NERA
Na današnji dan prije dvije godine Nera je na rukama moje sestre prviput gurnula nosić u naš stan. Bila je preslatko sićušno štene staro nepunih šest tjedana, crno, mekano, svilene dlake, blistavih očiju i neodoljive njuškice s nesrazmjerno velikim brkovima i sitnim bijelim, iako oštrim zubićima. Prvo što je napravila - ušla je u dječju sobu, čučnula i popiškila se. Obilježava teritorij, pomislila sam dok je moj muž odjurio po kantu i krpu. To se obilježavanje u nešto manjoj mjeri nastavilo nekoliko slijedećih tjedana, no kako je bila stalno izvođena van, ubrzo je postalo više stvar nezgode ili nesretne slučajnosti nego pravilo.
Nera je nađena u Crikvenici, u kartonskoj kutiji u koju je netko smjestio njezinu mamu i dvije sestrice. Nikad nisam saznala je li ta kutija bila čin milosrđa nekoga tko se sažalio nad psima bez mogućnosti da ih usvoji, ili okrutnosti - jer možda su zajedno s tom kutijom bili izbačeni iz nečijeg doma. No kako god bilo, sve se dobro završilo jer mama i tri male kujice dospjele su posredstvom dobrih ljudi u Zagreb u Noinu arku i danas su sve četiri sretno udomljene.
Moja sestra je teško podnijela gubitak našeg starog dobrog jazavčara i na internetu je pretraživala slike pasa koji se udomljuju. Tako je ugledala i ovo naše malo čudo koje ju je odmah privuklo. Uzela ju je iz azila, vjerojatno u nadi da će roditelji koji su se godinama brinuli o jazavčaru podijeliti s njom brigu o maloj, za koju se zbog radnog vremena nije mogla u potpunosti sama brinuti. No oni nikako nisu bili spremni na novog psa, a nadošle su još neke situacije i Nera je, da ne duljim, završila kod nas. Time je sve bilo riješeno na zadovoljstvo svih zainteresiranih.
Ja ionako vjerujem da je bila namijenjena nama, jer znam i već sam doživjela da se neke intenzivno pomišljene želje naizgled slučajno ostvare. Nekoliko mjeseci prije Nerinog dolaska razgovarala sam sa susjedom koja je svoju kujicu prije nekoliko godina našla u hvarskom kamenjaru gdje su je ostavili zajedno s još jednom sestricom. U tom trenutku sam osjetila snažnu želju da se i meni dogodi nešto slično, da mi pas dođe na način da ga muž i ja ne možemo odbiti, jer jedva sam si usuđivala priznati koliko mi je već više od deset godina nedostajao četveronožni prijatelj. Znala sam da ćemo se teško odlučiti za kupnju psa, iz više razloga, no želja je bila tu i u tom trenutku je bila nevjerojatno snažno usmjerena. Bilo bi zapravo neobično da se nije ostvarila.
I tako, prošle su već dvije godine i svakakvih smo zgoda s njom imali, no nikad nismo požalili što je ovdje s nama, ni ja, ni muž, ni dečki. Jer pas ne snižava kakvoću života kao što mnogi misle, on obogaćuje i oplemenjuje život svog vlasnika, ma kako nevjerojatno to ponekad zvučalo onima koji nisu nikad iskušali.
22.06.2007. u 13:11 | K | 51 | P | # | ^
