piše: bozzo
Zavezanih očiju
godina izdanja: 2004.ocjena:
autor: Siri Hustvedt
izdavač: Profil
Siri Hustvedt supruga je slavnog Paula Austera, a nakon čitanja njezinog debitantskog romana "Zavezanih očiju" (originalno objavljenog 1992. godine, poslije kojega je još napisala dva romana te zbirku pjesama i eseja) može se zaključiti kako njih dvoje povezuje puno više toga od zlatnog okova na prstiću i zajedničke adrese. U romanu "Zavezanih očiju" Siri Hustvedt upustila se u beletriziranje teme identiteta, odnosno njegove uspostave, razgradnje i zamjene, a roman je umnogome nalik onima iz pera autoričinog slavnog supruga, usmjeren publici vičnoj cerebralnoj, nešto zahtjevnijoj prozi
Roman se sastoji od četiri poglavlja koja nam donose u prvom licu ispripovijedane fragmente iz svakodnevice dvadesetogodišnje studentice književnosti Iris Vegan i u svakoj od tih četiriju cjelina autorica na različit način pristupa pojmu identiteta. U prvom poglavlju Iris pomaže piscu pri pisanju bilježaka o predmetima iz ostavštine nepoznate mrtve djevojke. Pri tom poslu Iris samu sebe zatječe u pokušaju rekonstruiranja života i identiteta te djevojke na osnovu predmeta kojima se ona za života služila, neprestano se pitajući kriju li predmeti ključ osobnosti njihova vlasnika. Upoznavajući se sa piscem, Iris instinktivno izgovara izmišljeno, lažno ime, a kratko nakon toga i pisac priznaje kako s obzirom na karakter teksta i časopisa u kojemu će tekst izaći, on izabire izmišljeno ime kojime će tekst potpisati. Tako već na prvim stranicama tema identiteta i njegove fluidnosti i zamjenjivosti višestruko biva obrađena, što će stranice koje slijede još dodatno proširiti.
U drugom poglavlju Iris nas upoznaje sa svojim tadašnjim dečkom Stephenom (koji je od početka njihove osmomjesečne veze bio sklon tajiti stvari od nje, pogotovo one vezane za njegovu ličnost - motiv identitetne nedefiniranosti, fluidnosti!) i njegovim prijateljem, fotografom Georgeom. Nakon kraćeg nagovaranja George snima seriju Irisinih fotografija, a jedna od njih kasnije bez njezina znanja postaje dijelom vrlo uspjele izložbe. Ispostavlja se da se radi upravo o fotografiji kojom je Iris bila ponajmanje zadovoljna jer u njoj samu sebe ne uspijeva prepoznati, čime osim opetovanja nedefiniranog junakinjinog identiteta, autorica apostrofira i onu vječnu i neizbježnu opreku između našeg poimanja sebe samih i tuđeg dojma i slike stvorene o nama.
Treće, ujedno i najmanje zanimljivo poglavlje, odigrava se u bolnici gdje Iris zbog učestalih jakih glavobolja provodi nekoliko tjedana u društvu ekscentrične gđe M. i mentalno oboljele gđe O., višestruko podvojene ličnosti koja "nije bila jedna osoba, bila je mnogo ljudi i nitko nije znao tko je ona u određenom trenutku", a koja autorici služi za tematizaciju multipliciranog identiteta. U završnom, najobimnijem poglavlju, autorica se bavi temom zamjene identiteta i to kroz Irisino noćno prerušavanje u muški lik (Klaus) iz novele koju prevodi za profesora Rosea (s kojim stupa u kratku intimnu vezu), a zamjena identiteta za Iris ovoga puta znači i promjenu percepcije stvarnosti. Naslovljavanjem glavne junakinje anagramom vlastitog imena autorica se poigrava još i identitetom autora i njegovim odnosom naspram nosećega lika (posredovanog, ne zaboravimo, u prvom licu jednine!), čime dodatno usložnjava tekst i otvara nova pitanja.
