Ovaj mjesec je bilo malo postova, pa evo jedan dulji, da nadoknadim.

Bio sam dio jedne isključivo muške kućne grupe na kojoj je spontanost bilo jako izražena. Kako smo znali veoma nasumično birati nekakvu temu grupe, a tamo se našao DVD naslovljen „Evanđelje po Judi“ koje je tada bila aktualna tema, nije nam puno trebalo da se dogovorimo da ćemo to pogledati i popričati o tome. Pogledali smo DVD, dobro se nasmijali toj sprdnji od dokumentarca i onda počeli razmišljati i razgovarati malo dublje (duhovno). Najstariji i (duhovno) najzreliji član nas je pitao kako možemo znati da to što smo vidjeli nije istina, a da “naša“ evanđelja jesu. Jedan drugi član je rekao da svako od ovih evanđelja ima 3 druga koja ga potvrđuju, a da ovo nema.
Što ako nije tako?

U jednoj od rijetkih prilika kada sam bio u crkvenoj knjižnici (jer nisam osoba koja voli čitati), snimim set knjiga za proučavanje Novog zavjeta. Od Mateja do Otkrivenja. I mislim si kako bi bilo guba proći Novi zavjet s takvim “vodičem“ koji bi mi odgovorio na mnoge nejasnoće koje mi se pojavljuju u Bibliji jer nedovoljno poznajem kulturu i vrijeme u kojem je pisana. I dobro... Idem ja to čitati (i imam Bibliju sa strane) i prvo je na redu Matej 1. Rodoslovlje Isusa Krista. Prvo što se komentira je kako se ne poklapa s rodoslovljem u Luki. Mislim si nije bed. Meni je moj dragi brat otkrio taj misterij već prije. Isus je imao dva roditelja. Možda je na Isus Davidov nasljednik kroz dvije različite loze, i preko Marije i preko Josipa. Ali onda pročitam da je to bedastoća jer se rodoslovlje nije radilo za žene. A dobro, možda su uzeli sve do Marijinog oca i dodali Josipa. Tako i tako je to nazivanje ocem i sinom u Biblijskim vremenima bilo nekako spaljeno. Ipak, neka pitanja na koja nisam znao odgovoriti su se digla. Autor knjige uz koju sam proučavao je napisao da niti on nema odgovor.

Jednom sam bilo na jednom seminaru koji je držao jedan profesor teologije. Između ostalo, objasnio je tekst iz Mateja u kojem se spominje „okretanje drugog obraza“. Objasnio je koliko je bitno da „ako te netko pljusne po desnom obrazu“ okreneš drugi. Malo kasnije sam nekom prilikom čitao Luku i skužio da tamo piše „po jednom obrazu“. Onda mi nije bilo jasno. Luka je bio Židov i sigurno je dobro znao zašto desni obraz jer je to direktno povezano sa židovskom kulturom. Ponovno se radi o razlici između Mateja i Luke, ali sam skloniji vjerovati Mateju jer je Matej bio tamo dok se to sve odvijalo, a Luka je zapisao događaj nakon što ga je istražio.

Jedna od meni najdražih scena u Novom zavjetu je kad se lik koji visi na križu pored Isusa obrati i Isus mu to prihvati. Taj događaj je zapisan samo u Luki. U Mateju i Marku piše da su tamo bili razbojnici koji su visili s njime i rugali mu se. Sad više nije samo između Luke i Mateja. Ne znam od koga je Luka mogao saznati bolje od Mateja i Marka koji su bili tamo. Možda je netko iz puka bio bliže cijelom događaju od njih dvojice, pa je možda bolje vidio/čuo i kasnije to rekao Luki. Ja ne znam.

Možda me se malo čudite što dovodim u pitanje “savršenost“ jedne knjige u Bibliji jer kršćani to jako jako jako rijetko rade. Ali pogledajte to iz malo drugačije perspektive. Ako ćemo se ponašati kao što se ponašaju turboreligiozni katolici koji ništa ne pitaju nego samo slijepo rade ono što im je netko rekao, nikad nećemo biti Bogu sluge kakve treba. Preispitivanje (i sebe i onoga u što vjerujemo) je često jedna prezanemarena kršćanska disciplina. Gotovo sigurno nisam doveo u pitanje vaše vjerovanje u “savršenost“ Biblije, ali (premda se na ove stavke koje sam spomenu lako nađe “zadovoljavajući“ odgovor) sam vas možda doveo do toga da se malo zapitate. Provjeravajte sebe i svoje odnose. Pogotovo vaš odnos s Bogom.

Ne pišem baš u zadnje vrijeme jer sam lagano bolestan. Konstantno sam umoran i napor mi je držati oči otvorene, a kamo li pisati nešto. Imam još par tema "u rukavu", ali nikako da nađem vremena kad moram spavati. Anyway...

