ponedjeljak, 27.10.2008.
Nisam zeko da me svaka strina mora podragat!
Ja jesam taktilna osoba. Volim dotaknuti stvari, osjetiti ih pod prstima kako bi ih bolje shvatila i/ili zapamtila. Volim dodirnuti ljude s kojima sam bliska - obitelj, prijatelje. Nikad mi nije bio problem zagrliti osobu u trenutku dragosti ili dotaknuti ruku, rame, koljeno u razgovoru kako bih naglasila izrečeno, a nije mi ni problem primiti istu dozu dodira od drugih.
Problem nastaje kad me ljudi, koje sam tek upoznala ili mi nisu neki faktor u životu, imaju potrebu zagrliti, poljubiti ili narušiti svetost mog osobnog prostora. Ljudi kao što su bivši dečko mog prijatelja, djevojke koje su mi jednom bile drage, a onda su na posebno okrutan način povrijedile jednu od mojih najdražih prijateljica, a posebno poludim kad to učini moja radna kolegica, a zvat ćemo ju Živka.
Dakle, Živka ima konstantnu potrebu pipkati po meni, grliti me ili mi se zanositi u lice dok mi nešto "povjerljivo" objašnjava. Jednom me je prilikom doslovno stjerala u kut - ona ide prema meni da mi "puna dragosti" prišapne najnoviji trač, a ja uzmičem dok me ne zaustavi zid i onda se šćućurim koliko god mogu da joj još ne padne na pamet da me zagrli ili nešto još gore. Naravno, palo joj je na pamet, a ja nisam imala kamo pa sam istrpila.
Možda pretjerujem, ali kad su u pitanju stranci ili ljudi koji me ne zanimaju više od "dobar dan-doviđenja", očekujem malo suzdržanosti što se tiče izljeva prisnosti, a pogotovo mi smetaju ljudi koji, kao kolegica Živka, ne poznaju koncept osobnog prostora.
Imate li i vi takav "problem" ili vam je svejedno tko vas dira?
nedjelja, 19.10.2008.
Apdejt, vezano za dotičnog mladog gospodina zaštitara.
Dakle, jučer sam privatno bila u TCO i imala sam priliku za bliski susret sa zaštitarom who gives (gave!) me the creeps.
Ovim putem javno priznajem svoju pogrešku. Dopustila sam da mi tuđi utjecaj i površni, prvi dojam, bude predložak za ocjenu kolege zaštitara.
Kad sam na početku došla raditi u TCO i kad sam primjetila da je Zaštitar primjetio mene te sam se malo zbunila zbog načina na koji je, u prolazu, neverbalno komunicirao samnom, rečeno mi je da je tip čudan, da s nikime ne razgovara i da je vegan (zašto bi činjenica da je vegan nekome koristila kao podloga da bi nekoga okarakterizirao kao "čudnog", nije mi niti najmanje jasno), pa sam i ja bila sklona složiti se sa konstatacijom da je tip, indeed, vrlo neobičan i, kako sam već napomenula ranije, he gave me the creeps.
Naime, dogodilo se to da je prije desetak dana u prolazu, za razliku od svakog drugog puta prije toga, osim što je klimnuo glavom i ponudio mi jedan od svojih tajanstvenih osmjeha - pozdravio. Rekao mi je, Bok! što me je poprilično iznenadilo, a bome i kolegicu koja je stajala pored mene, a bila je jedna od izvora od kojih sam doznala da je "tip čudan" i da "s nikime ne razgovara".
Ranije ovog tjedna sam imala prilike za još jedan susret s njime u kojem je došlo do pravog dijaloga između nas! Bio je vrlo ljubazan, moram priznati i izuzetno simpatičan, a rekao je i da me je ranije već viđao, u K Centru. Zatim me pitao kako mi se sviđa posao koji radim, jesam li zadovoljna... A ja sam ostala totalno iznenađena. I tako smo nas dvoje izmijenili par jednostavnih rečenica i jako mi je drago zbog toga.
Sinoć kad sam sa prijateljicom ulazila u TCO, opet mi je sa smiješkom klimnuo glavom u znak pozdrava, a ja sam tada odlučila da moram ispraviti nepravdu i dopisati ispravak netočnog navoda iz jednog od ranijih postova.
No, da se razumijemo, ja i dalje mislim da je tip neobičan, ali he doesn't give me the creeps anymore. 
srijeda, 15.10.2008.
Catfight, CATFIGHT!
Moja priča s muškarcima je završila prije pet godina kad su mi neke stvari (napokon) došle iz dupeta u glavu.
Nisam bila u vezi s puno njih, ali oni s kojima sam bila su krasni, pristojni i pametni momci. Još i dan danas se rado vidim s njima - popričam, odemo na kavu...
Ono što mi nije jasno su njihove sadašnje (dugogodišnje) djevojke, tj. supruge.
Iz nekog razloga niti jedna me ne voli. Kad se sretnemo, ili me ignoriraju ili me pogledaju kao da sam im upravo na izuzetno sočan način opsovala familiju.
Najgore je kad su u pratnji svog dragana, a on stane da me pozdravi i malo popriča. Onda bi me najradije pojele, a njega razapele.
Najveći apsurd je Gospođa G. s čijim sam suprugom bila u vezi prije četrnaest (!?) godina. Dakle, ne znam tko je tada bio veći pican, on ili ja. Ali, eto, gospođa valjda i dalje misli da sam prijetnja.
