14.30 sati. Dolazim iz škole. Umorna, ali ipak sa smiješkom na licu. Vani je 5°C i ne osjećam vlastito tijelo. Želudac mi javlja da je potpuno prazan. Zvonim na vrata i s nestrpljenjem očekujem ulazak u topli dom. Čujem samo lagano koračanje. To je kao i uvijek moj brat. Kretnjama brzine puža približava se ulaznim vratima. Smireno otključava vrata dok ja vani bjesnim. Otvaraju se vrata i docekuje me njegov bezbrižni osmijeh. Taj mi osmijeh dodatno podiže tlak. Kritiziram njegovu pokretljivost riječima: “Hoćeš da se ja smrznem dok se ti dogegaš do vrata?” Umjesto isprike zbog tog nehumanog ponašanja, dok još skidam cipele, krece bombardiranje pitanjima kao što su: “Kako je bilo u školi? Jesi dobila kakvu ocjenu? Što ste novo učili? Je li te itko išta pitao?…” Temperatura u mom tijelu sve više raste. Kako bih barem utažila glad, sjedam za stol i krecem ručati. Budući da moj brat zna kako i pas ima mira dok jede, privremeno prekida svoje bombardiranje pitanjima. Dva sata kasnije odmaram uz TV, gledajući svoju omiljenu sapunicu. Dežurni kriticar lagano ulazi u sobu i kreće sa svojim dobro poznatim monologom: “Ti nemaš ništa za učiti? Zanimljivo! Svaki dan cijelo popodne provedeš uz TV. Šta sutra imaš po rasporedu? Mogao bih te ispitati predmete koje imaš sutra. Mogla bi imati mnogo bolje ocjene kad bi svaki dan na učenje potrošila upola vremena od onog koje trošiš na gledanje sapunica.” Iz mene progovara obrambeni mehanizam i počinjem mu: “Ako mi misliš tu popovati, idi u drugu crkvu.” Kritičar je neumoljiv: “Ja ti želim samo dobro!” “Ti da meni želiš dobro pustio bi me da se odmorim i da odmorna idem učiti” – poručujem mu. Priča o njegovoj dobronamjernosti mi je već dobro poznata i potpuno me izbacuje iz takta. Počinju padati teške riječi s obje strane. Medjusobno nadvikivanje dovodi do grlobolje te prestanka svake komunikacije. Hoće li se situacija izgladiti? Iskustvo govori da hoće.
Nina Mendek
Post je objavljen 21.11.2005. u 16:16 sati.