NARANČA
Približava se Božić. Blagdan koji smo nekad proslavljali velikim obiteljskim okupljanjem kod bake i dede. Miris vinske juhe kojom je nakon molitve započinjala večera miješao se s mirisom svježe ispečene velike pogače u koju je baka umijesila aluminijskom folijom pažljivo omotane novčiće – nekad dinare, kasnije kune, koje smo za sreću tražili u svom odlomljenom komadu. Francuska salata, salata od graha s tanko narezanim lukom, zelene masline punjene komadićem crvene paprike koje sam voljela gledati, ali ne i jesti, kapare, naresci, sir, hladna pečenka i još poneki specijalitet krasili bi dva stola pored visokog bora ukrašenog prekrasnim kuglicama, svjećicama i prskalicama, dok su se dolje pod granama skrivale dijelom ručno izrađene jaslice i pokloni za nas, dok smo bili djeca, za našu djecu kasnije, kad smo odrasli dolazili sa svojom djecom. U šarene dječje čaše nalijevali su se sokovi, od malinovca prije mnogo godina, do kole i fante u novije doba. Slijedili su kolači, narezani i naslagani na velike pladnjeve – orehnjača, makovnjača, sirnjača, bakine vanili kiflice, voćne kuglice, salama od oraha, bakina torta, jedinstvena kombinacija mekog biskvita s dvije kreme, nasjeckanim voćem i čokoladom.
Nakon svih tih ljepota, baka i deda su često odnekud izvukli veliku kutiju punu naranči. Njih su kao posebnu dragocjenost dijelili prisutnima. Nisu to bile sočne i slasne naranče jedra mesa i gotovo bez koštica, kakve se uz malo sreće i znanja mogu nabaviti na placu. Bile su blijede boje i kiselkaste, kriške su se teško odvajale, a pulpa je bila više ili manje isušena i puna koštica. Ali bile su to naše domaće naranče s mora, plodovi koje su ljubazni susjedi brali usred zime i slali u Zagreb da razvesele ljude.
Gore je slika tog lijepog drveta koje je nedavno proslavilo trideseti rođendan. Na njoj se vide zeleni plodovi kakvi su bili početkom kolovoza ove godine. Njezina krošnja gotovo u potpunosti pokriva maleno dvorište koje se s lakoćom može prijeći u nekoliko koraka. Ljeti je prekrasno sjesti na plastičnu vrtnu stolicu u njen hlad i osluškivati kliktanje galebova u modrim visinama.
Baka i deda ondje su provodili toplo doba godine i mogli promatrati plodove kako rastu. Mi smo najčešće dolazili u srpnju, u vrijeme kad su narančice još male i često padaju na tlo uz tihi tupi udarac i lagani zvuk kotrljanja. Ponekad je dvorište bilo puno tih nedozrelih zelenih bobica. Deda ih je pažljivo promatrao i rekao kako su male, a u kolovozu narastu tako da nije zgodno ako ti slučajno padnu na glavu. No kolovoške velike loptice rijetko se odvajaju od svojih sigurnih ležišta. Dotad je već previše hrane i sunca uloženo u njih da bi im bilo dopušteno samo tako otkotrljati se u prazno. Ima u tome nekakve prirodne ekonomije.
Tako me ljeti drvo okićeno zelenim kuglicama podsjeća na Božić, a zimske naranče, kad i nisu s tog stabla, prizovu u sjećanje tople ljetne dane. I sve je nekako povezano, sve se kreće u čarobnim krugovima, s uvijek novim sudionicima i promatračima. I ništa ne traje zauvijek, samo ti krugovi i promjene koji i nas sad nose na svojim valovima...
12.12.2006. u 00:04 | K | 45 | P | # | ^