utorak, 12.08.2008.
Još jedna propuštena šansa.
Naime, išla sam si kupiti kokukolu prije posla, ono umjesto kave i slatkiša, da me održi budnom za vrijeme uzbudljive smjene i kod paleta sa sokićima ugledam napušteni novčanik. Otvorim da vidim ime - nepoznato. Rekoh sebi, supika; tko nađe - njegovo!
Stavim ga u torbu bez imalo srama i nastavim svojim poslom. Niti sam gledala koliko para ima u njemu niti koja valuta bi bila u pitanju; ratnom se plijenu ne gleda u zube. Dođem do blagajne, platim svoj sokić i taman se spremam napustiti blagajnu, kad dvije blagajne niže čujem neku strinu - a strina u drami. I ja, instinktivno, zovnem strinu i kažem, scuzzi strina, jeste li možebitno u drami zbog izgubljenog šlajpika? Kaže ona, jest. I naravno, ja ni pet ni šest nego sedam i ta-da! izvučem sporni novčanik na oduševljenje svih nazočnih, a posebno gorenavedene strine. I dok sam ja odlazila praćena ushićenim komentarima kako još uvijek ima poštenih ljudi, hodam i mislim si: yebemti, nisam u stanju biti sebična kučka ni kad se stvarno potrudim. U vražju mater i moji roditelji što su me tako pristojnu odgojili.