U zadnje vrijeme često čujem od nekih ljudi (nekršćana) izjave tipa „više uopće nema dobra“. Čudi mi kad ljudi koji ulažu u to da ne bude “dobra“ izgovore takvu rečenicu. Ne kažem da sam ja bez greške. Normalno da se desi da zabrljam, isto kao i bilo tko drugi. Ali ima nekoliko stvari koje remete to nesavršeno “svjetovno dobro“

Prvi problem je pasivnost. Ljudi misle da nisu krivi ako ne naprave ništa. Ako će oni kvazidobri pustiti one kvazizle da rade što hoće, postoji samo jedan ishod - svijet koji imamo danas.

Drugi problem je “stvar principa“. Kad se netko ponese loše prema nekom drugom, nema šanse da ovaj “oštećeni“ popravi odnos. Ili izjave kao „Nisu nam se javili već godinama (nije bed što nismo ni mi njima). Kad se udostoje nazvati...“ Zato mnoga prijateljstva odumru. U mojoj bližoj obitelji ima nekoliko ovakvih slučajeva.

Još jedan problem su sitnice. Bed je ako prodaš ispit, ali nije problem dati policajcu neku lovu da ti “oprosti“ kaznu. Nije u redu pokrast državu, ali ako ne platiš dio poreza, ma... nikoga nisam oštetio. Ako te prodavačica u dućanu zakine za 50 lipa, podižeš tužbu, ali ako ti greškom da previše nikom ništa. Nisam nikad nikog ubio, nisam se obogatio na tuđoj nevolji... To što varam gdje god stignem nije tako gadno jer nemam puno prilika, pa ne varam “previše“.

Naravno, kao i svakom problemu na svijetu, uzrok je nedostatak Boga. Ako nemaš Boga, ništa te ne sprječava da zažmiriš na svoju “dobrotu“.

1.Kroinćanima 7:1-11
Za vas koji me ne znate, u sretnoj i blagoslovljenoj vezi sam već skoro četiri godine i jedini pravi razlog zašto ne obavimo vjenčanje je novac. Oboje smo studenti, a nemamo dovoljno imućne roditelje da nam isfinanciraju stan i svadbu. Zaruke nema smisla objavljivati ako svadba nije na vidiku. Inače, moja ljepša polovica se zove Ivona i dulje smo skupa nego što ja znam Boga.

Ove teme se dotičem jer vidim brdo mladih ljudi (kršćana i nekršćana) koji jako žele imati jednu osobu suprotnog spola koja će im biti više od prijatelja, na čije će rame uvijek moći nasloniti glavu kad im je teško, koga će stalno imati blizu i s kim će jedan dan moći imati obitelj. O temi bi se dalo napisati preko nekoliko postova, ali ja ću to probati strpati u jedan malo dulji.

Najprije odvojimo ljubav i zaljubljenost. Kad sam prohodao s Ivonom nisam bio zacopan u nju (kasnije mi je priznala da je ona u tom trenu bila zacopana u mene). Igrom slučaja, ja sam predložio vezu, a ne ona. Htio sam probati imati ozbiljniju vezu, ali Bog je imao nešto više u planu od “probe“. Ivonu sam zavolio prije nego što sam se zaljubio u nju i vjerujem da je to dosta utjecalo na našu vezu. Ne kažem da je loše biti zaljubljen, ali kad jesi zaljubljen, ne razmišljaš baš racionalno. O ljubavi u nekom drugom postu.

Što se tiče slobodnjaka, često molim za one koje poznam. Molim da ih Bog upozna s onim ljudima s kojima bi oni trebali biti ili da ih nauči prihvatiti činjenicu da ih je odlučio odvojiti za sebe i da neće uživati u vezi/braku. Pavao tvrdi da ovo drugo bolja varijanta. S druge strane, znam za ljude koji su molili i postili i onda dobili osobu koju su tražili. Ako ste samac, razmislite o tome.

Veza nije nešto bi se trebalo olako shvatiti. Daleko od toga. Sumnjam da su prije dvije tisuće godina imali veze kao mi danas. Situacija koja je malo pobliže opisana u Bibliji: Marija i Josip. Oni su se upoznali i odlučili zaručiti. Isto tako čitamo da je Josip bio dobar, pa ju je odlučio ostaviti u tajnosti kad je bila trudna. Zašto? Jer (čitao sam u jednom vodiču kroz Mateja, da po židovskoj kulturi onog vremena) nakon godinu dana zaruka je trebalo obaviti razvod! A razvedena žena je imala gadan položaj. Hoću reći, znalo se da je ozbiljno kad su dvoje ljudi skupa godinu dana.

