četvrtak, 28.05.2009.
Ispričajte me na trenutak
[rant] Mrzim predizborno vrijeme. Ne zbog (većinom) praznih priča, prepucavanja i ostalih idiotarija koje idu uz cijeli biznis oko toga, nego zbog predizbornih plakata.
Označena mjesta za oglašavanje u gradu postoje s razlogom, ljudi. U predizborno vrijeme se čak broj billboard panoa drastično poveća baš iz tog razloga - da nam face nasmiješenih političara daju do znanja koliko im je stalo i koliko su sposobni. No čak i ako mi to ide na ono što nemam u gaćama, takav vid oglašavanja razumijem.
Ono što ne toleriram je ljepljenje plakata i stranačkih parola na svaku jebenu dostupnu površinu koje se mogu domoći. Čak i kad se radi o opciji za koju namjeravam glasati. POGOTOVO ako se radi o opciji za koju namjeravam glasati! Malo kulture, (ubacite pogrdan naziv i sočnu psovku po svom izboru)!
Dobijem nervozne tikove kad vidim plakate za kojekakve koncerte i događanja poljepljene po fasadama zgrada koje su netom uređene novcem poreznih obveznika. Dođe mi da nazovem komunalni ured i istresem sav svoj bijes na nesposobnu i lijenu bagru što se kajbajagi brine o izgledu grada jer dopuštaju da se plakati kojima tamo nije mjesto uporno i bez ikakvih sankcija lijepe opet i ponovo! Kako onda ne bih popizdila kad vidim da se ta i ta stranka oglašava na način da svoj predizborni plakat naguzi na pročelje moje zgrade ili na jebeni kontejner za odvoz smeća? Ako nemaju taj minimum kulture i osjetljivosti oko malih detalja, kako će tek imati za stvari koje su od velikog značaja za zajednicu? Najgore od svega je to što ti plakati ostaju i mjesecima nakon što izbori završe.
Već sam tri plakata skinula sa svog ulaza i sa posebnim užitkom nagurala u kantu za otpatke. Večeras kad sam primjetila novi došlo mi je da nešto razbijem, majke mi.
A o onim idiotima što si daju za pravo da unajme avion i onda po starom dobrom socijalističkom modelu istresu desetke tisuća letaka na ulice grada kako bi ukazali na nekulturu i nesposobnost svojih oponenata tek nemam riječi. Bar ne onih pristojnih. Onih od kojih bi se i čistokrvni kočijaš zacrvenio, tih bi se, bome, na pretek našlo.
STO MAJKI!
[/rant]
petak, 22.05.2009.
"I am a lunatic with lethal combat skills."
U posljednje vrijeme popizdim kad me netko pita: I, Kristina, što ima novo? Uglavnom sam ljuta na sebe (well, ne ljuta, više annoyed) što nemam cojones za pokrenut lavinu događaja, a vjerujte mi, puno stvari samo čeka da ih se malo pogura pa da sve, ili ode u vražju mater, ili me učini vrlo vrlo sretnom kockom. Jedna od njih je i hvatanje u koštac sa situacijom s dotičnom Inženjerkom koja mi faking ne ide iz glave, on and off, već 10 godina, a s kojom sam donekle razbila led početkom godine i onda zamalo pojela govno. Jedan dio mene ju želi najbrutalnijim načinom naglavačke izbaciti iz ormara, dok drugi dio mene shvaća cjelokupnu situaciju i možebitne razloge zašto se ona tog ormara tako grčevito drži. I ako mi još netko nakon što vidi njenu fotografiju kaže da im ne izgleda gej (uključujući i nju samu), gađat ću ih najbližom saksijom, majke mi!
Dalje, situacija oko mog njonjavog ponašanja u posljednje vrijeme i plakanja nakon svakog pogledanog filma (Gran Torino samo je još jedan u nizu) jučer je pripisan peemesu sa nesretnim okolnostima u obliku tužnog javljanja bivšeg dečka nakon što ga je djevojka of six years ostavila, najboljeg prijatelja koji je ostao zakinut za nešto potencijalno predivno te moj unfortunate susret sa bivšom, on the side. Zbog svega sam čak u srijedu otkazala i odlazak u kazalište sa curama. Na sreću, Eliza Dushku i Tsianina Joelson u Bring it On na velikom ekranu sinoć su mi svakako popravile raspoloženje. Shallow, I know.
