KAD UMIRE DRVO
Gledam kroz prozor i vidim je gdje žalosno stoji pokrivena bakreno smeđim, potpuno osušenim lišćem. I pitam se – zašto, zašto baš sad? Svjesna sam besmisla svog pitanja. Lijepoj brezi koja se svojom širokom krošnjom nadvijala nad klupu pored pješčanika u parku naprosto je došao kraj. I drveće umire, zar ne? Kao i ostala djeca ruskih tajgi i ona je tek kasno ujesen odbacila zlatnožuto lišće. Zajedno s ostalima u proljeće se osula resama i relativno kasno prolistala svježim zelenilom. Izdajnički tamni dijelovi kore koji su gotovo u potpunosti zamijenili nježnu bjelinu debla mogli su možda ukazati na neku unutarnju slabost ili bolest. No ona je godinama takva, često sam je gledala dok sam sjedila u zaštitničkoj sjeni njezina treperava lišća. Kiše koje su obilno padale do sredine lipnja natopile su zemlju, pa suša koja već nekoliko tjedana traje još nije pogodila drveće. Osušio se poneki list, otpala poneka grana u naletima suhog vjetra, no šteta i umiranje zahvatili su uglavnom nisko raslinje plićeg korijena, dok se stabla još uvijek napajaju iz dubina. No njoj, brezi pored pješčanika, jesen je nastupila još na početku suše... Prošle sam večeri zastala pod njom na povratku iz šetnje sa svojim psom. Dok je kujica njuškala oko debla tražeći tragove četveronožnih prolaznika na potpuno isušenoj zemlji, pitala sam se ima li još života u tom starom deblu, živi li još nešto osim poneke zaostale cjevčice koja dovodi hranu u desetak preostalih zelenih listova. Lagani nalet toplog vjetra zašuštao je requiem jednom životu. Psić se stresao od glave do vrška repa, kao da potvrđuje primljeni odgovor.
Oduvijek volim drveće. Ulijeva mi osjećaj sigurnosti jer je stalno prisutno na istom mjestu, a ipak živo, podložno promjenama godišnjih doba i ostalim prirodnim zakonima. Mogla bih ispričati priču o svakom drvetu koje mi je bilo važno u životu. Od stare žalosne vrbe s niskom rašljom na koju sam se godinama penjala, do mog vršnjaka – lijepo razgranatog javora pred ulazom u zgradu. To je drvo oluja gotovo slomila kad je bilo malo. Odvezalo se od kolca za koji je bilo učvršćeno i da moj djed nije istrčao i privezao ga natrag možda bi se slomilo i ne bi danas privlačilo pažnju svojom širokom krošnjom – domom mnogim pticama i sitnim životinjama. Prije nekoliko godina protrnula sam kad su mu se približili radnici s motornom pilom. No otpilili su samo jednu veliku granu koja je rasla prema prozorima susjednje zgrade. Još danas s balkona mogu vidjeti batrljak otpiljene grane, a nove, mlade grane u potpunosti su pokrile nedostatak, no bez težine one stare koja je bila kao malo deblo.
Sjećam se kako smo mama i ja stajale u novoj spavaonici za sestru i mene i mama me je pitala koji ću krevet izabrati. Bila sam u to vrijeme jako nesretna i depresivna iz više razloga i bilo mi je svejedno. Uzmi ovaj, rekla je mama – kroz prozor možeš vidjeti drvo. Svježe crnogorično zelenilo koje je gotovo dodirivalo staklo podsjećalo je na bezbrojne sate provedene u šumama u neko davno sretno doba. Ta je smreka slušala glasove mojih pradjeda i prabake, vidjela prve tapkave korake mog tate, izgledala je tako čvrsta i stabilna u uzburkanom moru mog života. Jutrima sam se budila s pogledom na nju kao na ljekovitu dozu zelenila. Ali nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a vrlo jak vjetar zahvatio je taj dio grada i srušio mnoga stabla. Moja smreka, svježa i zelena do vječnosti, nagnula se i naslonila na kuću. Slijedećeg dana već je ležala rasječena na dvorištu, a njenim smo drvom ublažavali hladnoću jedne neugodne i teške zime. Praznina na prozoru podsjećala me je da ništa nije trajno ni vječno i dala mi prvu veliku lekciju o nevezivanju. Voljeti da, ali vezati svoje misli ili osjećaje uz nešto prolazno – to je bolje izbjeći, ako je ikako moguće.
Mogla bih još puno pisati o drveću koje mi nešto znači. Tko zna zašto se između drveća i ljudi ponekad rađa prijateljstvo. Neko mi je ravnodušno i nevažno, a neko drugo pozdravim kadgod prođem pored njega. No uvijek žalim kad nestane, osuši se ili bude posječeno. Svako drvo, svaka šuma ima svoju ulogu u moru života, kao što je i mi imamo. Svojim postojanim mirom i strpljenjem drveće nam možda pokazuje nešto što smo zaboravili, a trebali bismo ponovo naći...
27.07.2006. u 09:55 | K | 22 | P | # | ^