popraviti računalo, umjesto što sam ti ga ja popravila- Darija Antoniji.
- Pa dajte se cure smirite- izjavi Lucija kojoj je već dosadila njihova svađa.
- Ja sad idem doma umjesto kod Lucije- odjednom će Antonia
- Pa idi, baš me briga za tebe- odgovori joj Daria
I tako je Antonia otišla, namjeravajući prijeći cestu, ali nije mogla jer su prolazili automobili, pa je jedno vrijeme hodala po cesti, a onda nastavila pločnikom dok nije došla do autobusne stanice. Kad su Daria i Lucija došle do nje, Daria je samo produžila, a Lucija je otišla do Antonije.
- Antonija, jel se ti što ljutiš na mene- upita je Lucija.
- Ne na tebe, nego na onu kravu- uplakano će Antonia.
Lucija ju je pokušala nagovoriti da ide sa njima, ali ona jednostavno nije htjela.
Daria je u međuvremenu, došla do semafora i tamo čekala Luciju. Kad je došla upalilo se zeleno i prošle su na drugu stranu ceste i došle do stanice. Tamo su komentirale kako je Antonia preosjetljiva i kako joj se nesmije nista reći. Darija je bila svaživćana i htjela je zapaliti cigaretu, ali ko' za inat, upaljač nije htio proradit. Ali nakon nekog vremena, nakon što ga je vjerovatno po stoti put pokušala upaliti, napokon je proradio i brzo je iz svoje male bijele torbice izvadila cigaretu i zapalila je, kako bi se barem malo smirila.
Nakon nekog vremena došao je bus u koji su ušle i cijelim putem komentirale Antonijinu prgavost i Antonijin problem sa debljinom.
Od tog dana Antonia i Daria više ne pričaju. Svakodnevno se susreću u školi, u razredu, ali ne progovore ni jednu riječ. I tako je zbog jedne, sasvim bezvezne svađe, oko toga kroz koji su izlaz trebale izač, prekinulo jedno prijateljstvo koje dan danas nije obnovljeno.

DANY

SUKOB


Upravo je ovog trenutka jedan vojnik izgubio život, jedan crnac optužen zbog boje,
jedan terorist oduzeo nedužan život. Sukob je poput svakodnevnice. Naš prijatelj i
neprijatelj. Dio ljudskog života. Prati čovječanstvo od dana njegovog postojanja.
Ljudi se sukobljavaju zbog različitih razloga te često ne vide pravu istinu. Ponekad se pitam
da li hodam zatvorenih očiju ili se bojim istine. Trenutačno je moja duša u sukobu s razumom.
Razum kaže jedno a duša drugo. Na čiju stranu da stanem. Zašto Aristotel dok je objašnjavao razum nije objasnio rat koji ja vodim? Moje tijelo je poput bojišta. Moje su stanice ratnici, a moji organi tabori. Moje srce je moćno oružje, koje poput bombe otkucava. Razum i duša započinju svoju bitku. Tko će pobijediti? Tko će osvojiti ovo tijelo kao teritorij? To je sukob koji svakodnevno u meni vlada. To je bitka u kojoj nikad nema pobjednika.

Klaudija

Pozvala sam te na kavu.
"E, ne mogu, otišle pare na pekaru.", odgovorio si. Budalo! Uopće nije važna kava, važno je samo da smo zajedno. Zagledao si mi se u oči, kao da želiš da u njima vidimo koliko ti je žao. Nikada se nisi usuđivao izraziti riječima; samo dugi pogledi i kratki pozdravi dok si se vraćao iz pekare.
Jučer mi se dogodilo nešto neočekivano i htjela sam da ti prvi to saznaš. Čekala sam te pred školom, ali ti nisi dolazio. Padala je kiša i bila sam mokra do kože. "Oprosti, u pekari je bila gužva.", rekao si kasnije. U ruci si nosio buhtlu od čokolade. "Hoćeš?", pitao si. Ne. Neću glupu buhtlu, hoću razgovarati s tobom, reći ti toliko toga... Predbaciti ti toliko toga. Zagledala sam ti se duboko u oči. Šutnja te probadala i činila nervoznim, tebe, a još više i mene. Situacija je postala neizdrživa.
"Zašto od svega radiš toliku nauku?"
Zašto? Da ti kažem da me tvoja blizina izluđuje, da nije važno tko će što reći, samo da smo daleko od svega i svih, daleko od svake pekare. Ali i da me ubija tvoja šutnja, jer osjećam da ti nešto ne paše. Tako sam nesigurna u sve to, u sebe. Nešto nije u redu. Nečega me strah.
Da sam ti to rekla, bi li shvatio?
Ne odgovaram. Ionako bi mi rekao da sam prekomplicirana. Pa, čemu onda sve ovo? Već danima konstantno čekam da pokreneš to svoje pasivno biće i učiniš nešto... Nešto. A ti samo odlaziš od pekare do pekare i jedeš te iritantne, kalorične buhtle s čokoladom koje se već i meni gade.
Prolaze dani. Nema te u školi.
Beživotno sjedim u dnu učionice i tupim pogledom zurim u vrata. Čekam. Čekam da se vrata otvore i de uđeš u učionicu. Da unatoč svemu vidim tvoje znatiželjne plave oči i čujem tvoj gromoglasni smijeh. Nadam se da ćeš bar jednom doći na vrijeme, pa makar i s buhtlom od čokolade u ruci, da neće biti tišine pune uzaludnog iščekivanja, da ću bar ovoga puta ostati smirena u tvojoj blizini i time ne zakomplicirati situaciju.
Ali tebe nema. Znam najgore. Znam gdje si.

