likvidacija talenata

Svi smo ih imali, svi smo ih probali i sve su proživjele istu sudbu.
Jasno nam je da one rastu na
policama, strpljivo čekaju, polako dozrijevajući i potajno žudeći za
mojim ili možda
tvojim prstićima i zubićima.

Kad dosade, kad postanu teške i moja usta bezvoljna skončat će na
ulici. I svi ćemo se
zabrinuti radi njihove sudbine, no dok žalimo, svjesno ili ne gazit ćemo
po njima gušit ćemo
ih, njihovo meso prikovat za oštre nokte maćehe ulice.

Znam, premda niste ništa rekli, niti ičim odali svoje misli, no smijete
se u sebi, bezuvjetno
osuđujete moja razmišljanja.

Posljedica toga je ona ugodna vatra u vama koja spaljuje vaš razum, a
vi živite u zabludi da
sitnice, poput ove, ne razbijaju vaše prepreke u životu. Na grafikonu
čovjekove evolucije VI
imate negativan predznak i VI imate strmoglav pad.

Moje riječi već blijede u vama, a ulica i dalje dobiva svoje staračke
pjege i ožiljke
modernog vremena. Ne želim ostvariti poruku da ih ne bacamo više na
ulicu niti na ikoje drugo
neprikladno mjesto već pitanje zašto to činimo.

Odgovor jest taj da nema odgovora, ako ga i ima on je sasvim nebitan. I
dalje ćemo se spoticati o
njih i dalje se ljutiti na njihov učinak na tek kupljenim cipelama i
dalje od sunca do sunca pa
čak i poslije.




bez potpisa, a zna se