Vrućina u Osijeku i komarci nikako ne pomažu cjelokupnom dojmu te me čine još nepodnošljivijom osobom za društvo. Osim ako nisam u društvu s nekim posebno simpatičnim i punim novih and exciting informacija o lijepoj našoj estradnoj sceni. Ili ako mi kupi sladoled. Ili ako misli da sam nevjerojatno faking talentirana i da su moje ideje najbolje na svijetu. Ili ako opet iznova gleda određene epizode Xene samo zato jer su u njima Xena i Gabrielle posebno gay for eachother. A takvih je izuzetno malo.
U skladu sa svime navedenim, nije ni čudo što mi je ovih dana play lista posebno neinventivna. Ako se Fired Up (Pat Benetar), Loverboy (Billy Ocean) i Heartbreak Make Me A Dancer (S. Ellis-Bextor) mogu nazvati play listom.
On top of everything, jučer sam primijetila da jednu priču koju sam započela prije par godina i nikad ju završila jednostavno nemam na kompjuteru niti među back up cedejima. Popizdila sam na n-tu potenciju, kao nikada do tada. Uspjela sam ju iskopati s Interneta jer sam ju, na svu sreću, onomad postala na El Journalu, ali sam svejedno nepovratno izgubila 20 (DVADESET!) kartica teksta.
Također, postoji mogućnost da 4.6. dođem u Zagreb na par sati. Ako poslovne obaveze budu dozvoljavale i ako Majka doesn't throw a fit što u ZG idem autom, autocestom, što idem po najvećoj vrućini, a vraćam se u kasnim noćnim satima te što ima svakakvih budala gladnih brzine zbog kojih postoji mogućnost da ću poginuti.
U biti, kad bolje razmislim, moj život je poprilično uzbudljiv ovih dana.
četvrtak, 14.05.2009.
Dobre stare stvari
Jučer sam se slučajno sjetila dvije serije koje su išle na teveju onomad dok sam ja još klinka bila. Prva od njih, Ako dočekam sutra, ekranizacija je jedne od meni najdražih knjiga, If tomorrow comes Sidneya Sheldona. Glavnu ulogu igra Madolyn Smith koja je, s obzirom da sam seriju religiozno pratila u nježnoj dobi od 8-9 godina, vjerojatno root mog sadašnjeg afiniteta prema određenom tipu žena.
Behold, Ako dočekam sutra - najavna špica.
Druga koja mi je tak nenadano pala na pamet je Na tajnom zadatku, iliti Cover Up u originalu. Od ove se serije jedino sjećam najavne špice, što i nije čudno s obzirom da je tema Holding Out For A Hero. A kad bolje promislim, ako je Ako dočekam sutra ishodišna točka mojeg ukusa za žemskinje, onda je Na tajnom zadatku ponudio predložak onoga što mi je naaaaajs kod muškog roda. Uzmite u obzir da su ipak osamdesete u pitanju, jel. 
Sjeća li se itko ovih serija, bokte?
ponedjeljak, 11.05.2009.
Već se vidim u kinu
Gerard Butler. Michael C. Hall. Kyra Sedgwick. Zoë Bell. Oh, i onaj iritantni iz Gilmoreica i Heroja, what's his face? 
Milo Ventimiglia.
subota, 09.05.2009.
We Interrupt This Program To Bring You A Special News Bulletin...
petak, 08.05.2009.
In case you forgot...
Zoë Bell? I love her. 
srijeda, 06.05.2009.
Kako slomiti lavlje srce
Kao dodatak mom prethodnom postu, a u istom pekmezavom raspoloženju, moram se osvrnuti na jednu stvar koja me je zaista rastužila. Ne zato što sam sentimentalno vezana za dotične Lavove, nego zato što je njihova devastacija tako olako uzeta i shvaćena od strane onih koji bi trebali biti predstavnici svega intelektualnog, moralnog i kulturnog u gradu na Dravi.
Oni koji su odrasli u Osijeku su vjerojatno upoznati sa osječkim ZOO vrtom. Oni koji su ga redovno posjećivali vjerojatno se sjećaju dvaju prekrasnih kamenih skulptura lavova na samom ulazu u vrt. Ti su Lavovi stari stotinu godina. Nekoć su “čuvali” ulaz na njemačko vojno groblje. Izrađeni su od carrera mramora i nose veliku vrijednost, što umjetničku, što sentimentalnu za veliki broj Osječana.
