Sjećanja su moja doživotna kazna
sva duža i teža.
Moje misli su moji vječni neprijatelji.
Moje je tijelo i danas beživotno.
Jutros su moji pogledi opet bili prazni,
jutros je moja svijeća na prozoru još uvijek bila ugašena.
Čemu moja pluća dišu, čemu moje srce kuca,
kad je moja duša još uvijek prazna.
I opet, danas, moje livade su bez cvijeća
I opet, danas, moje šume su bez lišća.
I opet, danas, moji snovi su bez cilja.
Moja bol jutros je bila još jača
teška i gorka poput smrti na umirućem licu.
I čemu sva ta obećanja
kad moje ruke sve što dodirnu- uništu.
i reče gavran nikad više...
Post je objavljen 30.11.2005. u 23:33 sati.