Dogodilo se to jednog sasvim bezveznog dana dok sam na stanici čekala autobus,vraćajući se iz škole.Bila je gužva,kao i uvijek,iako je već prošlo devet sati.Sjedila sam na klupici,a ispred mene je stajala neka cura-možda mojih godina,a možda i malo starija.Na leđima je imala veliku školsku torbu,za koju su ljudi,(ne znam kamo) žureći,neprestano zapinjali.U toj žurbi,gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li,spotiču li se ili štogod već...
Autobusa već dugo nema i nastala je dosta velika gužva.Ljudi su nervozno tapkali,šetali gore-dolje,svako malo pogledavajući na sat.
Djevojka s velikim ruksakom je i dalje samo stajala,ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina mirnoća.Stajala je i gledala negdje u daljinu,kao da joj je svejedno hoće li bus kasniti deset minuta ili dva sata.
Upravo u tom trenutku,još jedan od prolaznika koji se zatekao ondje(i zapeo za ruksak),pretvorio je djevojčinu mirnoću(a vjerojatno i strpljenje) u životinjski bijes.
-Zašto,kvragu,svatko od vas mora zapeti za prokletu torbu?!Nigdje nema autobusa,pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla.
Obuzela me neka nelagoda i crvenilo je udarilo u moje obraze.
Ljudi su je u zaprepaštenju gledali.Svi su odjednom stali,kao da je netko zaustavio vrijeme.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom svijetu!-nastavila je-Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše želje i ono što vama treba!
Netko se usudio odgovoriti:
-Oprosti,molim te,ali da ne stojiš nasred puta...
-Nasred čega?!Najbolje da se stanem na cestu i čekam autobus!Onda bi svi vi bili sretni jer neka obična klinka ne bi remetila tok vaših savršenih života!Svi ste isti-sebični i egocentrični.
Bilo je strašno.Na jednoj strani gomila ljudi,a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Ruke su joj podrhtavale,a niz obraze počele teći krupne suze.Skinula je ruksak s leđa i bacila ga što je dalje mogla.
-Ajde,nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao mrava!Više nemam ruksak na leđima,sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao loptu,žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Ljudi su je i dalje u zaprepaštenju gledali,ne vjerujući u besmislenost situacije.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala tako,s prezirom u očima prelazeći pogledom od čovjeka do čovjeka.Onda je uzela svoj odbačeni ruksak,stavila ga na leđa,zagledala se u daljinu i kao da ničega nije bilo;vratile su joj se hladnokrvnost i mirnoća.Vrijeme je opet vraćeno i ljudi su nastavili sa svojim tapkanjem i šetkaranjem kao da je netko izbrisao taj dio njihova pamćenja.
Ustala sam s klupice i prišla joj.
Ne znam otkuda sam smogla hrabrosti za to.
Zagledala sam se duboko u njene tamne oči i već osušene suze.
Sramežljivo sam rekla "Bok".Taman kad sam skupila još hrabrosti da se predstavim,čula sam kako netko zaziva moje ime.Okrenula sam se i ugledala prijatelja iz osnovne škole.Brzo sam se okrenula tajanstvenoj djevojci,no nje više nije bilo.
Post je objavljen 18.11.2005. u 20:31 sati.