Najbitnije! Ne ulazite u veze olako. Znam da ja jesam, ali ja nisam znao Boga, a On je moju grešku sredio. Nakon svake “neuspjele“ veze ostavljate komadić sebe koji je trebao pripasti “onom/onoj pravom/pravoj“. Uzmite si vremena da se upoznate, da odlučite i, svakako, idite naprijed polako!

Evo, sjedim na faxu, gledao sam jedan filmić i inspirirao me da napišem nešto o piratstvu. Prije nego što nastavite čitati, želim da razmislite o tome kako se vi postavljate prema tome. Iako znam da postoje rijetke iznimke koje bježe od držanja glazbe/filmova na kompu ako ne posjeduju originalni CD/DVD, znam da većina to prakticira. Pokušajte objasniti kako vi to doživljavate i zašto mislite da je to u redu. Bio bi zahvalan kad bi mi na kraju napisali to među komentarima.

Kako u zadnje vrijeme slušam samo kršćansku glazbu, a od ne(tako)davno je u Hrvatskoj otvoren dućan kršćanske glazbe, drznuo sam se kupiti neke stvari. Trenutno čekam da mi stigne najbolji album mojeg omiljenog glazbnika.

Moram priznati da imam relativno malo "originala“ što se toga tiče. Glavni razlozi tome su visoke cijene i nedostatak novca. Radi toga što većina neće kupovati originale, cijene se nabijaju (ne znam znate li, no u jednom trenutku se nabio dodatni porez na sve CD-e, DVD-e, tvrde diskove, mp3 playere i sve ostalo što može "držati“ glazbu da bi se nadoknadila šteta uzrokovana piratstvom [link]). Ovo smatram krajnje nepoštenim jer ostaju oštećeni oni koji to sve obavljaju pošteno.

Ovako ja objašnjavam držanje glazbe/filmova koje ne posjedujem na kompu:
Kako je na većini album većine glazbenika svega nekoliko (najčešće jedna) stvari vrijedno slušanja zar da dajem 150 kuna za pjesmu? To odbijam. Ako pak, s druge strane, autor navedenog albuma ima dovoljno stvari koje slušam, onda ću (ako sam u mogućnosti) iskazati podršku tom glazbeniku time što ću kupiti njegov album. Analogno tome ću se ponijeti prema filmovima, igrama ili software-u. To ne znači da ako ja slušam npr. deset pjesama koje su raspršene preko tri albuma da ću kupiti sva tri (premda ih rado bi kupio), nego ću kupiti jedan (eventualno dva) koji ima koja ima najviše stvari koje mi se sviđaju. Ne znam znate li, no podršku glazbenicima dajete i odlaskom na koncerte ili kupovinom gluposti na istima (majice, kape, naljepnice...). Ako smatrate da je glupo da vi financirate glazbenike koji i onako imaju previše novca, nema problema. Umjesto da "pomognete“ glazbeniku koji je ultramegapopularan i ima previše, pomozite nekom glazbeniku koji vam se možda manje sviđa, ali znate da je tek u usponu. Osim što se im pomogli financijski, iskazali ste im podršku moralno jer sigurno vole čuti da su prodali više albuma i da se ljudima sviđa to što rade.

Čitam danas Jeremiju i ispunjava me to što čitam. Shvaćam to što čitam. Ima mi smisla. Suosjećam s njim. Jeremiju sam pročitao već dva puta samo da bi podcrtao nekoliko stihova hvale. U biti mi sva imena mjesta i naroda nisu ništa značila, pa sam se osjećao izgubljeno. Još uvijek ih ne znam većinu, ali Jeremijin doživljaj Boga i Izraela dopire do mene.

Prije više od godinu dana, bio sam prisutan na jednoj molitvenoj grupi gdje su dvoje starijih kršćana (hoću reći, duhovno starijih od mene) razgovarali o prorocima (konkretno, o Jeremiji) i o tome kako su „otkrili“ koliko je duboko to što piše u Starom zavjetu. A meni nije bilo jasno jer sam pročitao te proroke i sve što sam ja u tome prepoznao su bila proroštva uništenja koja su se, ako se provjeri, ispunila. Nadahnuli su me da ih pročitam još jednom, ali još dok sam čitao, jako malo toga me doticalo. Sada sam duhovno zreliji i iskusniji. Razumijem kakav je bio Jeremijin odnos s Bogom jer i ja dosta toga prolazim.

Hoću ohrabriti na čitanje, bez obzira na to što ste pročitali. Moguće da niste doživjeli to što ste trebali doživjeti čitajući to (isto kao što ne doživite ono što trebate doživjeti gledajući film, ako vam ga netko prepriča prije toga). Bez obzira na to što znate osnovne činjenice, ne znate sve riječi na pamet, a često upravo ti neki detalji vam trebaju da povežete sve.

