VALENTINOVO
Stajala sam oslonjena na prečku uz prozor u zadnjem dijelu četrnaestice. Volim te povratke kući, kad mogu bezbrižno gledati svijet i ljude oko sebe. Ne moram razmišljati o hodanju, a ni o vožnji – za transport je zadužen vozač tramvaja, iako nisam nesvjesna prometa koji se odvija oko nas. Ponekad se zagledam u vozila koja prolaze mimo ili u pješake koji žure nogostupom. Ako me netko od njih pogleda, obično se nasmiješim i pogledam drugamo. Mogla bih napisati roman o tim odlascima i dolascima na posao. Svoje sreće postala sam svjesnija kad je jedna kolegica spomenula kako se ne voli sama voziti tramvajem, jer kad nema s kim razgovarati, onda razmišlja što sve nije učinila, a trebala je.
Dok sam tako promatrala svijet oko sebe, pogled mi je pao na kola hitne pomoći koja su polako prolazila pored tramvaja. Na trenutak sam pogledala u unutrašnjost. Starac je sjedio pored prozora, u rukama je držao štake. Na ležaju je ležala starica, gledali su se i razgovarali. Oboje su sigurno već davno zakoračili u osamdesete. Pomislila sam kako je ženi pozlilo, a on je išao s njom u pratnji. Onda sam shvatila da se kola kreću u pravcu suprotnom od bilo koje zagrebačke bolnice. Zato su mi izgledali tako zadovoljno. Vraćaju se kući. Ili sam ja zamislila da je tako. U tom mi je trenutku, tko zna zašto, palo na pamet da je za dva dana Valentinovo...
Ne, neću pisati o tom nametnutom komercijaliziranom danu. Sjećam se kako mi je išao na živce kad su ga počeli isticati prije petnaest i više godina. Sad se već dugo ne obazirem na to. Neka slave oni koji se ne sjećaju kako je bilo prije, ako ih to uistinu raduje. Nije mi krivo što se ljudi vole ili što žele biti voljeni. Samo, ja to želim svaki dan. Svima.
Ovaj me neslužbeni blagdan podsjeća na nekadašnji dan žena koji su uglavnom slavili muškarci. Žene treba poštivati svakodnevno, ne jednom u godini. Voljeti se treba u svakom trenutku, ne samo jednom u 365 dana.
Dok sam promatrala dvoje simpatičnih staraca u kolima hitne, tko god oni bili i kamo god išli, pomislila sam kako je ljubav u zrelim godinama i u starosti jednostavnija, ali i jača nego u mladosti kad nam svakakve želje i neizvjesnosti zamagljuju pogled. Zato, paradoksalno, kad razmišljam koja me slika više podsjeća na ljubav, bez oklijevanja biram stariji par koji smireno sjedi na klupi u prirodi. Njihova je prošlost sigurna, i to im donosi spokoj u sadašnjosti. Mladi se ljube strasno, no tko zna što im donosi budućnost kojoj su okrenuti... Sve u svoje vrijeme. Ja sam sad u sredini. Oduvijek razmišljam slično. Nadam se da će tako i ostati. Ako i kada se primaknem drugoj krajnosti...
13.02.2007. u 21:31 | K | 54 | P | # | ^
