Moja priča s muškarcima je završila prije pet godina kad su mi neke stvari (napokon) došle iz dupeta u glavu.
Nisam bila u vezi s puno njih, ali oni s kojima sam bila su krasni, pristojni i pametni momci. Još i dan danas se rado vidim s njima - popričam, odemo na kavu...
Ono što mi nije jasno su njihove sadašnje (dugogodišnje) djevojke, tj. supruge.
Iz nekog razloga niti jedna me ne voli. Kad se sretnemo, ili me ignoriraju ili me pogledaju kao da sam im upravo na izuzetno sočan način opsovala familiju.
Najgore je kad su u pratnji svog dragana, a on stane da me pozdravi i malo popriča. Onda bi me najradije pojele, a njega razapele.
Najveći apsurd je Gospođa G. s čijim sam suprugom bila u vezi prije četrnaest (!?) godina. Dakle, ne znam tko je tada bio veći pican, on ili ja. Ali, eto, gospođa valjda i dalje misli da sam prijetnja.
Drugi slučaj je dama koja je u vezi sa mojim posljednjim dečkom. Dugo su zajedno, srodne su duše, a cura je upoznata sa činjenocom da muškarci, as it turns out, nisu po mom ukusu, no ona i dalje pretrčava na drugu stranu ceste kad me vidi.
Da mi nije smiješno, laskalo bi mi. Još će ispasti da sam neka femme fatal pa da momci gube glavu zamnom bez obzira na brak, djecu, moje gejstvo i do čak četrnaest godina otkako smo se zadnji put držali za rukice na klupama iza zgrade.
Post je objavljen 15.10.2008. u 20:21 sati.