POVRATAK U PROŠLOST
slika preuzeta ODAVDE
U petak 18. travnja pružila mi se prilika posjetiti Osijek koji mi je dosad nekako izmicao kad bih se uputila u te istočne dijelove naše domovine. Dok me autobus ujednačenom brzinom nosio prema cilju gotovo savršeno ravnom cestom koja je sjekla ravnicu pred očima su mi promicala zlatnožuta polja procvale uljane repice. Upravo je ta svježa intenzivna boja koja se izmjenjivala sa smeđom bojom zemlje iz koje tek probijaju tanke vlati zelenog žita probudila u meni nezaboravno sjećanje na putovanje ovim krajevima.
Bila je 1985. Baka i ja vozile smo se brzim vlakom od Zagreba do Vinkovaca gdje smo presjele na šinobus za Suboticu, bakin rodni gradić u kojem je tada još živjela bakina dobra prijateljica iz djetinjstva. Bio je listopad, jak vjetar raspuhao je oblake s nevjerojatno dubokog modrog neba a vlak je prolazio kroz nepregledna polja smeđe izorane zemlje koja su se izmjenjivala s požutjelim poljima kukuruza i beskonačnim njivama iz kojih su izbijale stabljike još neobranog suncokreta. Kad je šinobus zatutnjao prugom prema erdutskom mostu koji je povezivao vojvođansku obalu Dunava s hrvatskom i nastavio se uz zaglušujuću buku kotrljati prema Somboru i Subotici, kroz prozore prilično sporog vozila mogle su se vidjeti i gotovo dotaknuti iste takve nepregledne plodne njive prateći nas zagasitim nijansama žute i smeđe boje ponegdje osvježene jesenskim crvenilom lišća, a sve je to bilo osvijetljeno kosim zrakama sunca koje je blagoslivljalo zemlju kasnojesenskim sjajem bez darova životne snage, ali puno smirujuće ljepote nježnog pozdrava na rastanku. Takvo se vrijeme zadržalo i slijedeća dva ili tri dana i učinilo da taj izlet u mojim sjećanjima ostane nestvarno lijep, titrav i svjež kao ne prehladan zrak koji sam udisala i čijeg se mirisa i okusa još uvijek dobro sjećam. Nakon povratka sam nekoliko noći za redom sanjala isti san – kako se vozim vlakom, mirna i sretna dok pored prozora promiču osunčana zlatna i smeđa polja nadsvođena sinjim nebom.
No ovaj travanjski izlet donio mi je samo boju koja je probudila sjećanja i modro nebo, svjetlije od onog davnog jesenjeg po kojem su sad poput stada neobuzdanih ovaca jurili blještavobijeli oblaci. Kad se nađem u ravnici obično se u početku borim s blagim osjećajem nelagode. Nije to strah niti potištenost, više čuđenje kako ti oblaci žure i nemaju se za što uhvatiti u nedostatku planina ili barem blagih uzvisina. Tu je i osjećaj izgubljenosti, dojam da bih ovdje mogla danima hodati a da se ne maknem s mjesta. Kad sam u daljini ugledala masivnu siluetu đakovačke katedrale i ubrzo nakon toga ponosne tornjeve osječke prvostolnice, prisjetila sam se divljenja koje je jednom davno, one iste godine kad sam prolazila ovuda s bakom, izazvala golema i prekrasna kamena građevina katedrale u Bourgesu, manjem gradu tristotinjak kilometara južno od Pariza, gradu okruženom beskonačnim žitnim poljima koja su se tada zlatila i rumenila pod srpanjskim večernjim suncem. I pitam se jesu li te visoke građevine slučajno smještene usred ravnice ili su ondje namjerno postavljene, putokazi i svjetionici izgubljenim putnicima namjernicima koji poput mene traže oslonac usred lelujavih čari blago valovitog skrućenog mora.
Bio je to mali povratak u prošlost, u jednu od onih godina koje ne prepoznajemo dok traju, koje se čine slične prethodnima, ali za koje kasnije, ponekad i mnogo godina kasnije, iznenada uvidimo da su odigrale neobično važnu ulogu u našem životu. No zapravo sam sebe i vas željela povesti još dalje u prošlost, veselim priručnim vremeplovom u koji su slučajne i manje slučajne namjernike pozvali učenici Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Neobično mi je drago što sam imala prilike pridružiti im se na tom izletu.
Stara zgrada na rubu osječke Tvrđe širom je otvorila svoja vrata svima koji su poželjeli ući
Dok se u dvorištu odvijala prva točka programa – govori uzvanika i smotra starogrčkih bogova s Olimpa – sa svih prozora izvirivali su kostimirani glumci – učenici.
