nedjelja, 28.09.2008.
Tko se zadnji smije...
Gara mi je najjdraža teta od svih teta koje rade u Planetu O. Ne samo zato što je vrlo majčinski raspoložena, vesela, nosi Tina Fey naočale i ima supruga koji uzgaja najbolje plave šljive u ovom dijelu Slavonije, nego zato što je i prava bećaruša za ženu od 40 godina.
Posao s ljudima zna biti vrlo frustrirajuć i naporan i nerijetko sam na kraju snaga već i sredinom smjene, ali ako Gara radi u istoj smjeni kao i ja, onda se sve da izdržati puno lakše nego kad nje nema.
Gara mi voli podmetnuti neku spaćku čim spazi da sam se maknula s radnog mjesta (što je u većini slučajeva odlazak u toalet) i onda mi ili napiše neki haiku i sakrije u paragon blok ili mi načrčka neki zločesti crtež na papirnate vrećice u koje kupcima pakujem robu ili mi sabotira bocu Jane koju držim na pultu. Zadnji put je papirićem zaštopala onaj 'sportski' pipak što je sad in da svaka boca vode ima na sebi umjesto običnog čepa i onda sam ja pizdila Zašto voda faking ne curi kad je curila prije 10 minuta prije nego sam otišla na toalet...? *krajičkom oka spazim Garu kako se cereka iza police i upali mi se lampica* i onda dreknem: Garo! Prijavit ću vas zaštitaru idući put ako vas vidim da se motate oko mog radnog mjesta! Ali naravno da ju neću prijaviti niti mi tako šta pada na pamet. Da nema Gare i njezinih spaćki, vjerojatno bih prolupala.
utorak, 23.09.2008.
Još malo o mobilnim telefonima.
Moji roditelji su striktno na vi sa tehnikom (izuzev bijele tehnike) i nastane živa drama kad treba naštimati kontrast na TV-u, pokrenuti-zaustaviti-ponovno pokrenuti DVD, upaliti PC ili programirati video. Okrutna sudbina se tako neslano našalila i oboje mojih roditelja podarila mobilnim uređajima. Nisu ih sami kupili nego ih dobili od prijatelja pa hoćeš-nećeš… nije ljubazno odbiti poklon. Dakle, moji roditelji, oboje kronično tehnofobični, sada koriste mobilne telefone. Ali kako?
Okrutnost sudbine je u tome što su prvo kategorički odbijali koristiti dotične telefone u stilu, Koji će to k*rac meni. To je vražja sprava. Radijacija će mi spržit mozak, i slično, da bi sad došli do druge krajnosti gdje konstantno drkaju po njima. Ali ono najokrutnije u svemu je to što mene uvlače u to svoje drkeljanje. Prvo sam im morala NAPISATI kako se određene opcije telefona koriste, KORAK PO KORAK. Onda sam morala zadržati prisebnost nakon što bi svako malo digli dramu jerbo Tu sad nešto pišti, a ja ne znam šta da stisnem! A najveća poslastica je slušati njih dvoje kako se prepiru oko toga tko je sposobniji u korištenju mobilnog telefona jer je jedno od njih napravilo nešto krivo, a ovo drugo je to već ooodaaaaavno savladalo.
Baterija se ispraznila i telefon se ugasio pa je frka: Jel CRKO?! Nije, mama. Samo treba bateriju napuniti.
Nešto svijetli. A zašto svijetli?
Kristina! Kojipizdumaterinudajasadradimkadvišenemamkonanaračunu?! Obnovi bon, tata.
I tako svaki vražji dan već dva mjeseca.
