ŠETNJA KROZ MAGLU
Prvo i najvažnije, da ne zaboravim. Danas se navršila točno godina dana otkako je moj mali nećak počeo upoznavati ovaj svijet. I svijet je počeo upoznavati njega, osobito roditelji, ali i mi njegovi bliski i malo manje bliski rođaci. Budući da mu je u ovom trenutku prilično svejedno koliko je vremena proveo na ovom lijepom i zanimljivom mjestu i budući da smatram da rođendane prije svega treba čestitati onima koji su djecu donijeli na svijet, a za to su mame ipak najzaslužnije, onda ovaj prvi rođendan ponajprije čestitam svojoj sestri, pa njenom mužu i zatim svima ostalima, dok si mali slavljenik kojemu šaljem veliku pusu nimalo ne razbija lijepu glavicu pitanjima tko mu je i zašto ostavio nekoliko lijepih igračaka na već povelikoj hrpici onih koje otprije posjeduje. SVE NAJBOLJE I CMOOOOOK!!!
Danas poslijepodne uspjeli smo uhvatiti malo vremena i za šetnju. Malo smo se nadali da će barem nakratko zasjati sunce kao i jučer, no stopostotna vlaga u zraku i snijeg koji je u taj mokri gustiš dodavao stalno nove čestice vode spriječili su takav vedar događaj, tim više što smo se uputili prema Savi i Jarunu.
Dok smo prolazili kroz veliki park na Srednjacima magla još nije bila tako gusta. Nisam mogla odoljeti i ne snimiti ovaj stup koji je nekad davno bio svjedokom mojih gumi-gumi uspjeha i neuspjeha, a uz njega su žmirile generacije kvartovske djece koja su se rado ovdje igrala skrivača u posljednjih četrdesetak godina. Zapravo su taj stup i betonske ploče na tlu posljednji svjedoci starog naselja koje je srušeno kad su se početkom šezdesetih počele graditi zgrade na mjestu malih kućica i uskih uličica kakve se još uvijek često mogu vidjeti na zagrebačkoj Trešnjevci, ali i drugdje, kao oaze starinskog života usred podivljale urbanizacije. Stup nije zamišljen kao punkt za igranje skrivača, nego je ukazivao vatrogascima u slučaju požara gdje se nalazi poklopac hidranta koji je zbog malih dimenzija često neuočljiv, osobito u žurbi ili panici. Ako je pritom još i mrak ili se spusti magla, mogao je takav stup biti i te kako koristan.
Ovaj pejzaž podsjeća na beskonačne pustopoljine izvan grada, no kad se pogleda na drugu stranu, sve dobiva sasvim pitomi prizvuk.
Haberleova ulica nastavlja se na ulicu Srednjaci kad ova presječe Horvaćansku cestu - ako se bolje pogleda, vidi se i semafor na tom raskrižju. Ljeti se ovuda slijevaju rijeke ljudi koje žele ovim prijatnim putem doći do Jaruna. S jedne strane je naselje Gredice koje je bilo dovršeno za Univerzijadu '87. jednako kao i tramvajska pruga koja se dotad nije granala od Jadranskog mosta prema Jarunu, a Prečko je o tramvaju moglo samo sanjati. S druge strane iste ulice su livade na kojima su tereni Fakulteta za fizičku kulturu. S te se strane dugo pružala žičana ograda, no kako je bila u lošem stanju i probijena na više mjesta prije nekoliko godina su je u tom dijelu gotovo sasvim uklonili. Na livadama i terenima su se osim bacača diska, koplja i ostalih "oruđa" te ragbijaša i igrača bejzbola koje sam ondje znala viđati, često mogu naći i šetači pasa, osobito onih većih. Uz tu smo ogradu vozili mlađeg u kolicima, dok je stariji tražio puževe kućice zalijepljene na tu žičanu ogradu - jadne životinjice očito su uginule od dehidracije i ostavile svoju jedinu imovinu na isprepletenim žicama. Zimi se nešto dalje moglo i sanjkati, mala i kratka strmina nastala kao nasip za ulicu mogla je zadovoljiti djecu ovog ravničarskog dijela Zagreba u rijetkim danima kad je snijega bilo dovoljno za takve aktivnosti.
Ovo je jedan od nekad ilegalnih ulaza na zemljište Fakulteta, danas ograde nema, a na tlu se vide mnogobrojni otisci potplata i šapa.
Nevjerojatan gustiš koji bi, da se proteže cijelom duljinom, bio učinkovitiji od svake ograde.
Nisam se mogla još jednom ne osvrnuti natrag prema transformatoru koji je kao ukopan na ovom mjestu, a iza njega vidi se žalosna vrba, jedina od tri takve koje su nekad rasle uz cestu, a upamtila sam ih po tome što sam njihovo granje ponekad otkinula i dala malome koji je sjedio u kolicima i dosađivao se tražeći štap. Grana žalosne vrbe nije štap kojim bi se mogao ozlijediti, a njome se moglo lijepo mahati na sve strane. Jedne vrlo sušne godine na prijelazu iz prošlog u ovo tisućljeće vrbe su se na ovom potezu osušile, osim te jedne koja se nije dala. No moj junior kasnije ionako nije više pokazivao želju da mu se dohvaća granje, prešao je na ekološki prihvatljivije igračke.
Križanje s Jarunskom cestom bilo je već sasvim nestvarno. Zbog sve gušće magle odustali smo od nauma da odemo do jezera i uputili se Jarunskom cestom prema naselju Jarun.
Rijetki automobili su u sporoj vožnji izranjali iz magle poput prikaza. Magla je prigušivala i zvuk automobilskog motora.
Drvored se gubio u magli.
A pješački prijelaz nije nas nimalo privlačio pri ovoj vidljivosti.
Ti su me likovi u magli tako fascinirali da sam unatoč hladnoći koja mi je izjedala nadlanice kad bih skidala rukavice morala stalno vaditi fotoaparat. Ovdje uz ledinu na kojoj se Gredice susreću s Jarunom imala sam osjećaj da lebdim u gustom i hladnom zraku.
U toj nestvarnoj prigušenoj atmosferi ugledala sam dobro poznate stupove dalekovoda ispod kojih sam bezbroj puta prolazila do današnjeg dana. No nikad nisu izgledali ovako, a uživo se činilo kao da se nejasno nazire razlivena topla sunčeva svjetlost i sasvim lagano osvjetljava gornji dio ovih divova.
Nakon toga više mi se nije slikalo. Prošli smo kroz naselje Jarun i polako se uz Horvaćansku vraćali kući. Magla više nije bila tako gusta.
Dva jablana i bor u magli podsjetili su me na stari film Tri jablana o kojem bih mogla započeti još jedan post, ali neću sad duljiti. I stup ispred njih - isti onakav kao i naš stup za igranje skrivača i za pridržavanje gume kad se samo dvije djevojčice igraju gumi-gumi. Igra li se itko danas te igre?
Vrlo blizu kraju šetnje poželjela sam snimiti i ovu hrpu božićnih jelki. Ista takva nalazi se i pred našim ulazom i pred gotovo svakim ulazom u zgrade. Jednu od tih hrpa u blizini neki su šaljivci uspjeli i zapaliti zajedno s kontejnerom za papir. Da se zna gdje živimo. No neću si sad na kraju kvariti raspoloženje. Šetnja je bila maglovita, ali dobra. Uistinu dobra.
08.01.2008. u 21:42 | K | 53 | P | # | ^
