ponedjeljak, 25.08.2008.
Muškarci i njihovi mobilni telefoni.
Tko kaže da muškarci nisu sposobni za multitasking?
Po onom što sam imala za posvjedočiti u K Centru otkako tamo radim, svaki sedmi muškarac, dok tipka porukicu na mobilnoj telefoniji, vrlo uspješno ćeška ćunu. Oni manje talentirani se samo pridržavaju za istu.
Tako valjda održavaju ravnotežu, ono, da ih telefon ne pretegne dok tipkaju? Kontam da je u tome poanta.
Ne mogu reći da ih ne razumijem. Naime, pogotovo oni preklopni telefoni su posebno tricky - jedan pogrešan pokret i/ili prelabav grip na mališu i opa! Sva sreća pa sam ja žena, mi imamo težište na mjestu različito od muškaraca. Boktepitaj kako bih ja, da nam je težište isto, svladala tipkanje na mobilnom u stojećem položaju na ovom mom preklopnom Sony Ericssonu bez ćune za koju bih se pridržavala. Uf. Naježim se od same pomisli.
četvrtak, 21.08.2008.
Ne mogu ni reći da mi je na poslu dosadno uz ovakve bisere s kojima radim.
U K Centru rade dva šefa. Zvat ćemo ih Bolek i Lolek; doduše, jedan više liči na Pingvina iz Burtonovog Batmana (iako nije ni probližno genijalan), dok je drugi pljunuti Spužva Bob (iako nije ni približno tako zabavan).
Naime, Loleka i Boleka nitko ne voli. Ne samo zato što su ružni (moja isprika DeVitu i Bobu), samodopadni i generalno nesimpatični, nego zato što su jednostavno guzice. Bolek/Pingvin redovno prođe pored mene kao pored turskog groblja. NEDOBOG da me pozdravi! Ali kad njemu treba nešto (Ajte mi pričuvajte ovo, ajte mi pripazite na ono, kad ste već tu i niste ni približno tako važni i zauzeti kao ja...) e onda nema problema i od mene se očekuje da budem kolegijalna. Sad samo čekam kad će mi dati zadatak da uglancam onaj Opel što stoji u hodniku kad već njegovi zaposlenici ne fermaju ni pet posto što im reklamni automobil stoji na očigled kupcima sa prstom prašine na sebi. Glavno da meni nađe manu, a nije mi ni šef. De, lega - furaj.
A onda je tu i Lolek/Bob. U prvu ruku se činio kao fin momak; uvijek pozdravi, ponudi smiješak... ali, čini se da društvo mijenja čovjeka. Naravno, pozdravlja on još uvijek, a i smješka se, samo što je sad to već prešlo u podjebavanje.
Da objasnim: u K Centru je ventilacija u ofsajdu. U hodniku je vruće u vražju mater. I vani je isto tako vruće. Pedesetak metara od mene, pod kutom od 90° izloženo je voće i povrće kojemu je, naravno, vruće i koje zbog neprilagođene temperature vene i truli i sve ostale divote. E sad, Bolek i Lolek su, umjesto da rješavaju problem cjelokupne ventilacije u Centru (svima u galeriji je vruće) oni su se napravili pametni pa odvalili zračnu zavjesu (koja je, BTW točno iznad mene) da puše sve u 16. Ne da hladi, ne da miješa zrak, nego da PUŠE meni za vrat. Nije važno što ja njima naglašavam da je u hodniku deset stupnjeva viša temperatura nego u samoposluzi, da su im izlazna vrata konstantno blokirana i otvorena, da im ventilacija ne radi i da jebena zračna zavjesa ne ispunjava niti jednu funkciju osim što meni puše za vrat 7 sati dnevno, jebe mi sinuse i prca me u mozak, da prostite.
