Čitam danas Jeremiju i ispunjava me to što čitam. Shvaćam to što čitam. Ima mi smisla. Suosjećam s njim. Jeremiju sam pročitao već dva puta samo da bi podcrtao nekoliko stihova hvale. U biti mi sva imena mjesta i naroda nisu ništa značila, pa sam se osjećao izgubljeno. Još uvijek ih ne znam većinu, ali Jeremijin doživljaj Boga i Izraela dopire do mene.
Prije više od godinu dana, bio sam prisutan na jednoj molitvenoj grupi gdje su dvoje starijih kršćana (hoću reći, duhovno starijih od mene) razgovarali o prorocima (konkretno, o Jeremiji) i o tome kako su „otkrili“ koliko je duboko to što piše u Starom zavjetu. A meni nije bilo jasno jer sam pročitao te proroke i sve što sam ja u tome prepoznao su bila proroštva uništenja koja su se, ako se provjeri, ispunila. Nadahnuli su me da ih pročitam još jednom, ali još dok sam čitao, jako malo toga me doticalo. Sada sam duhovno zreliji i iskusniji. Razumijem kakav je bio Jeremijin odnos s Bogom jer i ja dosta toga prolazim.
Hoću ohrabriti na čitanje, bez obzira na to što ste pročitali. Moguće da niste doživjeli to što ste trebali doživjeti čitajući to (isto kao što ne doživite ono što trebate doživjeti gledajući film, ako vam ga netko prepriča prije toga). Bez obzira na to što znate osnovne činjenice, ne znate sve riječi na pamet, a često upravo ti neki detalji vam trebaju da povežete sve.
Ja sam jako usporio na čitanju. Kad sam dobio Bibliju, čitao sam ju svakom prilikom (u tramvaju, u školi...). Kad sam ju pročitao do kraju, stvari su usporile na svaki dan. Onda je sa svaki dan prešlo da neki dan propustim, pa sam propuštao malo češće, itd. Na kraju sam jedva čitao, jer me samo čitanje više nije toliko privlačilo jer nisam pronalazio ništa novo. Ovo sam i napisao zato da ako se nađete u takvom vrtlogu, da se isčupate što prije (i čitate na silu ako treba). Sada se polagano vraćam na onu redovitost.
Post je objavljen 06.09.2008. u 16:13 sati.