Nedavno je javno, na forumu 031 objavljeno, nazovimo to, svjedočanstvo o barbarizmu nekih od vodećih osoba u gradskom poduzeću koje je zaduženo za ZOO vrt. Naime, oni stogodišnji Lavovi koji su pozdravljali generacije malih Osječana na ulasku u zoološki vrt, a jednom davno čuvali posljednje počivalište njemačkih vojnika, sad i sami počivaju, razbijeni, osramoćeni i odbačeni u najtamnijem kutu ekonomskog dvorišta istog tog ZOO vrta.
Nakon mjeseci prepucavanja i/ili prebacivanja krivnje, direktor gradskog poduzeća je odlučio dati kipove na restauraciju. Očekivano (barem meni i svakom drugom razumnom biću), cijena restauracije je u šesteroznamenkastom broju. Direktor se s tom cijenom ne slaže i namjerava dati restauraciju na javni natječaj.
Razumijem da danas, u doba globalne ekonomske krize, neke stvari moraju biti poredane po listi prioriteta. Isto tako razumijem da je 216.000,00 kuna ogroman novac koji se može upotrijebiti na puno važnije projekte. Razumijem i da se na svakom forumu može naći, well, idiot, koji će reći nešto tipa: A zašto Grad jednostavno ne kupi nove Lavove? Ta, na ulazu u Čepin se povoljno mogu kupiti betonski lavovi pa neka njih stave na mjesto starih i stvar riješena. Hello?!
Ali, enivej, ono što ne razumijem jest neosjetljivost onih ljudi koji bi najviše i trebali osjećati Grad, njegovu prošlost, baštinu, vrijednost, ljepotu i dobrobit. I tu se sad više ne radi samo o Lavovima sa ulaza u ZOO vrt. Tu sad na red već dolazi i krezuba gradnja u Strossmayerovoj i na Diwaltovoj. Gradski Vrt. Bijela Lađa. Masovna sjeća stabala na Reisnerovoj i Europskoj aveniji. Starčevićev kip na Trgu. Planovi o muzeju i/ili stanogradnji u Perivoju. Opća betonizacija. The list goes on and on.
Osječanima je izgleda u prirodi da gledaju, ne vjeruju vlastitim očima, trpe, šute i sliježu ramenima. I da, uvijek da govore: Bit će bolje. Ima pametnih ljudi u ovom gradu, jednom će i oni (kamo li sreće) doći na vlast. Do tada će nam se The Others smijati, trošiti novce na njihove osobne prioritete, slijegati ramenima na očite propuste, obećavati brda i doline, a onda nas kolektivno naguziti i poševiti u dupe.
Nisam ni očekivala da ću uspjeti napisati fokusirani i razuman post kad se radi o ovakvoj temi. Ja jako volim svoj grad i srce me uistinu boli kad vidim što mu Vladajući iz dana u dan rade. Djelomično sam i ja tome kriva jer sam jedna od onih Osječana koji šute, trpe, ne vjeruju vlastitim očima i nadaju se boljem.
Isto tako, nadam se da nakon Lavova Sfinge nisu slijedeće. Malim koracima, ali takvi ti uvijek najžešće slome srce.
ponedjeljak, 04.05.2009.
"Cuanto más lloras, menos meas."
Ne sjećam se kad sam se toliko naplakala u zadnjih godinu dana. Vjerojatno kad sam početkom prošle godine prvi put čitala Wicked i kad me zadnjih par poglavlja doslovno slomilo da nisam prestala plakati do samog kraja knjige. But that’s just me and my little sentimental heart.
A koliko sam u stanju biti pekmez dokazuje i posljednjih tjedan dana kad sam se prvo isplakala kao kišna godina (apsolutno neočekivano i u potpunom šoku od svoje reakcije) gledajući director's cut Xena serijala, A Friend In Need. A da me nisu 10 puta upozorili da niti jedna fangirl nije stoički podnijela tu torturu i tragediju jedne velike ljubavi, ne bih ništa rekla. Al' vrag mi nije dao mira i eto, tako mi i treba. Nakon Friend in Need je došla Feast of Love. Ni tu mi nije puno trebalo da se rasplačem na kraju. O The Reader da i ne govorim; suze su frcale na sve strane. Čak me i The Brave One rasplakao. Boktepitaj kako mi se to dogodilo. A danas sam gledala jedan divan izraelski film, The Secrets. I da, plakala sam na kraju.
Sad slušam Not A Love Song od Uh Huh Her. Fakat me ne bi čudilo da me i ona rasplače.
Help?
