Barijera koja nas odvaja od stvarnosti, od vanjskog svijeta.
Sjedim iza svoga prozora i gledam na svoj grad. Tmurno jesenje, hladna kiša
su kao dodaci ovoj bijedi koja vlada. Umorna lica, praznih pogleda ulaze i izlaze iz tramvaja.
Svaka briga, svaki očaj ima svoje tijelo. Strah poput magle proširio se ulicama. Kriminal raste, Zapad dolazi. Trgovci strepe nad blagajnom, zbunjeni lopovi vrše prekršaj. Siromašna bakica, s maramom na glavi u svom kutu u isto vrijeme sjedi svaki dan. Ispružila je svoju ruku, punu ožiljaka koji joj je život namjenio s nadom da če se netko osvrnuti i pokloniti joj pažnju..
Mladi čovijek s aktovkom u ruci prolazi kraj nje ne mareći za njezin očajni pogled.
Na drugoj strani žena u staroj jakni,teškog uzdaha, s malim plavokosim dječakom prelazi cestu. Majčinska topla ruka drži mrzovoljnog i tužnog dječačića. Žena srednje dobi, s teškom masnicom na oku, prilazi bakici, bez riječi, bez glasa s jasnom mišlju, vadi pet kuna i stavlja u te stare ruke. Pogled dječaka i bake se sudaraju. Jeli je njihova sudbina ista, jeli je njihov život isti? Neznam, ali znam da moj pogled s prozora ponekad izgleda ovako
Klaudija
Post je objavljen 01.11.2005. u 15:03 sati.