Četiri rukopisne dionice od kojih je roman sastavljen nelinearno su ispripovijedane; događaji se ne nadovezuju jedan na drugi ali završno poglavlje zbivanja povezuje i od rukopisnih (i događajnih) krhotina stvara cjelinu. Radnja je premrežena situacijama u kojima junakinja svoje postupke osjeća kao tuđe, a u vlastitim dijelovima tijela (ruke, prsti ...) ne prepoznaje svoje. Ta su neprepoznavanja tek bljeskovi, ali prilično učestali i odražavaju junakinjinu alijeniranost od sebe same, posebno naglašenu u repetiranim situacijama suočavanja s vlastitim, neprepoznatim odrazima u ogledalu ili kakvom uličnom izlogu. Identitetna nekonzistentnost i fluidnost najčešći je motiv u romanu, a može ga se iščitati čak i u načinu izlaganja priče - junakinja događaje prepričava u prvom licu, ali bez izraženije introspekcije, kao da priča o nekome drugome, što i sama potvrđuje iskazom da se "osjeća poput lika iz neke farse". Prethodnu tvrdnju junakinja dodatno proširuje tvrdnjom "kako je postala promatrač vlastitoga čina, jedan od šokiranih gledatelja, kao da je izašla iz svoga tijela i posmatra vlastite postupke" pa se zbog toga veći dio rukopisa svodi na prepričavanje postupaka i iznošenje dojmova i zapažanja, s tek rijetkim pokušajima analize uzroka, povoda i motivacije vlastitog djelovanja. Autorica time postiže otvorenost za različita tumačenja, ali i stanovitu nedefiniranost, fluidnost i nedorečenost, kao da identitetnu nekonzistentnost svoje junakinje Siri Hustvedt nastoji pripisati i vlastitome tekstu. A koji neprestano izmiče i klizi ... te naprosto vabi na opetovano iščitavanje.
___________________________________________________________________
Pučina sna
godina izdanja: 2003.ocjena:
autor: Marko Luka Zubčićizdavač: Celeber
Pubertet je životno razdoblje u kojem se svaki mladi čovjek suočava sa spolnošću, postaje svjestan vlastite smrtnosti, ali i spoznaje mnoge oblike pokvarenosti i nesavršenosti svijeta "odraslih". Uslijed toga i još mnogočega drugog unutar mlade individue dolazi do emocionalnog i mentalnog kaosa, a javlja se i mnoštvo pitanja, na koja odgovore većina običnih smrtnika do kraja svog životnog puta pronaći neće. No, oni rijetki, lucidniji, koje krasi pozitivna produktivna radoznalost odgovore traže kroz vlastitu kreativnost. Jedan od njih mladi je Riječanin Marko Luka Zubčić, šesnaestogodišnjak čiji je roman-prvijenac upravo pred nama...
Marko Luka Zubčić jedan je od onih mladaca koji umjesto da blentavo bulji u TV gluparije tipa Story Super Nova, zamislite - čita... što mu nije dosta nego još i piše!!! On čita, naravno, štošta drugo povrh školskim mu programom nametnute obavezne lektire, a iz knjiga što čita on u tekicu zapisuje zanimljive mu pasuse koji naknadno postaju sastavni dijelovi njegova vlastitog proznog rukopisa. Šesnaest godinica mu je tek (neću vas pitati što ste u njegovim godinama radili), a već se može pohvaliti kako nagradom Goranova proljeća za mlade pjesnike tako i prvim objavljenim romanom!!!
Radi se o knjizi naslovljenoj Pučina sna, inače napisanoj još prije tri godine kada je Marku Luki bilo jedva trinaest, a knjiga je ustvari prva iz proznog ciklusa sastavljenog od 5 već napisanih romana. Pučina sna obuhvaća dvije cjeline; prva je naslovljena Ulica kroz moj prozor dok druga nosi naslov Neka druga mjesta. Svaka od spomenute dvije cjeline sastoji se od više samostalnih priča koje povezuju zajednički likovi, ali koji zadržavajući svoje ime mijenjaju svoje osobnosti, zanimanja, socijalne i druge statuse od priče do priče. To je za čitatelja naravno poprilično zbunjujuće, ali na kraju knjige, u epilogu, sve pomalo sjeda na svoje mjesto, pa vam ostavljam da to sami čitanjem dokučite.
Prva cjelina Ulica kroz moj prozor sastavljena je od četiri kraća prozna uratka i donosi nam priču o Claire, bivšoj prostitutki koja nakon svoje smrti biva poslana na Zemlju da odabranim pojedincima pomaže u dvojbama i problemima koje im nameće svakodnevni životni tijek. Zatječemo je kako u Lisabonu pokušava pomoći piscu Martinu da davno izgubljenu inspiraciju pronađe prateći Sofiju, svoju ljubavnicu iz mladosti koja ga se više i ne sjeća, a za kojom i dalje beskrajno žudi. Paralelno otkrivamo i kako Bog sa svojim pomagačima život svake ljudske jedinke upisuje u zasebnu knjigu koja tako postaje dijelom Nebeske Knjižnice, a dobivamo i uvid u jednu dionicu Claireine životne knjige.
