Danas sam sretna
Zašto? pitat će netko. Nemam pojma. Obuzelo me neko unutarnje zadovoljstvo, gotovo euforija. Možda zbog tri uzastopna neradna dana? Ili zato što sam uspjela izdvojiti malo vremena samo za sebe?
Veselim se i ovom pisanju i pretraživanju drugih blogova. Sivo nebo i kiša koji je padala cijeli dan s kraćim prekidima nisu poremetili moj ritam. Kad sam izašla u šetnju s psom uživala sam u kapima koje su mi padale na lice nezaštićeno kapuljačom, u mirisu trave i lišća namočenog kišom. Kao dijete obožavala sam ovakve dane. Imala sam svijetli kišobran s likom Slonića-Tonića i još nekih životinja. Bio je to poklon za moj osmi rođendan kojemu se nisam baš obradovala. Nisam mogla sakriti razočaranje kad sam shvatila da duguljasti zamotuljak ne skriva igračku nego običnu uporabnu stvar - kišobran. Mojoj mami to sigurno nije bilo drago, no ona je to stoički podnijela. Kasnije sam s tim kišobranom provela mnoge ugodne trenutke. Nakon povratka iz škole smjela sam malo prošetati prostorom oko zgrade. Na noge bih obula gumene čizmice kojima sam ponekad ugazila i u duboko ljepljivo blato igrajući se istraživaća u đungli ili nekoj močvari. Blato sam zatim ispirala u dubljim barama na izlokanom asfaltu pred obližnjim neboderom. Najljepše je slijedilo na povratku. Stajala sam pod nadstrešnbicom koja je štitila naš ulaz i promatrala kako voda utječe u dvije rupice na betonskoj ploči koja je pokrivala neki otvor blizu vrata. Ako je voda bila dovoljno duboka stvarala su se dva mala vrtloga slična onome koji je nastao nakon uklanjanja čepa u kadi kad bi me mama nedjeljom navečer kupala.
Pitam se ponekad koje će uspomene sadašnjosti ostati ljudima s kojima dijelim svoj život. Hoće li moja djeca jednako pamtiti miris kiše ili će odabrati nešto drugo iz beskonačne ponude. Možda će im više govoriti miris izgažene suhe trave s livade na kojoj cijelo ljeto igraju nogomet. Mislim ih to neću pitati. No možda se sami sjete reći. Ili napisati.
29.04.2006. u 22:09 | K | 4 | P | # | ^