Zakačila sam se ja s njima dvojicom već par puta oko toga, ali danas je bome kulminiralo. Naime, Lolek, šaljiv kako pokušava biti, svaki put kad prođe pored mene pita, Jel vam puše? s onim idiotskim zubatim osmjehom. E danas sam ga zaustavila nasred hodnika, i pred kupcima i pred njegovim zaposlenicima i pitala ga, Jel, šefe, vama je silno zabavno to što meni ovo smeta? Uzjebo se Lolek i stao objašnjavati kako mu je voću i povrću vruće i kako zavjesa nije tu bez veze. Ja reko, alo, dajte izmjerite malo temperaturu pa vidite koliko vam zavjesa fercera kad nemate ventilaciju koja radi u cijelom Centru. Gleda on mene, vidi da je vrag odnio šalu i pobego u WC. Sljedećih deset puta tijekom smjene kad je prošao pored mene nije se usudio ni pogledati u mom smijeru, a kamoli mi se naceriti. A samo nek sutra proba, ma očerupat ću ga kao kokoš ako mu ovo danas nije bilo dosta.
utorak, 12.08.2008.
Još jedna propuštena šansa.
Naime, išla sam si kupiti kokukolu prije posla, ono umjesto kave i slatkiša, da me održi budnom za vrijeme uzbudljive smjene i kod paleta sa sokićima ugledam napušteni novčanik. Otvorim da vidim ime - nepoznato. Rekoh sebi, supika; tko nađe - njegovo!
Stavim ga u torbu bez imalo srama i nastavim svojim poslom. Niti sam gledala koliko para ima u njemu niti koja valuta bi bila u pitanju; ratnom se plijenu ne gleda u zube. Dođem do blagajne, platim svoj sokić i taman se spremam napustiti blagajnu, kad dvije blagajne niže čujem neku strinu - a strina u drami. I ja, instinktivno, zovnem strinu i kažem, scuzzi strina, jeste li možebitno u drami zbog izgubljenog šlajpika? Kaže ona, jest. I naravno, ja ni pet ni šest nego sedam i ta-da! izvučem sporni novčanik na oduševljenje svih nazočnih, a posebno gorenavedene strine. I dok sam ja odlazila praćena ushićenim komentarima kako još uvijek ima poštenih ljudi, hodam i mislim si: yebemti, nisam u stanju biti sebična kučka ni kad se stvarno potrudim. U vražju mater i moji roditelji što su me tako pristojnu odgojili.
nedjelja, 10.08.2008.
Bože, i ja se zamaram totalnim glupostima.
Ne razumijem ljude koji:
A) uzmu kolica, uđu u trgovački centar i onda se sjete da moraju pišati pa natrndače ta kojica na samom ulazu i pri tome blokiraju prolaz (i, još bolje, zaduže mene da im ta kolica pričuvam!). Zar nisu u stanju prvo se popišati pa tek onda uzeti kolica? To bi očito bilo suviše jednostavno i logično.
B) oni koji na bankomatu nakon obavljene transakcije pritisnu gumb da žele izvješće i onda ga ostave da visi iz aparata a da ga i ne pogledaju ili, nedajbože, bace u koš. Kog jarca uopće traže izvješće kad ih ne zanima? K vragu, stisni NE idući puta kad te automat pita želiš li izvješće. Uz to što ćeš uštedjeti papir, poštedjet ćeš i mene živciranja zbog trivijalnih pizarija.
utorak, 05.08.2008.
U TCO-u u kojem radim prošli i ovaj tjedan na zamjeni, radi i dotični zaštitar who gives me the creeps. Lik je super nečitljiv. Ima onaj blaženi smješak na licu koji se može interpretirati i kao Dobro jutro kolegice, lijepo vam stoji doktorski mantilić danas, a može se protumačiti i kao Dobro jutro kolegice, čisto me zanima kako bi izgledao naš susret u nekoj oskudno osvjetljenoj prostoriji - vi u lateksu, ja u kožnoj maski, uz lance, bičeve i druga seksualna pomagala. Mislila sam da sam luda i da moja nabrijana mašta radi svašta, dok mi i druga kolegica nije spomenula istu stvar. Naime, s obzirom da momak hoda s malo više elana nego, recimo, prosječan muškarac, ona ga je okarakterizirala i kao pederastog (što bi mi trebalo olakšati, jerbo kao, ionako ga žene ne zanimaju?), ali u svakom slučaju kao nekog tko vrlo vjerojatno gaji snažne osjećaje prema kožnom i/ili lateks accessoaru. Ona ga sad zove S&M peki, a ja ga samo zovem zaštitar s kojim nerado uspostavljam kontakt očima. Brate, tip me malo izbezumljuje.