Shakespeare

Gledaš u mene,
tj. kroz mene ili pokraj.
Uopće me ne doživljavaš.
Ja ti govorim,
a ti navodno slušaš.
No zapravo sjediš nasuprot
mene i buljiš u mrlju na tepihu.
Pa nervozno kolutaš očima,
tu i tamo ispustiš koji zvižduk.
Promatram te i vidim kako
ispreplićeš prste od dosade.
Stvarno se trudim privući
barem malo tvoje pažnje,
ali mi ne uspijeva.
Ti si mislima kilometrima daleko.
Tko to zna?!
Možda ja tu pričam, a ti uživaš
na suncu Hawaia?!
Histerično vičem,
mašem ti rukama ispred nosa.
A ti me gledaš,
zapravo, uvjerena sam da
gledaš TV iznad moje glave
i blaženo se smješkaš.
Što je s tobom?!
Zar ti više uopće nije stalo?!
Uzalud se trudim.
Znam.
Vidim…

JASMINA

Dogodilo se to jednog sasvim bezveznog, crnog dana dok sam na sivoj stanici čekala bijeli autobus, vraćajući se iz žute škole. Bila je narančasta gužva, kao i uvijek, iako je već prošlo ljubičastih devet sati. Sjedila sam na srebrnoj klupici, a ispred mene je stajala neka smeđa cura-možda mojih godina, a možda i malo starija. Na leđima je imala veliku plavu školsku torbu, za koju su sivi ljudi, (ne znam kamo) žureći, neprestano crno zapinjali. U toj crnoj žurbi, gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li, spotiču li se ili štogod već...
Bijelog autobusa već dugo nema i nastala je dosta velika narančasta gužva. Sivi ljudi su nervozno tapkali, šetali gore-dolje, svako malo pogledavajući na svoj zlatni sat.
Smeđa djevojka s velikim plavim ruksakom je i dalje samo stajala, ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina bijela mirnoća. Stajala je i sivo gledala negdje u crnu daljinu, kao da joj je svejedno hoće li bijeli bus kasniti deset minuta ili dva sata.
Upravo u tom crnom trenutku, još jedan od sivih prolaznika koji se zatekao ondje (i zapeo za plavi ruksak), pretvorio je djevojčinu bijelu mirnoću (a vjerojatno i strpljenje) u crveni životinjski bijes.
-Zašto, kvragu, svatko od vas mora zapeti za prokletu plavu torbu?! Nigdje nema bijelog autobusa, pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla.
Obuzela me neka crna nelagoda i crvenilo je udarilo u moje žute obraze.
Sivi ljudi su je u bijelom zaprepaštenju gledali. Svi su odjednom modro stali, kao da je netko zaustavio ružičasto vrijeme.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom zelenom svijetu!-nastavila je-Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše srebrne želje i ono što vama treba!
Netko se usudio odgovoriti:
-Oprosti, molim te, ali da ne stojiš nasred modrog puta...
-Nasred čega?!Najbolje da se stanem na plavu cestu i čekam bijeli autobus! Onda bi svi vi bili sretni jer neka obična smeđa klinka ne bi remetila tok vaših zlatnih, savršenih života! Svi ste isti-sebični i sivo egocentrični.
Bilo je strašno. Na jednoj strani gomila sivih ljudi, a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Bijele ruke su joj podrhtavale, a niz crvene obraze počele teći krupne modre suze. Skinula je plavi ruksak s leđa i bacila ga što je dalje mogla.
-Ajde, nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao crnog mrava! Više nemam plavi ruksak na leđima, sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao žutu loptu, žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Sivi ljudi su je i dalje u bijelom zaprepaštenju crno gledali, ne vjerujući u besmislenost ljubičaste situacije.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala tako, s sivim prezirom u modrim očima prelazeći pogledom od čovjeka do čovjeka. Onda je uzela svoj odbačeni plavi ruksak, stavila ga na leđa, zagledala se u crnu daljinu i kao da ničega nije bilo; vratile su joj se hladnokrvnost i bijela mirnoća. Ružičasto vrijeme je opet vraćeno i sivi ljudi su nastavili sa svojim crnim tapkanjem i šetkaranjem kao da je netko izbrisao taj dio njihova siva pamćenja.
Ustala sam s srebrne klupice i prišla joj.
Ne znam otkuda sam smogla crvene hrabrosti za to.
Zagledala sam se duboko u njene tamne modre oči i već osušene plave suze.
Sramežljivo sam rekla "Bok".Taman kad sam skupila još crvene hrabrosti da se predstavim, čula sam kako netko zaziva moje narančasto ime. Okrenula sam se i ugledala prijatelja iz zelene osnovne škole. Brzo sam se okrenula tajanstvenoj smeđoj djevojci, no nje više nije bilo.


JASMINA