Druga prozna cjelina Neka druga mjesta sastavljena je od deset zasebnih priča sa po jednim nosećim likom u svakoj, a koji su svi odreda obilježeni traumama i životnim tragedijama (najčešće su to narkomani, alkoholičari, prostitutke i slični propali karakteri). Cjelina je konstruirana na short-cuts principu i likovi prelaze iz priče u priču, u svakoj zadržavajući svoje ime, ali mijenjajući osobnost, da bi se u epilogu svi okupili na jednom mjestu, a pažljiv i strpljiv čitatelj napokon bio nagrađen konačno sklopljenim mozaikom.
Osnovna je karakteristika obje prozne cjeline sugestivna mračna onirična atmosfera beznađa i besperspektivnosti. Likovi su svi do jednog gubitnici, autsajderi u utakmici koju životom nazivamo, a stranice obiluju ubojstvima, overdoseima, samoubojstvima i drugim morbidnostima. Fabula je zanemarena i gotovo se može reći da je i nema što je i razumljivo budući da se radi o štivu onirične atmosfere sa osnovnom premisom o nedjeljivosti sna od jave, odnosno snu kao sastavnom dijelu života, ništa manje važnom od dionica proživljenih u budnosti. Upravo stoga usuđujem se ustvrditi kako je vjerojatno najveći uzor Zubčić pronašao u Davidu Lynchu, najvećem filmskom oniristu koji je također fasciniran i zaokupljen tamnom stranom ljudske psihe, ali i Ljepotom koja toj tami ne dozvoljava da prevlada i koja sa njom vodi neprestanu bitku. Pučina sna vrvi od literarnih citata, ali unatoč zamjetnoj autorovoj načitanosti ipak bih zaključio da su na Zubčića veći utjecaj imali glazba (posebice Tom Waits i Cave, ali i Smashing Pumpkins, The Cure ili Placebo) te filmovi (poput Trainspottinga i Pulp Fictiona, ili pak Wendersova Neba nad Berlinom, ali neizostavno i Schroederove Barske mušice) od proze Poea, Carvera, Bukowskog i Fantea, poetike kojih također ipak ne možemo, a da ne istaknemo kao prepoznatljive referentne točke. Međutim, tekst je nerijetko zagušen pretjeranom citatnošću te se čak dade zaključiti kako određene dionice postoje samo kako bi ih autor iskoristio za ubacivanje efektnog citata nekog dragog mu književnika. Stječe se dojam da fabula Zubčiću služi samo kao nužan okvir da kroz njega niže pitanja (poput npr. Što sam ja kad se usporedim sa Svemirom?, Zašto biti netko u svijetu u kojem biti netko ne znači baš ništa? i sl.) koja se, sasvim je razumljivo, kod samosvjesna i inteligentna mladića poput njega neizostavno javljaju i odgovore na koja on svojom prozom pokušava pronaći. No, moje je mišljenje da ih ne bi trebao iznositi takvom eksplicitnošću i u tolikoj mjeri jer tako postaju strano tijelo unutar teksta, a osim što smanjuju čitljivost i prohodnost, rukopisu zbog njih prijeti etiketa tendencioznosti i pretencioznosti.
No, iako ih se ne bi smjelo zanemariti autorova mlađahna dob ipak sve spomenute zamjerke baca u sjenu, a naročito iz razloga što je Zubčićeva darovitost uistinu neosporna, a najvidljivija je u čestim proplamsajima poetičnosti, što nas podsjeća na već spomenutu prije tri godine dodijeljenu mu nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike. Također treba istaknuti i pohvaliti iznimno zanimljivu rascjepkanu kompozicijsku strukturu, posebice onu prve rukopisne cjeline (Ulica kroz moj prozor) koju inače smatram zaokruženijom i uspjelijom. Dodatne pohvale autor svakako zaslužuje i već spomenutim uspješnim dočaravanjem iznimno sugestivne i dojmljive atmosfere.
Dakle, Zubi sada ne preostaje ništa drugo doli rad, rad, i samo rad, i to prvenstveno na razradi fabule, a kako je Pučina sna početni dio većeg proznog rukopisnog ciklusa i pretpostavljajući da je prva i napisana, osobno sam veoma znatiželjan pratiti razvojne pomake u prozama koje će Pučinu sna slijediti.
Uvjeren sam da zaslugom Zubčićevog nakladnika (Celeber) na njih nećemo morati dugo čekati, a Zubi poručujem da nikako ne odustaje jer je već sada kvalitetom nadmašio mnoge po godinama i spisateljskom stažu iskusnije kolege.
Post je objavljen 15.11.2005. u 10:47 sati.