Školski hodnici bili su za ovu prigodu ukrašeni jednostavnim ali efektnim kulisama
Na agori – trgu – trgovalo se i družilo. Bilo je tu ručno izrađenog nakita
maštovito oslikanih glinenih posuda
slanih i slatkih delicija za gladne
i neizbježnih prosjaka, zapravo vrlo zgodnih prosjakinja koje su od prolaznika znale izmamiti osmijeh i poneku kunu
U prostoriji u kojoj su se prikazivale metamorfoze – promjene o kojima su drevni pjesnici spjevali predivne stihove – našlo se svega. Osobito je bio lijep kratak film u stilu kazališta sjena koji se stalno projicirao na platno, a prikazivao je tragičnu sudbinu Narcisa do smrti zaljubljenog u svoj vlastiti lik. Bila je tu i prelijepa nimfa Dafne koja se bježeći od Apolonove strasti radije pretvorila u stablo lovora nego da dopusti da je najljepši među bogovima sustigne,
dok je velika tarantula, kućni ljubimac jednog učenika, glumila Arahnu, tkalju koja se ponosila svojim umijećem i nije dopustila da je u tome nadvisi Atena, božica mudrosti, velika ratnica koja je također bila začetnica zaštitnica obrta i svih vrsta umijeća. Za kaznu je srdita božica Arahnu pretvorila u pauka kako bi cijeli život provela ružna, ali u poslu koji je najviše voljela
U Heleninom salonu ljepote prodavali su se pripravci intenzivnih mirisa načinjeni u kućnoj radinosti, a nudile su se i prave frizerske i masersko-kozmetičarske usluge
Hodnici su bili oblijepljeni mudrim izrekama, prevedenima za nas koji ne znamo grčki:
a bilo je i onih koje bi svaki obrazovaniji čovjek trebao znati prepoznati i u izvorniku:
U taverni otvorenoj u potkrovlju zgrade moglo se pojesti neko od prigodnih jela uz sirtaki i druge poznate grčke skladbe koje je uživo svirao školski bend uz dobro uvježbane pjevačke i plesne točke
Kratak pogled kroz otvoreni prozor pokazao mi je koliko je blizu Drava koje na ulazu sa suprotne strane škole nisam bila ni svjesna pa me uspjela iznenaditi svojim mirnim i moćnim tokom prave nizinske rijeke
Sasvim na kraju spustila sam se u podrum. Memljivi miris plijesni najavio je ulazak u kraljevstvo mrtvih, Had. Nažalost, zbog nedostatka svjetla mogla sam slikati samo ulaz. Pod niskim svodovima starog podruma dočekali su nas nevjerojatni prizori praćeni sugestivnom glazbom, udaranjem bubnja, kricima i jaukanjem prokletih duša koje su mi se u hodniku napravljenom po uzoru na kuće strave približavale i unosile u lice ukočenim pogledima dodirujući me lagano hladnim rukama, dok su iz magle u bljeskovima raznobojnih svjetala izranjali strašni prizori – troglavi pas Kerber, osuđenici na beskrajne muke svih vrsta, kažnjenici kojima je kao i u kratkoj predstavi presudio Had uz kojega je sjedila njegova lijepa žena Perzefona, dok su tek malobrojni našli mir i spokojnu radost na Elizejskim poljanama neupadljivo smještenim pored bučnog i strašnog Tartara. Moram priznati da sam osjetila olakšanje kad sam iz buke i mraka isprekidanog svjetlima i dimnim zavjesama izašla u predvorje gdje je sve započelo:
Na izlazu sam bila prepuna dojmova koje u ovih nekoliko kratkih crtica s fotografijama nisam mogla u potpunosti opisati – jer bila su tu još četiri igrokaza (Zgode junaka Perzeja, Proročište u Delfima, Posejdonovo carstvo mora i Zlatna palača Olimpa), jedan bolji od drugoga, no ne znam kako bih dovršila ovaj post kad bih se sad bacila na njihovo prepričavanje i pohvale mladim glumcima i njihovim mentorima.
Obližnji trg nakon nekoliko sati provedenih pod snažnim dojmom oživljenih prastarih vremena izgledao je gotovo nestvarno pitomo i uobičajeno pod nebom koje se stiglo i razvedriti od davno zaboravljenog časa kad sam puna pouzdanja ušla u taj neobični vremeplov.
Na trgu je bio i domaćin. Bolje rečeno, domaćica, mala, četveronožna, skrojena po mojoj mjeri ljubitelja malih neodoljivo umiljatih pasa
U prvom satu povratka bilo je još dovoljno svjetla da me ponese s hitrim oblacima preko zlatno rascvjetanih polja u jedan od prelijepih snova koji nam ponekad u sretnim trenucima dolaze na javi i nose nas, nose, sve dok nas nježno ne spuste na mjestu gdje moramo nastaviti svoj put, ali bogatiji za sve što smo znali iskusiti i ponijeti, primivši sa zahvalnošću…
20.04.2008. u 23:11 | K | 28 | P | # | ^
