utorak, 21.04.2015.
odo........
Ostavljam ovaj blog,privremeno,bez suvišnih svojih riječi, koje su neke dotaknule, druge rasrdile, nekima bile beznačajne, s fotografijama viđene čarobnim očima moje kćeri i njenog mobitela, s knedlom-njokom u grlu, jer interakcija s Vama mi je bila neprocjenjiva, lijekovita, duhovita,isljejujuća....Ostajte mi zdravo, radosno.....a ja ću se jednom vratiti....
- 20:52 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.04.2015.
vjetar u kosi
naprijed gledam,
u retrovizor,
a zjenicama
mi se budućnosti prošle
zazrcale
sve dalje,
sve udaljenije
izvjesno
s druma
proživljenog
u daljini
ostaju
tlapnje,
(za potvrdu-
pogledom
preko ramena,
još jednom
mrtvi kut,
život mi pečatnjakom
potvrdi)
Na cesti
dvosmjernoj
šajba napuknuta-
prednja
prošlost mi buduću
vidom varljivim
zamuti.
Drum zamjeniti
cestom?
stati?
rikvercom krenuti?
u ler ubaciti?
NE!
I gumama izlizanim
voziti,voziti,voziti,
100 na sat,
jer nemam vječnost
i još jedan dan,,
Imam svoju
kaldrmu
i samo
sad!
I nisam stala
ni na znak
STOP,
(ni vidjela ga nisam)
kao i milijun puta
prije,
završih u slijepoj,
jednosmjernoj
uličici,
učinih životu radost,
i on mi se
besramno il djetinje
smije,smije!
- 16:02 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.04.2015.
al baš svakog proljeća......
U zanosu,
suncem izljubljena,
vjetrićem izgrljena,
miomirisom prvog
otkosa opijena,
radošću bezimenom
probuđena........
...........krenem u potragu
za pjesmom -
proljetnicom
gdje riječi su maslačkaste,
strofe tratinčaste,
slogova zemljanih,
pčelastih zareza
i visibaba punih
upitnika,
ljubičastih promišljanja.
I nađem ja nju,
(ni skrivala se nije)
tu moju
pjesmu - pticu
zadnju kaplju
osvježenja
otrese sa
svojih leptirastih krila
Prepozna me i
namignu mi,
bećarski
i ja odlučih
ostaviti pjesmu-
proljetnu
neuhvaćenu
da bi letjela
raspjevano
svima!
- 16:10 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
subota, 11.04.2015.
mrva duše
kao svitak
pergament,
ladičica možda,
škrinja duborezna,
sef?
da sam ja pjesnik
ili alkemičar
kako bih 21 gram
tajanstveni i čarobni
materijalizirala?
- 17:38 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 09.04.2015.
sasvim obična pričica
Zeleni kontejneri, kao stećci, u šutljivoj plastičnoj molitvi u nizu smrdljivom,civilizacijskom kočoperno stražare,na betonom, ukradenom djeliću zelenila,nature,livade urbane.
Na njima, teško čitljiv,vremenskim neprilikama,poluspran grafit,-JAVNA KUHINJA:
Kraj jednog od njih, starica, s kolicima na kojima je svaki točkić drugačije veličine, - crna marama na sivoj joj slijepljenoj kosi, crni haljetak, prorupljen,pokrpan pokrpanim pokrpama,crne besprsne,rupičaste rukavice na žilavim joj plavičastim rukama. Na nogama, umjesto obuće, dvije plastične vrećice svezane špagom- jedna bijela, a druga crveno-zelena.Oko vrata crvena (nekad) krunica, s otpalim,izgubljenim il otrgnutim križem.Na nosu, selotejpom il flasterom il izolir trakom zailjepljene "socijalne" naočale.
I kopa po odbačevinama drugih,a njoj "gozba" i još jedan dan života .
I kopa i nešto mrmlja. Molitva? Proklinjanje? Razgovor s nekim oku joj nevidljivim? Prevrće žusto, nestrpljivo i riječi i "hranu". Iskopa vrećicu.
Uto njoj s lijeva, dolazi, preko travnjaka, pas bezvlasnik, lutalica usamljena, zanoseći i vrteći repom, udesno. I dođe do nje, sjedne i njušku joj gurne u dlan. Ona se okrenu, iznenađeno, pa ga radosno pogladi po glavi. On u nju gleda kao u spasitelja, diže se na sve četiri, maše repom, češe se uz nju i sve joj - uuuuuu - nešto govori. Ona ga češka, gladi, vadi iz one iskopane vrećice nešto i prije neg sebi daje mu, to, nešto jestivo, kao najboljem prijatelju, kao bližnjem svom kog voli više od sebe
.I počeše nih dvoje, kao dvije zaboravljene duše od svih i svakoga, a opet srodne i prepoznate, razgovarati.I spremi Ona, tu dragocjenu vrećicu u kolica,
On skače oko Nje veselo, razdragano i krenuše. Ona, ljudsko biće koje živi psećim životom, i On, živo biće koje živi, njenim ljudskim životom, a između njih kolica s različitim točkovima - škrip-plop-kotrlj-bljop.......odoše......sretni što su se pronašli, Ona meljajući riječi kroz krezuba usta, a On zanoseći ulijevo, repa visoko,ponosno uzdignutog.
Vjetar, tad vrisnu, nebo zagrli zemlju, a krupne suze nebeske, razmoče slova na kontejnerima i ona polako počeše klizitiiiiii.......
- 00:36 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
