Prozni krimi izazov
Santea mi je uputila još jedan izazov, i to prije onog pjesničkog, no ja to nisam odmah primijetila. Radi se o krimi priči s nekoliko zadanih riječi za svaki nastavak koji piše izazvani bloger. Početak priče možete pročitati OVDJE.
Meni zadane riječi bile su: pepeljara, sol, tulipan, brod, razglednica, selotejp
Slijedi nastavak, plod moje mašte:
Smežurana i isušena filter vrećica ležala je na rubu sudopera. Dok je sigurnom rukom odmjeravala tri žličice kave i sipala ih u vodu koju je načas maknula s vatre, činilo joj se da do njenih osjetila dopire blagi odjek jutarnjeg mirisa marelice. Tada joj pogled padne na veliku lokvu prozirne tekućine koja se razlijevala na podu između zatvorenih balkonskih vrata i nikad upotrebljene perilice suđa. Lunja je sjedila na ulazu u kuhinju i pokunjeno upirala svoj tužni pogled u nju. Pogrbljena leđa, podvijen rep na kojem je nekako ukočeno sjedila i potpuno obješene meke svilene uške na žalosno pognutoj glavi govorile su više od riječi. Zaputila se prema kupaoni u potrazi za krpom. Dok je prolazila pored Lune nježno joj je pogladila mekana topla leđa. Kujica se zahvalno digne i polako mašući repom otprati je do kupaone. Dok se saginjala da uzme vedro i krpu pogled joj okrzne gomilu časopisa na perilici rublja. Ispod njih virila je razglednica. Pogled na modru površinu uokvirenu bijelim podsjetio ju je na nešto. Dok je u kantu puštala vodu iz pipe nad kadom, pokušavala je savladati grč u želucu koji je načas bio popustio ublažen kuhanjem kave u sigurnosti doma. Nakon što je obrisala lokvu i oprala pod vodom pomiješanom s jednim zatvaračem domestosa, vratila se u kupaonu i izvukla razglednicu ispod hrpe novina i knjiga kojima si je rado kratila vrijeme provedeno u toj prostoriji. Veliki bijeli brod na plavoj pozadini, mondeni putujući hotel, cruiser na modroj morskoj površini prizvao je val sjećanja. Pepeljare koje je s laganim otporom praznila i stavljala nove nakon što bi ih gosti upotrijebili. Vaze s cvijećem koje su uvijek morale biti napunjene i uredno postavljene na stolovima, zajedno s dozama za sol i papar. Cvijeće su nabavljali u usputnim pristaništima i po nekoliko ga dana čuvali u prohladnom spremištu pored košara i polica s voćem i povrćem. Jednom su lučki radnici dopremili u skladište veliku pošiljku tulipana, njenog omiljenog cvijeća. Čašice od čvrstih na dodir ugodnih latica ponosno su stajale do trenutka kad bi ih neminovan kraj počeo labaviti i ako bi predugo ostali u vazama, latice bi se žalosno objesile i ogolile tučak i prašnike na kojima prevladava sjajna crna boja. No ona nije dopustila laticama da se počnu osipati po snježno bijelim stolnjacima blagovaone prvog razreda. Svake večeri brižno je pregledala vaze na stolovima za koje je bila zadužena. Bacila je cvijeće koje je počelo pokazivati znakove skorog uvenuća. Ono sumnjivo stavila je na stranu, a svježe i zdravo dobilo je pravo na još jedan dan života u toj luksuznoj okolini. Jedne večeri, dok je slagala vaze na priručnu policu blizu ulaza u pomoćne prostorije, prišao joj je Roco. Nije joj se osobito sviđao, no kako je prema njoj pokazivao neku vrstu prijateljske sklonosti, rado se s njim zadržavala u razgovoru ispunjenom pošalicama i začinjenom ponekim njegovim masnim vicem. Sad nije puno govorio. Iz džepa je izvukao srebrni omot u kojem su bile dvije male bijele tablete. Djeluju nekoliko sati, bez posljedica, da ove noći zaboravimo tko smo na ovom prokletom koritu - šapnuo je gledajući je u oči. Nije ni sama znala zašto je pristala, nikad prije nije se upuštala u eksperimentiranje takvim stvarima. No sad, uljuljana u prividnu sigurnost urednog i predvidivog života na palubi, odlučila je prihvatiti naizgled bezazlenu ponudu. Nevjerojatna oštrina boja i oblika miješali su se s valovima vrhunskog blaženstva i najvećeg užasa praćenog zastrašujućim zvucima. Kad je ujutro jedva stojeći na svojim nogama teturala prema svom radnom mjestu nastojeći da nitko ne primijeti njenu slabost, sama je sebi obećala da nikad, ali uistinu nikad više neće pokušati ništa slično. Roka nije viđala do kraja putovanja, rekli su da je bolestan i da ne izlazi iz svoje kabine, a ona nije ni pokušala doći do njega. Previše se bojala sablasno neobičnih doživljaja koji su je počeli uznemiravati bez ikakvog povoda u svako doba dana. Lonac u kuhinji koji bi na trenutak poprimio oblik iscerene mrtvačke lubanje, pokreti sjena na rubu vidnog polja kad bi izlazila na suncem okupanu palubu poslužiti goste koji su se lijeno izležavali izvaljeni na udobnim ležaljkama izlažući svoja blijeda tijela sunčevim zrakama. Ponekad bi je iznenadio neobično oštar oblik nekog predmeta ili nevjerojatna čistoća boja ondje gdje je nije očekivala. Najviše se bojala gubitka pamćenja. Nekih se stvari naprosto nije mogla sjetiti. Zato je bila presretna kad se nakon tjedan dana i odrađene smjene mogla vratiti u sigurnost svoga doma. No sad su i ovdje nastali problemi. Drhtavim rukama otvorila je torbicu da spremi praznu razglednicu kako bi je sutra pokazala prijateljici koja joj je u odsustvu čuvala Lunu. Dok je gurala razglednicu na sigurno uz pregradu u torbici, napipala je kolut selotejpa. Izvukla ga je van i užasnuto gledala. Ljepljiva traka bila je gotovo potrošena. Oči su joj lutale od selotejpa do škara koje je bila obrisala domestosom i natrag. Ta su je dva predmeta podsjećala na nešto strašno, na nešto užasnije od najgore noćne more. No u tom se trenutku nije mogla sjetiti ničega. Škare i selotejp ostali su izvan prostora i vremena, ništa više za nju nije postojalo. Kad se konačno prenula, vani se već spuštao mrak, a Luna joj je tiho cvileći lizala noge od gležnjeva do koljena. Ona se poput automata digne, stavi psu ogrlicu i pričvrsti uzicu. Pomalo teturavo ode do vrata i nehotice ih s treskom zalupi za sobom.
Željela bih da ovaj izazov prihvati naš pisac krimi- i sličnih priča, Miško.
Ukoliko to ne želi, neka izazov samo proslijedi dalje. Bilo bi šteta da priča ostane neispričana.
Zadane riječi su: KLJUČEVI, UZICA, MRAK, MAČAK, DIMNJAK 
28.03.2007. u 19:15 | K | 27 | P | # | ^