Drugi slučaj je dama koja je u vezi sa mojim posljednjim dečkom. Dugo su zajedno, srodne su duše, a cura je upoznata sa činjenocom da muškarci, as it turns out, nisu po mom ukusu, no ona i dalje pretrčava na drugu stranu ceste kad me vidi.
Da mi nije smiješno, laskalo bi mi. Još će ispasti da sam neka femme fatal pa da momci gube glavu zamnom bez obzira na brak, djecu, moje gejstvo i do čak četrnaest godina otkako smo se zadnji put držali za rukice na klupama iza zgrade.
nedjelja, 12.10.2008.
Imovina na uvid.
Ja sam zadnja koja će se buniti na golom oku izloženom ženskom poprsju, ali toliko dekoltea, kao što sam ga imala prilike vidjeti prošli tjedan, nisam vidjela otkako sam bila beba.
Ne bih se toj izložbi imovine čudila da je ljeto pa je djevojkama vruće na plus 40°C te su izvele svoje cure malo na zrak u šetnju, ali, iako jest izuzetno toplo posljednjih dana, neke djevojke su upak malkoc pretjerale.
Kao, npr. gospodična koja je jučer navratila do moje butige da malo razgleda. Onako, zgođušna mlada dama, dvadesetak godina, vrlo prijateljski raspoložena i obučena u odjeću koja je, clearly, nekoliko brojeva premala za njenu figuru. I mean, clearly.
Lijepo si nas dvije razgovaramo; ona pita Za što je ovo, a ovo, a ovo? i ja joj sve lijepo objašnjavam, a ona sve cijuće kako je to super fascinantno i zanimljivo. Kako je jedan dio asortimana izložen na pultu, tako se i ona nagnula nad njime i proučava, a ja sve gledam (a, majke mi, trudila sam se da ne obraćam toliko pozornosti) hoće li ili neće sva ta njena imovina iskočit iz tog majušnog topića i završit meni na pultu.
Najgore u svemu tome je što se ja u takvim situacijama ne mogu suzdržati, tako da sam čitavo vrijeme imala idiotski smješak na licu, što zbog dotičnog dekoltea in my face, što zbog pola galerije koja se, vjerojatno, s istim gorljivim isčekivanjem pripremala na iznenadni full disclosure.
Na kraju, izloženi primjerci su ipak ostali u koliko-toliko sigurnim granicama vidljivosti, a ja sam dobila još jednu potvrdu da taj vražiji posao trgovca u K Centru ipak nije toliko loš s obzirom na sve znamenitosti koje se mogu vidjeti.
četvrtak, 02.10.2008.
Jel svršilo?!
Da, da. Još jedna stvar koja mi ide na živce. Još ćete pomisliti da da mi sve smeta i da nikad nisam zadovoljna. U biti, oni koji me znaju, a čitaju ovaj blog, će vjerojatno reći da nisam nervozan tip osobe, ali me nekad totalne trivijalnosti znaju istjerati iz takta.
Naime, u čemu je problem? Odjavna špica. Zar je bauk? Zar su ta slova, ti rolling credits, što bi amerikanac rekao, tako strašna stvar da ih treba izbjeći pod svaku cijenu? RTL ih se, primjetila sam, najviše boji. Nekad se pokažu malo hrabrijima pa nam, kajbajagi, smanje ekran onako u kut da se ne uplašimo previše, a sastrane napišu sitnositnositno kako se serijica/film zove u originalu i tko nam je odglumio i kako se teta/čiko producent/redatelj zove i koje je godine sve to pušteno u promet. Ali ima i serija koje imaju odjavnu špicu koja je djelo samog sotone pa se ista mora po kratkom postupku preduhitrit reklamama. Kao npr. sinoć. Gledam ja Vatrene dečke, kad ono - odjednom reklame. A znam da su reklame bile prije faking 5 minuta. I sad ja stiskam ono glupo dugme za teletekst što mi, ko za vraga, ne funkcionira, da ja vidim jel to epizoda završila ili će bit još ili kog jarca sad opet jebene reklame?! I pitam ja sad one čike na RTL-u, pa zar je toliko teško, naporno, PRESKUPO dati ljudima hint: E, tu vam je kraj epizode, sad će nešto drugo. Kthnxbai.
Nije ni Nova TV nešto puno bolja, ali kod njih barem znam kad sam svršila sa gledanjem, a kad imam još štogod za vidit. Bokte.
No, moram se osvrnuti i na ekipu u kinu. Ljudi se ponašaju kao da ih je netko natjerao da sad sjede u dvorani sat i pol, dva i gledaju film pa čim krene odjavna špica oni skaču i tkoćebržedoizlaza. Kao klinci u školi, petkom u popodnevnoj smjeni, minutu do 19h – u niskom startu da izlete iz učionice čim se oglasi zvono. Alo, ljudi! Polako. Neće vam nitko naplatit dodatnu kartu ako ostanete koju milisekundu sjediti i nakon što odjava krene. I apsolutno nema potrebe za poglede tipa: Vid' ovu luđakinju što i dalje sjedi, a film gotov; sluša glazbu i gleda slova kako idu. Božemesačuvaj da slučajno saznam tko je sve glumio u filmu ili tko je pridržav'o mikrofon ili tko je gur'o kolica s kamerom.
De, dobro je.