Ja sam jako usporio na čitanju. Kad sam dobio Bibliju, čitao sam ju svakom prilikom (u tramvaju, u školi...). Kad sam ju pročitao do kraju, stvari su usporile na svaki dan. Onda je sa svaki dan prešlo da neki dan propustim, pa sam propuštao malo češće, itd. Na kraju sam jedva čitao, jer me samo čitanje više nije toliko privlačilo jer nisam pronalazio ništa novo. Ovo sam i napisao zato da ako se nađete u takvom vrtlogu, da se isčupate što prije (i čitate na silu ako treba). Sada se polagano vraćam na onu redovitost.

Ljudi, vjernici općenito (a kršćani pogotovo), često barataju nekim pojmovima koji imaju neko dublje duhovno značenje, a koriste ih bez pretjeranog razumijevanja i zato ih često brkaju ili rabe na pogrešan način. Često me to zna poprilično smetati i zato ću postupiti ispravno. Probat ću ih nekoliko razjasniti:

Religija – vjera (engl. religion – faith)
Religija je skup vjerovanja, tradicija, radnji i pravila organiziranih oko nečeg nadnaravnog. Uz religiju se obično povezuju određeni spisi, povijest i mitologija. Vjera, s druge strane, je jamstvo za ono čemu se nadamo. Vjera znači znati da je nešto što ne vidimo — stvarno. (Heb 11:1). To znači da ne postoji muslimanska vjera, židovska vjera i druge vjere. Vjera je vjera. Kao npr. suosjećanje. Nemate 100 vrsta. Netko toga ima više, netko manje, ali je uvijek isto.

Pravda – pravednost (engl. justice – righteousness)
Oko za oko, zub za zub – pravda
Kapi za oko, pasta za zube – pravednost (j/k)
Pravednost je zapravo suprotno od grešnosti. Često pravda i pravednost idu skupa, ali ponekad i ne. Pravda zahtjeva poštenje ili jednakost, dok pravednost može težiti u korist jedne strane. Npr. po pravdi, ja sam zaslužio ići u pakao, a Isus nije. Ali radi Njegove pravednosti, on je otišao da ja ne moram.

Milost – milosrđe (engl. mercy –grace)
Zamislite slugu pred kraljem. Ako sluga nešto zgriješi kralju i kralj mu to oprosti ili ga kazni premalo, to je milost. Ako sluga nije učinio ništa dobro, a kralj ga nagradi ili ga nagradi puno za nešto malo što je učinio, to je milosrđe.

Djela 2:42-47Na što liče naše zajednice danas? Ovo je tema koja me jako pogađa. Ozbiljno razmišljam da užicam pastora da jednu nedjelju propovijedam o ovome. Što sam bliže Bogu, više imam osjećaj da nam crkva vene. Svaku nedjelju ugledam lica koja vidim samo na sat vremena u nedjelju. Ne vidim ih nikad u nekoj službi, u slavljenju se malo ljuljaju, ali uglavnom ono što vidim od njih je jako slabo. Ne poznam ih, dakle niti ih ne osuđujem. Ipak, jako me zabrinjavaju kad uđu u nedjelju nakon početka, a izlaze čim vide da su obavijesti na redu. Zar su došli samo odraditi? Ne znaju da li da njihovih sat vremena u crkvi nedjeljom ne vrijede ništa, niti kod ljudi, niti kod Boga? A što je tek sa zajedništvom? Znaju li uopće oni što je to? Brine me to i držim ih u molitvi.

Mene je sram reći da nisam dio neke male grupe (pod male, mislim na grupe ispod 10, a poželjno i ispod 5 članova). Dio sam STEP-a, služim nekad na omladinskim sastancima, služim nedjeljom. I jako, jako mi fali mala grupa. Bio sam dio jedne male grupe. Bilo nas je četvero, premda smo se jako rijetko nalazili svi četvero. Dakle, grupa od dvoje-troje. Idealno! Ispovijedali smo se jedni drugima, molili jedni za druge, zajedno proučavali, svjedočili, ohrabrivali se, planirali smo i imati večeru gospodnju zajedno... To je bilo TO! Bitno: nalazili smo se kod jednog člana, doma. Kad bi se nalazili po vani (parkovi, pizzerije i sl.), grupa je blijedila.

Jako mi je žao što nisam dio kršćanske obitelji jer bi vrlo rado organizirao barem jednu kućnu grupu doma. Najsretniji bi bio kad bi imao 4 kućne grupe + STEP + nedjelja + jedan dan slobodno.