ANĐELI ČUVARI
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."
Mt (18,10)
Ove riječi uputio je Isus na kraju govora učenicima koji su se pitali tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom. Premda se ovdje govori o nevinoj dječici koju se ne smije sablazniti, vjerujem da je pouka puno šira.
Ako svaki čovjek ima svog anđela čuvara, a anđeo je duhovno biće stvoreno na početku vremena koje uvijek i u potpunosti živi u skladu s voljom Božjom, onda i naši anđeli uvijek gledaju u lice Božje, pa i onda kad plaču ili negoduju zbog naših većih ili manjih grijeha (meni je nekako lakše zamisliti anđela koji negoduje, nego anđela koji plače...). Zar to nije utješno? Znati da je dio nas uvijek čist i okrenut Stvoritelju, ma koliko mi zaglibili u kalu svakodnevnih muka i problema? Netko će reći da je anđeo čuvar zapravo dio nas koji nas čuva i vodi kroz život, jer svima nam je usađen zajednički osjećaj za dobro (i njega obično postanemo svjesni kroz suprotnost – kad vidimo da su neke loše pojave smatrane lošima u svim vremenima i kulturama koje smo u stanju obuhvatiti svojim trenutnim znanjem)
Kako li samo velik mora biti anđeo dodijeljen nekom monstruoznom ubojici, ratnom zločincu, silovatelju... A svi su oni nekad bili djeca, nevina i krhka, kao što smo to bili mi, obični ljudi, koji smo imali sreće upoznati ljubav i razviti se u nekom pozitivnijem pravcu.
Moram priznati da godinama nisam razmišljala o anđelima kao o zasebnim duhovnim bićima. Kad sam bila mala, baka me je naučila molitvu anđelu čuvaru koju sam rado ponavljala, ali mi je uvijek ostajao osjećaj da je to samo priča, lijepa i sjajna, no ipak samo priča... Onda se u jednom trenutku svijet za mene zauvijek promijenio. (Ili sam se, što je vjerojatnije, ja promijenila za svijet.) Postao je ljepši, bolji, svjetliji. Mogla sam u njega pustiti i anđele. Ne one iz priča, nego prave, one koji nas nježno obavijaju paučinom svojih nematerijalnih krila. Bezbroj puta ponavljana molitva dobila je smisao. Negdje sam pročitala da možemo zamoliti anđele čuvare drugih ljudi da im pomognu ako vidimo da su u nevolji. Sjetim se toga kad pored mene projure kola hitne pomoći ili vatrogasnci. Bilo je to jedino čega sam se uspjela sjetiti u trenutku velike tjeskobe kad sam bespomoćno s obale promatrala kako se u moru u ogromnim valovima šibanim orkanskim jugom utapa čovjek...
Danas je njihov dan i pomislila sam da bih mogla nešto napisati. No oni su s nama u svako doba dana ili noći. Vjerovali mi u njih ili ne, većina ljudi osjeća da su na neki način vođeni i čuvani u životu. Ja volim vjerovati da uz mene stoje bića svjetla koja pogled mojih smrtnih očiju ne može doseći. No to nikako ne znači da ona ne postoje. A jedno od tih svjetala posebno mi je blisko...
02.10.2006. u 20:06 | K | 48 | P | # | ^
